Ako se sada nalazite u udobnosti svoga doma, toplo vam je, imate struje... možete se smatrati sretnicima. Oko 10 tisuća naših sugrađana nije te sreće. Oni će ovu božićnu, ali i sve ostale noći provesti na otvorenome jer nemaju dom. Oni su beskućnici - zaboravljeni i od društva i institucija. No uvijek ima onih dobrih ljudi koji su spremni pružiti ruku pomoći drugom čovjeku. Naša ekipa provela je Badnjak u udruzi Dom nade koja beskućnicima služi kao mjesto odmora i utjehe.
Željka nije u prazničnom raspoloženju.
“S obzirom da sam kao beskućnica sama živim i ne osjećam se nešto kao lijepo prigodno jer nikoga nemam”, govori beskućnica Željka Baftijari.
Godinama je na ulici.
“Nije ugodno u tri sata hodati ko pas po cesti, nemaš kuda, teško je i neugodno i ne znam kako ću se izvuć”, kaže Baftijari.
Željka je jedna od, prema procjenama, 10.000 ljudi koji nemaju krov nad glavom. U udruzi Dom nade imaju barem mjesto na kojem se mogu malo odmoriti.
VEZANE VIJESTI
“Ako se želi otuširati, pojesti, to je njemu prioritet, ne možemo praznog trbuha tražiti posao i resocijalizirati, moramo krenuti od osnovnih potreba pa na više”, rekao je Danijel Vuga iz udruge Dom Nade.
Beskućnici su u Hrvatskoj nevidljivi, tek loptice kojima se institucije nabacuju.
“Imamo jedna određen broj ljudi koji nisu poznati sustavu socijalne skrbi jer je problem beskućništva i obveza zbrinjavanja u nadležnosti jedinica lokalne i područne samouprave”, kazala je Tatjana Katić Stanić iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Najveći problem je dobivanje osobne iskaznice
Beskućnicima je najveći problem prijaviti prebivalište na adresi Centra za socijalnu skrb kako bi dobili osobnu iskaznicu. Željka je svoju lovila četiri godine.
“Kada dođe korisnik sam za sebe s ulice po kojem se vidi da je beskućnik ne znam u čemu je problem, vjerojatno su preopterećeni socijalni radnici”, kaže Kristina Šolaja iz udruge Dom Nade.
#related-news_0
“Ne bi trebalo biti komplicirano, javljaju se u najbliži Centar, Centar daje potvrdu i MUP daje prebivalište, možemo provjeriti s MUP-om da li postoje poteškoće i ako postoje to olakšati”, rekla je pak Katić Stanić iz nadležnog ministarstva.
Više od ignoriranja insitucija Željku boli ponašanje sugrađana.
“Da sam klošar, beskućnica, skitnica, po tramvjau me vrijeđaju, svatko te nogom šutne, da smrdiš, da si prljava”, rekla je Baftijari.
Da nema Doma nade ne bi se imala gdje okupati, napisati životopis, poslati zamolbu za posao. Večeras planira na polnoćku, a nakon nje…
“Bit ću malo vani pa u tramvaju, a drugdje nemam kuda poći”, kaže Željka.
Jer to je sudbina beskućnika u Hrvatskoj. No ekipa iz Doma nade ne očajava, bore se za dostojanstven život i svim dobrim ljudima šalju božićnu čestitku.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
