“Glup/a si! Kako to hodaš? Dotepenec! Furešt! Najbolje bi bilo da te nema! Mama ti je debela! Ti nemaš tatu!” Ovo su samo neki od neugodnih komentara koje djeca u školi čuju od druge djece. A kad se takvi neugodni komentari ponavljaju iz dana u dan, onda govorimo o vršnjačkom nasilju koje je posljednjih godina u porastu.
Prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba 2003. 27% djece svakodnevno ili gotovo svakodnevno doživljava neke oblike nasilja u školi (verbalnog i tjelesnog). 16% djece gotovo se svakodnevno ponaša nasilno prema drugoj djeci pri čemu 8% djece istovremeno i čini i doživljava nasilje.
Istraživanje objavljeno 2016. autora Nike Sušac, Marine Ajduković i Ivana Rimca sa Studijskog centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu pokazuje da 64.1% djece nije uključeno u vršnjačko nasilje. 14.8% su žrtve, 6.3% počinitelji, a 14.8% je počinitelja žrtava.
Što je vršnjačko nasilje?
Vršnjačko nasilje se događa i o njemu govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. Uključuje prijetnje, tjelesne ozljede, odbacivanje, ruganje, zadirkivanje, ogovaranje, uzimanje stvari, uništavanje stvari, neugodne komentare o djetetu, njegovoj obitelji, ali i nasilje putem društvenih mreža, razrednih online grupa i dr., objašnjava dr.sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
VEZANE VIJESTI
Vršnjačko se nasilje najčešće događa tijekom osnovne škole, ali postoji i kasnije.
Prema podacima MUP-a tijekom 2021. godine zabilježeno je 10 posto više počinitelja vršnjačkog nasilja među maloljetnicima nego 2020. godine. Trend rasta zabilježen je i 2020. godine u odnosu na 2019.
Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević ističe razliku između vršnjačkog nasilja i sukoba. Napominje da je jako važno da stručne osobe (ako se radi o školskom nasilju, to su prvenstveno nastavnik i školski pedagog/psiholog) procijene radi li se o sukobu vršnjaka ili vršnjačkom nasilju te u skladu s tim dalje postupaju.
“Roditelji trebaju znati da nije svaki vršnjački sukob ujedno i nasilje i da ponekad djeci treba prepustiti da sama rješavaju međusobne sukobe jer rješavanje sukoba djecu osnažuje u socijalnom učenju”, ističe Pirnat Dragičević.
S tim se slaže i Profaca: “Odrasli nekad ne razlikuju očekivani, uobičajeni vršnjački sukob od nasilja. Zato je važno da u svakom slučaju saslušaju dijete, obrate pažnju na neku promjenu u ponašanju djeteta, bilo da je riječ o povlačenju, ljutnji, odbijanju druženja s djecom, izostancima iz škole, gubljenju stvari i sl.”
Kako prepoznati da dijete doživljava nasilje?
Nažalost, kad je vršnjačko nasilje u pitanju, mnoga djeca o tome ne govore.
“Mnoga djeca se ne povjeravaju odraslima ako imaju iskustvo da se ništa time ne mijenja. Mislim da svatko od nas može za sebe procijeniti pokazuje li neodobravanje nasilja u svojoj okolini ili kad se takve teme pojave u razgovoru, pomažemo li i inače djeci da mirno rješavaju sukobe, da budu empatični. Također, razmislimo jesmo li dosljedni, ma koliko to, naravno, nije uvijek lako. To su sve karakteristike djetetovog svakodnevnog okruženja, roditeljstva. Dijete će se povjeriti ako doživljava da je u svojoj okolini empatično viđeno, da može dobiti utjehu, da je sigurno i zaštićeno”, ističe Profaca.
Međutim, postoje znakovi po kojima se može prepoznati da dijete doživljava nasilje, a to su:
– distanciranje od drugih
– zdravstvene pritužbe poput glavobolje, bolova u trbuhu…
– teško se koncentrira
– ima problema sa spavanjem ili uspavljivanjem
– nezainteresiranost
– osjetljivost
– povlačenje u sebe
– depresivnost
– burne emocionalne reakcije
– usamljenost
– izbjegavanje odlaska u školu
Cijelu publikaciju “Nasilje među vršnjacima – Šalabahter za roditelje” u pdf formatu možete pronaći OVDJE.
Roditelji su (kao i djeca) podložni olakim rješenjima s društvenih mreža, često nestručnim, uspoređivanju svog djeteta s drugima, s vlastitim djetinjstvom. Ponekad pojednostavljuju situaciju u kojoj se dijete našlo (“Prestani se zamarati, samo isključi grupu i gotovo”) ili pak okrivljuju dijete za ono što mu se događa (“Da nisi toliko na tim mrežama ne bi ti se to događalo”).
“Ako nam se dijete povjeri, jako je važno govoriti, tražiti pomoć i biti aktivan”, dodaje Profaca.
Što je sigurno okruženje?
Preduvjet otvaranja djece je sigurno okruženje, ono smanjuje vjerojatnost da će se nasilje dogoditi, a s druge strane povećava vjerojatnost da će se djeca povjeriti ako se nasilje dogodi.
“Ako govorimo o sigurnom okruženju u školi to je podržavajuća školska klima, aktivni promatrači u vršnjačkoj grupi koji ne zatvaraju oči pred nasilnim ponašanjem, ravnoteža između dosljednih odgojnih postupaka i dostupnosti podrške odraslih. Također, to je škola koja ima plan djelovanja i sustavno reagira na nasilje i provodi empirijski utemeljene programe prevencije. Ako pak govorimo o sigurnom okruženju u obitelji važno je razmisliti koje smo korake poduzeli već ranije, u kojem okruženju dijete raste. Razgovaramo li o nasilju s djecom općenito? Dobro je zapitati se jesmo li uopće spremni reagirati, potičemo li uopće djecu da izvijeste o nasilju koje vide ili sami doživljavaju, ili ih od rane dobi učimo da su “tužibabe” ako se bore za svoja prava”, kaže Profaca.
Što učiniti ako se dijete požali na vršnjačko nasilje?
Budući da ne postoji udžbenik o roditeljstvu, a i kad bi postojao, i djeca i roditelji su individualci čije je odnose teško ukalupiti, roditelji često ne znaju kako reagirati. Neki bi odmah o svemu obavijestili javnost, dali sve u medije, a neki bi sve pomeli pod tepih, da problem nestane.
Naravno, problem neće nestati.
Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević savjetuje koje korake roditelj može poduzeti:
“Roditelj bi u svakome trenutku trebao poslušati svoje dijete i biti mu podrška u odrastanju. Ako je dijete doživjelo nasilje vršnjaka u školi, roditelj bi trebao o tome obavijestiti razrednicu/ razrednika djeteta, a po potrebi i stručnjake u stručnoj službi škole koji će ispitati događaj i utvrditi je li riječ o sukobu vršnjaka ili vršnjačkom nasilju te u skladu s utvrđenim dalje postupati.
Nakon što dijete i roditelj obave razgovor s razrednikom i djelatnicima stručne službe, djelatnici škole trebaju procijeniti koje će korake dalje poduzeti, ovisno o tome je li riječ o sukobu među djecom, kojem se pristupa stručnim i preventivnim intervencijama, ili je riječ o nasilju koje, osim stručnog rada, zahtijeva i primjenu propisa u sustavu odgoja i obrazovanja i izvješćivanje drugih tijela. Roditelji bi u tom procesu trebali surađivati s djelatnicima škole.”
Pirnat Dragičević ističe da je važno da procjenu o kakvom se sukobu, odnosno nasilju radi, donese stručna osoba, a da je obaveza roditelja obavijestiti školu jer “nasilje vršnjaka problem je cijele škole, a ne samo uključene djece”.
“Roditelji ne bi trebali međusobno sami rješavati sukobe i nasilje među djecom jer, zbog subjektivnosti i emocionalne uključenosti, nerijetko nisu u stanju sagledati objektivnu sliku ni prava i interese sve uključene djece, a poneki roditelji mogu reagirati i neprimjereno i nasilno”, dodaje.
Važnost suradnje roditelja sa stručnim službama
Treba naglasiti da je suradnja roditelja sa stručnim školskim službama iznimno važna jer ako roditelj nije spreman na suradnju s djelatnicima škole i ako zbog toga trpe prava ili interesi bilo kojeg djeteta uključenog u proces, škola je dužna obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb koji može primijeniti obiteljsko pravne mjere ako to procijeni potrebnim.
VEZANE VIJESTI
U slučaju da se radi o kaznenom djelu na štetu djeteta, škola o tome treba obavijestiti policiju ili državnog odvjetnika za mladež.
Uz traženje konkretne pomoći i poduzimanja mjera zaštite (prvo u školi) važno je psihološki podržati dijete koje trpi nasilje da se bolje osjeća.
“Pomognimo mu s aktivnostima koje ga vesele, gdje se može osjećati bolje, budimo uz njega i pokažimo da mu vjerujemo. Ako je okruženo djecom koja čine nasilje, potaknimo ga na uspostavljanje kontakta s nekim djetetom koje nije sklono nasilnom ponašanju u istom ili susjednom razredu. Važna je podrška djetetu nakon povjeravanja i ohrabrenje da zbog dosadašnjih poteškoća ne odustane i da ono nije krivo za postupke drugih.
Drugim riječima, zaštita djeteta bi trebala biti usmjerena na poticanje na odnose izvan obitelji – važno je voditi računa da pretjerano zaštitnički stav može povećati izolaciju koju zbog doživljenog nasilja dijete već trpi. I naravno, nakon obraćanja stručnjacima škole ili drugih institucija koje skrbe o zaštiti djece s ciljem zaustavljanja nasilja, ako dijete trpi posljedice na emocionalnom i ponašajnom planu, svakako je važno potražiti stručnu pomoć”, dodaje Bruna Profaca.
Smatra da zajednička intervencija s djetetom koje čini nasilje i onim koje trpi nasilje, nije dobra jer “dodatno izlaganje može poslati krivu poruku i dovesti do povlačenja, ponovne traumatizacije i doživljaja da mu se ne vjeruje”. Zbog toga sa svakim djetetom treba razgovarati zasebno, kao i sa svakim roditeljem.
“Sva djeca imaju jednaka prava!”
Osim uključene djece, podršku trebaju i tzv. promatrači, tj. druga djeca iz razreda jer je upravo njihovo aktiviranje put da se nasilje ubuduće zaustavi, govori Profaca. To podrazumijeva stručni rad u školi, ali i u obitelji te drugim institucijama koje štite dobrobit djece.
“Dugoročno, međutim, nakon nasilnih ponašanja, nužan je rad s djetetom koje iskazuje nasilna ponašanja te rad i podrška djetetu izloženom vršnjačkom nasilju, ali i rad s roditeljima djece u obje skupine, kako bi mogli biti podrška djeci, pogotovo u mijenjanju nasilnog ponašanja”, kaže nam.
Roditelji djece koja čine nasilje i koja doživljavaju nasilje trebaju dodatnu podršku, i jedni i drugi. Nerijetko roditelji djece koja čine nasilje mogu izražavati otpor, osjećati se stigmatiziranima dok se uznemireni roditelji djeteta koje trpi nasilje su pod stresom i mogu se osjećati bespomoćnima i obeshrabrenima, a moguća je snažna ljutnja na drugo dijete i roditelja i javljanje potrebe za “izravnavanjem računa” što može dodatno otežati rješavanje problema, napominje Profaca.
Sva djeca imaju jednaka prava, ističe Pirnat Dragičević: “Dijeljenje detalja o nekom događaju vršnjačkog nasilja s medijima nema koristi za djecu već izaziva senzacionalizam i zgražanje, nerijetko poziva na linč nekog djeteta, a komentari o događaju često su potpuno neprimjereni nužnoj zaštiti svakog djeteta.
Pri tome su najčešće jednako prekršena prava djeteta koje je počinilo nasilje, ali i onog koje je pretrpjelo nasilje jer je njegov život previše izložen javnosti na neprimjeren i senzacionalistički način. Vršnjačkim nasiljem trebaju se baviti stručnjaci u školi i drugim sustavima, a ne “ulica” i društvene mreže.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!