Njegov status prenosimo u cijelosti.

“Više dana zaredom sam proveo u Glini i Petrinji. Situacija je grozna i ne mogu izraziti bol i jad koji je tamo. Pri tome je divno vidjeti pomoć koja stiže sa svih strana, ljudi koji su došli sa svih strana naše države – i ja u tom vidim problem. Kada toliko ljudi odjednom dodje pomoći koji je bolji dokaz da nitko ne vjeruje da će se nešto riješiti sustavom. Svi se sjedamo u svoje aute i trčimo tamo, jednostavno više ne vjerujemo da će sustav nešto rijesiti. Dogadjanja tamo su samo odraz neefikasnosti koju svakodnevno na razne načine proživljavamo i zašto nam ne može biti bolje. Reći će neki – potres je, tko bi ga očekivao, pa ja bi rekao svatko tko vodi bilo što, a pogotovo državu.

U kriznom managementu najbitnija stvar je imati jasan sustav zapovjedanja, donošenja odluka i jasne komunikacije. To će vas naučiti na šnel kursu for damis za krizni management u prvih 10 minuta. Pa da se malo osvrnemo kako sustav (ne) funkcionira:

– barem četiri linije zapovjedanja – civilna zaštita, crveni križ, vojska, policija i naravno imamo privatne inicijative koje na kraju najbolje funkcioniraju

– to je uzrokovalo potpuno bauljanje volontera po terenu, troši se abnormalna količina energije bez kvalitetnih rezultata što će na kraju rezultirati u demotiviranosti ljudi koji su došli pomoći

– potpuno rasulo u skladištima. Takve količine robe u tako kratkom vremenu ne bi mogla primiti nijedna logistika. Ali ono što je puno veći problem je da je roba neobilježena, pomiješana, na hrpi. Zar nitko, baš nitko, nije mogao objaviti svim ljudima i dati upustvo kako da pakiraju robu. Da uzmu čvrste kutije ili zaštitu za odjeću – može i kofer, na kojem treba pisati koji su brojevi odjeće u njima, sadržaj, te da roba mora biti čista, složena i neoštećena. Isto vrijedi i za deke, i za obuću. Pola stvari je došlo u vrećama za smeće – i to se samo bacalo na hrpe. Takodjer – hrana – bolje je dostaviti jedan artikl u transportnom pakiranju ili na strechiranoj paleti. Više artikala netko mora sortirati. Bolje je poslati 12 boca ulja u originalnoj kutiji, nego 1 mlijeko, 2 spagete, i pastu za zube u neobilježenoj kutiji. Da se to napravilo, što nije neki problem doma, ako ti netko jasno kaže kako, uštedilo bi se jako puno vremena i ljudi bi dobijali što trebaju a volonteri bi mogli distribuirati robu umjesto da je slažu po skladištima

– nemiješanje volontera po gradovima da se smanji mogućnost zaraze

– da li se mogla definirati jasna matrica komunikacije i organizacije. Uz to u svakom gradu treba postojati mjesto za javljanje volontera, gdje stižu informacije gdje volonteri trebaju ići i netko im to javlja

– centralizacija komunikacije potreba – na taj način bi se moglo definirati što je potrebno gdje, i kada to tražiti – jer netko od vas zna sto fali (npr. zapakiranj, novi, jasno obilježeni donji veš) a ima stvari koje jako fale, a nekih ima puno previše. Neke stvari koje su poslane su uvredljive, a ne da su upotrebljive

– mediji – umjesto da se ispituje ljude kako su se osjećali kad je bio potres, mogao se definirati jedan tv i radio kanal na kojem se objavljuju sve važne informacije. Važne za egzistenciju – gdje se može naći voda, kako aplicirati za smještaj, itd. Naglašavam tv i radio – to područje napola nije pokriveno internet signalom, a da ne govorim da je svakom s malo mozga jasno da starosna struktura stanovništva već sama po sebi daje odgovor na pitanje koji je kanal najbitniji – radio – ako niste shvatili

Nažalost zbog takvog načina funkcioniranja i ljudi su krenuli funkcionirati na taj način – imaš one koji i nisu u tako lošoj situaciji, ali imaju poznanstva i veze te su se sjeli na telefone i zovu posvuda i dobijaju što bi nekom drugom bio veći prioritet. I imaš skromnu ekipu koja je navikla da im rijetko tko pomaže i koja govori – dajte nekom drugom, njima više treba – iako su ostali bez krova nad glavom.

I da dalje ne idem.

Ne nije kriv potres da nisu pročitane i implementirane procedure koje su vjerojatno napisane u tisućama elaborata o zaštiti i spašavanju, koje su se uredno rade i pečatiraju, da bi se ispunila forma. Nije kriv potres da se ne zna tko je glavni zapovjednik i kako funkcionira krizna organizacija – tko je kome nadredjen i tko se gdje treba javiti. Ovo je samo simptom našeg uobičajenog funkcioniranja koje moramo trpiti svaki dan, samo je sada puno vidljiviji. Kad vas traže pečat ili po peti put neki drugi forumular za MTU dok vam se državni službenik ne udostoji unutar 30 dana i više (ne usudite ga se pitati jer bi se mogao naljutiti) ne odobri da možete otvoriti svoju pekaru za koju vec uredno plaćate najam 3 mjeseca, ali ne možete raditi.

Nažalost, ne može svatko raditi svaki posao. Partijska knjižica nije dokaz nečije sposobnosti, i to se u ovakvim situacijama vidi.

I krivi ste radi toga što tamo ljudi pokušavaju nešto na mišiće napraviti, pa ljudi idu od kuće do kuće, pa onda idu nazad u svoje županije, pri tom su se prekršile sve epidemiološke mjere – koje usput budi rečeno, nitko nije spomenuo, možda je onak sramežljivo, pa ćemo se čuditi ko pura dreku što će nam situacija biti katastrofalna za dva tjedna.

Sposobnost uspješnog vodjenja se vidi sada. Pa zar se nakon zagrebačkog potresa u 6 mjeseci nije moglo nešto suvislo napraviti. Neka procedura? Nešto? Ne – nismo mislili da nam se to može dogoditi. I tako uvijek, kod svake katastrofe koja nam se u zadnje vrijeme dogodila – nikada nije sustav zakazao. A pitanje robnih rezervi je krajnje vrijeme da se napokon razjasni – jer postoje, koliko ih postoji, i gdje su.

Malo sam tužan i ljut, ali navikli smo se da stvari ne funkcioniraju, pa nam viśe nije čudno. Skuhali su nas ko žabu.

A svima na području Banije – divim vam se dragi ljudi, i nećemo vas ostaviti”, napisao je Šaravanja na Facebooku.