Za serijal Glasači2024 govorila je Reka Kinga Papp, glavna urednica magazina Eurozine koji čitaju mladi diljem Europske Unije. Zašto mladi (ne)participiraju, zašto ih više ne uključujemo, zašto ih ne podučavamo bolje i zašto im (ne) vjerujemo...
Koliko je danas za mlade važna participacija i kakva vrsta participacije?
Pretpostavljam da me ovo pitate zato što smo obje vrlo čvrsta mišljenja da je zastupljenost mladih u vodećim medijima vrlo nedostatna, gotovo da je i nema. Postoje profesionalni elementi povezani s time naprosto zbog puta novinara do vremena kad netko dobije glas, puta urednika do vremena kad netko dobije pravo donositi odluke o tome tko će dobiti glas, tko će pisati, govoriti i tako dalje. Do toga vam treba vrlo dug put koji zahtijeva da neko vrijeme provedete ondje. Ali i zato što smo manje-više slijepi na pitanje tehnološke promjene. Govoreći kao urednica časopisa koji prvenstveno čitaju ljudi mlađi od 25 godina, to je doista nekako kontraintuitivno. Vidite da mladi ljudi konzumiraju medije putem različite tehnologije i različitih platformi od onih na koje ste navikli, ali, ruku na srce, ni naša generacija, manje-više, ne konzumira medije poput naših roditelja ili strina i stričeva. To je oduvijek bilo u tranzicijskom prostoru, a mi smo nekako i dalje slijepi na ovo. Vjerojatno i zato što se radi o brzoj promjeni. Kao prvo, ako želite izgraditi publiku, a trebate publiku kako biste bili stabilni i autonomni, morate voditi računa o tome kako zainteresirati te mlade čitatelje, gledatelje, slušatelje… Jer do 25. ili 30. godine oni razvijaju svoje navike, nakon toga će te navike biti teže promijeniti.
Koje su to onda teme mladih današnjice, a koje nisu zastupljene u javnom životu?
Najočitiji je problem to što su mladi glasovi i autori podzastupljeni. To je problem s obrazovanjem, problem s medijima, možete li se osloniti na njih ili ne… Ali što se tiče tema, na temelju našeg iskustva, a, dakako, Eurozine je specifičan primjer, imamo vrlo detaljne članke, duge forme… Ljudi mlađi od 25 godina zainteresirani za to, nije da samo gledaju TikTok, gdje katkad uče o društvenoj teoriji. Čak i nisam cinična u vezi s time. Mnogo ih više zanimaju društvena pitanja nego ljude u dvije grupacije iznad njih. Dakle, ljudi između 35 i 45 godina, prema mom iskustvu i na temelju statistika o čitateljstvu, mnogo su manje zainteresirani za te teme. Mnogo ih više interesiraju aktualne teme, mladi su nešto manje zainteresirani za njih, barem među našim čitateljima. Mnogo ih više interesiraju dugoročne tendencije, veliki trendovi koji definiraju njihove živote i ono što mogu očekivati. Dakako, veoma su zainteresirani i za tehnologiju, ali mnogo manje u smislu toga kako će nas promijeniti, a više glede toga gdje leži potencijal. I mislim da je to razumljivo, ne želite stalno razmišljati o tome da vam život ide nizbrdo u odnosu na neku percipiranu slavnu prošlost. Dakle, njih zanima kako se nositi sa stvarima, žele razviti vještine kritičkog čitanja. Govorim i iz perspektive osobe koja predaje na sveučilištu i vidim da postoji predanost, ali postoji i osjećaj, ne beznađa, nego manjka istinske povezanosti sa starijim naraštajima. Jer smatraju da nužno ne ispunjavaju nametnuta očekivanja, ne mogu si nužno priuštiti stvari koje se očekuju od njih. Od vas se očekuje da neko vrijeme stažirate, možete to ako ne morate zarađivati novac, zar ne? Očekuje se od vas da radite niz stvari dok studirate, ali to možete samo ako ne morate raditi noćne smjene. Dakle, tu su uvijek strogi kriteriji iza onoga što mnogi od njih često misle da zapravo ne mogu ispuniti.
Zašto bi danas netko od 16 do 18 godina glasao na europskim izborima 2024. godine? Što će ih motivirati? Zašto bi bili zainteresirani za ovakvu stranačku politiku, izborni ciklus kakav smo ga do sada znali?
Mislim da ne mogu dati pošten paneuropski odgovor jer zapravo nemamo paneuropsku politiku, to je srž problema. To je povezano s time da nemamo zajedničku javnu sferu, što je pak neka sasvim druga tema… Ali na temelju iskustva sa svojom djecom, u dobi od 12, 15 i 17 godina… Vrlo su zainteresirani za politiku, žive u Mađarskoj pa su cijelo vrijeme bijesni i osjećaju krivnju zbog toga, ali osjećaju tu bespomoćnost. Glavne teme koje ih muče su, dakako, obrazovanje, klimatske promjene, mentalno se pripremaju za nešto što baš i ne mogu predvidjeti. Osjećaju da žele djelovati i često se osjećaju iznevjerenima, ne nužno od odraslih oko sebe, nego odraslih općenito. I mnogo razmišljaju, osobito za tinejdžere, o tome kako će zarađivati za život. Govorimo o cjeloživotnom učenju, odabiru zanimanja koje volite, za određen sloj djece, dakako, ne ispod određena socijalnog statusa. Ali oni zapravo ne znaju odgovore na ta pitanja i osjećaju tu neizvjesnost. Istočnim Europljanima migracije su očito prvo što im je na pameti. Dobar dio mađarskih studenata koji se prijavljuju za mjesta na fakultetu čak se i ne prijavljuje u Mađarskoj. Mislim da je taj trend manje-više prisutan u Srbiji, Hrvatskoj, Slovačkoj i tako dalje, znate i sami. Mislim da doista žele biti u mogućnosti pustiti korijenje, ali ne vide kako će to funkcionirati. To istovremeno slama srce, ali je i vrlo zanimljivo da su mnogo svjesniji stvarnosti oko sebe nego moja generacija. Krenula sam u osnovnu školu 1990. Bili smo prva generacija koja u školi nije učila ruski, govorili su da nam je svijet na dlanu, da će sve biti sjajno i da sada živimo u slobodnoj zemlji. I onda postupno morate osvijestiti upozorenja koja idu s time. Mislim da nismo baš shvaćali što nas očekuje, oni shvaćaju. I mislim da imaju bolje ideje ili ideje za rješenja ili alternative. Ali mislim da moramo imati malo više povjerenja u ovu djecu nego što naša društva imaju.
Mislim da je to također problem jer kao i u svakom povijesnom ciklusu, stvari se mijenjaju, kultura i okolnosti se mijenjaju, svaki naraštaj ima svoju priču koju može ponuditi ovom svijetu. Dakle, pitanje povjerenja koje ste spomenuli od ključne je važnosti za održavanje društvenog tkiva. Mnogo radite s djecom, organizirate radionice o novinarstvu…Kako izgraditi to povjerenje ili kako im pružiti naše povjerenje? Jer mislim da je možda vrijeme prepustiti im svijet. Gajim velike nade za njih, iako katkad ne shvaćam što se zbiva…
To jest metodološko pitanje, pitanje smatrate li da je obrazovanje, nastava ili odgoj djeteta jednosmjeran proces ili to doživljavate kao uzajamnu komunikaciju. I mnogo je toga što ne znate, a što vam oni pomažu osvijestiti o mnogim stvarima. U tehnološkom okruženju gdje postoji golem jaz među generacijama, u principu smo u njihovoj milosti. Oni nama objašnjavaju stvari, što je u redu, ne treba se uzrujavati zbog toga, to predstavlja priliku za zbližavanje generacija. Zato mislim da bi trebalo biti malo više povjerenja. Isto tako, nisam baš toliko entuzijastična u vezi s klasičnim kanonom kulture, koji se, naravno, uvijek mijenja. Znamo to, nema fiksnog skupa znanja koje svakako trebate imati o kulturi, književnosti, povijesti itd. Ono što znamo o povijesti konstantno se mijenja. Dakle, ako to ne zamišljate kao nešto čime vas samo muče, onda to postaje mnogo pozitivnija razmjena. Mislim da su svjesni da će njihova sposobnost stjecanja znanja, istraživanja i donošenja vlastitih prosudbi kao kritičkih čitača vjerojatno biti mnogo bolja nego što je bila u mojoj generaciji. Budimo iskreni, sadašnji 30-godišnjaci i 40-godišnjaci, osobito u državama bivšeg sovjetskog bloka, posjeduju snažnu mješavinu nihilizma i vrlo općenitog neoliberalizma koja nam je učinila mnogo štete. A i u pogledu novinarstva, i dan-danas to vidim, stvaranje platformi, suradnje i profesionalno zauzimanje za sebe uvelike nedostaje među cijelim grupacijama ljudi.
Dakle, rekli ste da imate povjerenja u njihovo kritičko mišljenje. Danas vidimo organiziranje brojnih pokreta na internetu, globalizirani su, mogu izići na trgove, boriti se za svoje ciljeve, što je vrsta sudjelovanja kakvu nismo imali. Jesu li otporni na dezinformacije i poigravanje umovima ljudi s kojim se danas suočavamo u cijeloj Europi, uz kampanje dezinformacija, rat u Ukrajini? Što mislite, kako izgleda njihova percepcija u ovakvom svijetu?
To je izuzetno teško reći. Ono što znamo i što bismo trebali imati na umu: generacije nisu bolje ili gore u usporedbi jedna s drugom, niti je tehnologija inherentno pozitivna ili negativna. Radi se o tome kako ćete je upotrijebiti. Mislim da u ovom trenutku činjenica da su “urođenici” tehnologije koja se tek oblikuje, današnjoj djeci i mladim odraslima pruža određenu prednost, ali ne pruža im svu prednost. Dakle, nije to internet krajem 90-ih i početkom 2000-ih kad su oni koji su se rano prilagodili mogli ostvariti prednost. Kao ključni problem vidim sljedeće: na razini pojedinca i razini profesionalne klase postoji mnogo manje prilika za stabilnost. Možete ostvariti velik uspjeh ili biti ostavljeni po strani. I mislim da bi ovoj generaciji mnogo pomoglo da stvori vlastiti glas i svojevrsni imunosni sustav protiv dezinformacija, koje su uvijek bile raširene, kad bi se pružio dostupan način da ljudi načine profesionalni skok. Neka to ne bude jedan od deset tisuća, neka bude jedan od deset koji pokuša, ili više njih. Dakle, sredstva treba učiniti dostupnima i omogućiti sigurne, vjerodostojne putove unutar medija, učiniti obrazovanje temeljitijim. I nešto što me živcira, a čemu se uvijek vraćam, nema odgovarajućeg obrazovanja za uredničku proceduru, uključujući ostvarivanje uključivosti i jednakosti unutar uredničkih odluka, kako određene teme i ljudi zapravo mogu dobiti zastupljenost. I to bi se doista trebalo promijeniti, mislim da postoji prostor za poboljšanje, ali i sve prilike koje su nam potrebne. Dakle, trebamo manje centraliziranosti glede financiranja, a ako nacionalne države i vlade odluče napraviti taj iskorak i dodijeliti sredstva, molim vas, nemojte opet davati golema sredstva postojećim monopolistima. To zapravo nikom ne pomaže, sustav mora biti ravnopravan, a ta djeca moraju naći svoje mjesto u njemu. Ako to ne uspiju, neće se moći integrirati u postojeći sustav pa će stvoriti sasvim drugo razumijevanje u kulturi, a tada ćemo biti ostavljeni po strani, ili ćemo naći neki način da sustav bude ravnopravniji za njih.
I za kraj, moram vas pitati, mama ste…
Jesam!
Mama 12-godišnjakinje. Kako se nosite?
Čudno je, čitaju vijesti, a zatim sjednemo za stol… Dakako, moja 11-godišnja kći ne čita iste stvari, više čuje. A 15-godišnjak i 17-godišnjak čitaju vijesti, čuju o njima, a djeca čuju od svojih roditelja i drugih. I sjedimo za stolom i puni su bijesa, puni ljutnje. Ali oni nisu ljuta djeca… Kći mi jest, ali sinovi nisu. Strašno su ljuti i imaju osjećaj da zapravo ne mogu mnogo poduzeti. Doista se osjećaju iznevjereno. Živimo u Mađarskoj i katkad im ništa nema smisla, kao da zapravo ne živimo u stvarnosti. I doista mi je žao što to moram reći, na nama je da to promijenimo za vas, ali djelomično je i na vama. Taj teret ne bi sasvim trebao biti na tinejdžerima i mladim odraslima, ali oni moraju sudjelovati i čine to! Na ulicama se održavaju veliki prosvjedi, organiziraju ih srednjoškolci. To nismo mogli zamisliti čak ni kad sam bila studentica. Smatrali su vas kretenom ako ste sudjelovali u ičemu što se tiče politike, osim ako vam to nije karijera. To se promijenilo, promijenio se duh vremena, a ovaj je možda bolji.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!