U životu nisam čuo za slučaj da netko za lektiru u četiri dana pročita svih šest svezaka enciklopedije, pa u petak ujutro na školskom satu u nekoliko rečenica bez greške napiše analizu štiva i savršeno točnu karakterizaciju likova. Zaslužio je časni sudac Turudić višegodišnji odmor, bonus na plaću, dva-tri ordena i VIP-stolicu u Ustavnom sudu.

Početkom ove godine novine su objavile tužnu priču Marine Mamić iz Vinkovaca, koja se punih sedamnaest godina vukla po hrvatskim sudovima pokušavajući od svog bivšeg muža utjerati alimentaciju za njihovu kćerku. Još je Otac nacije dr. Franjo Tuđman bio živ kad je Marina tužila oca svije kćerke, djevojčica je u međuvremenu izrasla u punoljetnu djevojku, ali alimentaciju nije vidjela, pa kad su nju i majku u tih sedamnaest godina bešćutno odjebali i Općinski, i Županijski, i Vrhovni, i Ustavni sud, zaostale je alimentacije prije koji mjesec dobila od Europskog suda u Strasbourgu.

Sedamnaest godina!

Mislite li da je to nevjerojatno, čekajte da čujete priču njenog sugrađanina, koji je prije dvadeset četiri godine od uredno registriranog auto-dilera u dobroj vjeri kupio ukradeni Audi 80 ID, a država mu ga protuzakonito oduzela i proslijedila na korištenje policiji. Još su granate padale po gradu te 1992., kad je nesretni Vinkovčanin tužio državu tražeći nazad svoj automobil, a siromah se i dan danas vuče po općinskim i ustavnim sudovima.

Dvadeset četiri godine!

Mislite li da je to nevjerojatno, čekajte da čujete priču Emila Römera, kojega je davne 1978. godine u nekakvom poslu s cvijećem partner zajebao za pedesetak hiljada njemačkih maraka, i koji sve otada na sudu pokušava istjerati pravdu. Još je drug Tito bio živ kad je Römer tužio svog partnera, četrnaest sudaca izmijenilo se na njegovu predmetu, a on još uvijek, sad već evo trideset osam godina, čeka pravdu.

Trideset osam godina!

Mislite li da je to nevjerojatno, čekajte da čujete priču Ante Batura iz Pridrage kraj Zadra, koji se s bratom oko obiteljske kuće spori pune – četrdeset dvije godine! Još je drug Richard Nixon bio predsjednik SAD kad je Ante pokrenuo parnicu, osamnaest sudaca izredalo se na njoj, petero ih je za to vrijeme i umrlo, čekajući presudu nadživio je Ante i petoricu advokata, umrla su i četrdeset tri od šezdeset svjedoka, prije dvije godine umro je i brat, cijela se jedna država u međuvremenu raspala, ni druga se bogami ne osjeća najbolje, a parnica i dan danas traje, eno je žive i zdrave na Općinskom sudu u Zadru.

Četrdeset dvije godine!

Mislite li da je to nevjerojatno, čekajte da čujete priču Nedjeljka Šućura iz Zagreba, koji radni spor s hotelom Palace zbog nezakonitog otkaza vodi od paleolitske 1968. godine. Još je Dinamo bio aktualni pobjednik Kupa velesajamskih gradova kad je Nedjeljko kao pomoćnik direktora razotkrio kriminal u svom poduzeću, uprava mu smjestila otkaz, a on pokrenuo spor pred sudom. Najstariji hrvatski „zviždač“ danas ima devedeset dvije, punih četrdeset osam godina – više od pola života – čeka da ga hrvatsko pravosuđe vrati na posao, ali ne gubi nadu: prije nekoliko mjeseci Ustavni sud Republike Hrvatske poništio je sve presude Općinskog, Županijskog i Vrhovnog suda, i predmet vratio Općinskom sudu u Zagrebu.

Četrdeset osam godina!

Mislite li da je to nevjerojatno, čekajte da čujete priču Borisa Stepinca. Nećak kardinala Alojzija Stepinca Županijskom je sudu u Zagrebu prije deset dana, u petak 15. srpnja, podnio zahtjev za reviziju presude kojom je komunistički sud 1946. njegova ujaka osudio na šesnaest godina zatvora. Županijski sud odmah je predmet dodijelio sucu Ivanu Turudiću, a ovaj u ponedjeljak, čim je došao na posao, ročište zakazao za četiri dana, pa već u petak, 22. srpnja, poništio presudu i proglasio kardinala nevinim. Sve zajedno, od trenutka kad je kardinalov nećak na šalteru suda olizao taksene marke i predao zahtjev, do trenutka kad je sudac Turudić pročitao odluku Županijskog suda, trajalo je – računajući i vikend – sedam dana.

Sedam dana!

Brže je sudac Ivan Turudić presudio u slučaju revizije procesa protiv kardinala Stepinca iz listopada 1946. nego linijski sudac Zoran Krečak u slučaju revizije onoga historijskog Hasančićeva gola Osijeku svibnja 1999.: manje je vremena Turudiću trebalo da poništi presudu Stepincu nego Krečaku da u 89. minuti utakmice protiv Osijeka podigne zastavicu i poništi gol Rijeke za 2:1 i prvu titulu prvaka!

Četiri hiljade gusto kucanih stranica

Hiljadu stranica, zajedno s prilozima i dokaznom građom, ima optužnica Javnog tužilaštva Narodne Republike Hrvatske iz rujna 1946., gotovo tri stotine stranica ima dokumentacija koju je sudu tada predala obrana kardinala Stepinca, pune dvije tisuće stranica broje stenografski zapisnici suđenja, a još pet stotina stranica dokumentacija toga procesa iz arhive Odvjetničke pisarnice dr. Ive Politea, zajedno s presudom i obrazloženjem to je gotovo četiri hiljade gusto kucanih stranica, ili četiri puta više od Tolstojeva Rata i mira: četiri hiljade stranica – ili, ako vam je lakše od Tolstoja, kompletnu šestosveščanu Enciklopediju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda! – pročitao je i temeljito proučio časni sudac Ivan Turudić od ponedjeljka do petka ujutro, „tamićem“ valjda odnio spis kući pa dan-noć marljivo kemijskom olovkom podcrtavao i žutim markerom označavao sporne dijelove, pravio bilješke, listao stare zakone NR Hrvatske, masirao sljepoočnice i kuhao litre turske kave, pa u petak u jedanaest ujutro malaksao, na izmaku snaga, objavio kako se u cijelosti poništava i stavlja izvan snage svih šest svezaka Enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda iz 1966.

Pardon, presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske iz 1946., ispričao se vidno iznureni sudac Turudić.

„Nakon sedamdeset godina Stepinčeva je volja ispunjena od strane hrvatskog suda u slobodnoj hrvatskoj državi, i zato ova presuda nema samo pojedinačni, nego i duboki značaj za povijest hrvatskog naroda!“, prkosno je na kraju stisnutih šaka povikao sudac Ivan Turudić, prije nego je od iscrpljenosti kolabirao i srušio se na parket sudnice: svjedoci tvrde da je – prije nego ga je odvela ekipa Hitne pomoći – stigao još samo jedva čujno procijediti: „Živio blaženi Alojzije Stepinac, živio dr. Franjo Tuđman, živjela slobodna i nezavisna Hrvatska!“

U životu, eto, nisam čuo za takav slučaj, da netko za lektiru u četiri dana pročita svih šest svezaka enciklopedije, pa u petak ujutro na školskom satu u nekoliko rečenica bez greške napiše analizu štiva i savršeno točnu karakterizaciju likova. Zaslužio je časni sudac Turudić višegodišnji odmor, bonus na plaću, dva-tri ordena i VIP-stolicu u Ustavnom sudu.

Birokratska okoštalost i upravo geološka sporost hrvatskog pravosuđa sam je zaštitni znak hrvatske države, u ladicama njenih županijskih sudova prošle je godine neriješeno tavorilo više od pet tisuća predmeta starijih od deset godina – mislite li da je to nevjerojatno, čekajte da čujete inventuru općinskih sudova, gdje više od deset godina čeka čak jedanaest tisuća predmeta – a građanin Boris Stepinac svoj je problem s ujakom na sudu riješio u pet radnih dana!

Montirani proces

U čemu je onda stvar, što je to imao Boris Stepinac, a nemaju Marina, Emil, Ante ili Nedjeljko? Dobro, osim sreće da im predmet završi kod najbržeg i najefikasnijeg suca zapadno od Baghdadijevog Kalifata? Odgovor je jednostavan, umijete li čitati komplicirana pravna tumačenja: nećak je imao ujaka, a ujak „volju za slobodnu hrvatsku državu“. Marina, Emil, Ante, Nedjeljko i stotine hiljada hrvatskih budala godinama i desetljećima, eto, ispunjavaju sudske formulare, obrasce i punomoći, a stvar je samo u tome da se treba ispuniti volja za slobodnu hrvatsku državu. Koju – malo tko to zna, pa se ljudi često zajebu – ne ispunjava podnositelj zahtjeva, već mora biti „ispunjena od strane hrvatskog suda u slobodnoj hrvatskoj državi“. Jasno, u zakonskom roku od sedam dana.

Zato će, shvatili ste dosad, pravda za Marinu, Emila, Antu, Nedjeljka i ostale sitne insekte, kad god i ako je uopće ikada bude, imati „samo pojedinačni“ značaj – dakle apsolutni pravni i povijesni beznačaj – dok pravda za Stepinca ima „duboki značaj za povijest hrvatskog naroda“. I to je u redu, naravno da jest, osim što mi laici ne razumijemo kako se to točno ispunjava ona „volja“ i zaslužuje „duboki značaj za povijest hrvatskog naroda“.

Nedjeljko Šućur, na primjer – kad ga već spominjem – također je najebao u komunizmu, jednako mu je komunistička Jugoslavija smjestila u montiranom procesu, pa svejedno pravdu na hrvatskom sudu čeka točno dvije i pol tisuće puta duže nego što je tom sudu trebalo da je istjera za Borisova ujaka. Problem je, nema što drugo biti, u tome što je Nedjeljko na sudu kao obični pomoćnik direktora „isključen iz radne zajednice“, dok je Boris Stepinac na sudu kao nećak vikara ustaške vojske sa snažnom „voljom za slobodnu hrvatsku državu“.

Bezvoljni Nedjeljko i njegovi supatnici do danas, jebiga, nisu shvatili kako hrvatski sudovi ne služe da ljudima vraćaju radna mjesta – ili dosuđene alimentacije, konfiscirane automobile i ukradeni novac – već da ustaškim vikarima vraćaju san o nezavisnoj hrvatskoj državi.

Pravnim laicima, istina, iz daleka može izgledati kako je proces revizije Stepinčeve presude barem onoliko politički montiran kao i onaj 1946., ali blaženi kardinal – ne znam kako da vam to nježnije kažem – sanjao je nezavisnu, a ne pravnu državu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.