Nikad u životu niste čuli za SM Supermalls, naravno da niste: to je veliki trgovački lanac u Filipinima, zapravo najveći u državi i uopće jedan od najvećih u jugoistočnoj Aziji.

Isti kao svi shopping-centri na svijetu, od Jankomira do Kamčatke, i SM-ovi supermarketi organiziraju razne, kako se to reče, marketinške evente: dobrotvorne akcije, nagradne igre, noćne rasprodaje i promotivne koncerte.

Jedan takav koncert prije par godina za svoje je posjetitelje organizirao i golemi SM City North u Quezon Cityju, prvi i do danas najveći trgovački kompleks u Filipinima. Isti kao svi promotivni koncerti u svim najvećim trgovačkim city-nešto centrima na svijetu, i ovaj je najavljen u jutarnjem programu lokalne televizije.

Prizor je isti od Jankomira do Kamčatke: u otužnom provincijskom studiju od šarenog pleksiglasa voditeljica najavljuje Tonyja, pjevača u usponu što – publika to možda i ne zna – pjeva „La Descaradu“, naslovnu temu filipinskog remakea meksičke televizijske sapunice „Rubi“. Pjevač Tony ima priču što je dušu dala za impresioniranje voditeljica jutarnjih programa provincijskih televizija: nakon što je godinama radio dosadni kancelarijski posao u obiteljskoj financijsko-konzultantskoj tvrtki, jednog je dana na bratovom vjenčanju oslobodio u sebi zarobljenog umjetnika, dohvatio mikrofon i razvalio svadbu, pa na nagovor prijatelja zakupio studio, snimio album ljubavnih pjesama zgodna naslova „Sto posto od srca“ i dočepao se top-ljestvica.

Tony izgleda onako kako već izgledaju pjevači u kasnom usponu – nesigurni pokušaj latinskog ljubavnika iz meksičkih telenovela, u patikama, farmericama i konfekcijskoj kariranoj košulji – i pjeva točno ono što pjevači u usponu pjevaju u jutarnjim programima provincijskih televizija: preživjelu patogenu mutaciju abortiranog pop-dancea iz mračnih devedesetih. „Oh, djevojko, kad si rekla da ćeš otići nisam mogao vjerovati, kad si otišla nisam se mogao oporaviti, svaki dan sam molio da se vratiš, oh djevojko, vrati mi se“, tugaljivo zavija bolno netalentirani Tony u studiju od pleksiglasa svoj prvi ljetni hit, „Oh, girl“, za koji je sam samcat napisao tekst i glazbu, najavljujući tako svoj nastup u shopping centru SM City North, u aneksu The Block, u nedjelju u 15 sati.

I da nisu Filipini dvije hiljade desetih, moglo je slobodno biti „Dobro jutro, Hrvatska“ iz devedesetih godina, sa Sennom M, Ilanom, Papagenom, Candymanom, Sandijem Cenovom ili nekim šestim nezaboravljivim herojem CRO-dancea, kojemu blazirana Mirna Berend najavljuje koncert na otvaranju, recimo, prvog Konzumovog supermarketa u Vukovarskoj ulici u Zagrebu.

Tako, eto, u studiju filipinske ANC-televizije završava priča o Hrvatskoj devedesetih, bajka o kapitalizmu u koju su Hrvati tako tupo povjerovali tih dana ponosa, slave i CRO-dancea, kad su Konzumove dućane čašama šampanjca s Todorićem otvarali Franjo i Ankica Tuđman: dvadesetak godina kasnije, bajka završava s „Dobro jutro, Filipini“ i popularnim Tonyjem, pjevačem u usponu koji danju radi u obiteljskoj konzultantskoj firmi, a navečer se u shopping-centrima pretvara u ocvalog latinskog ljubavnika sa špica meksičkih telenovela.

Upoznajte Tonyja, superheroja hrvatske agrokorske tranzicije: ujutro – nakon nastupa na nekoj obiteljskoj svadbi ili valentinovskog koncerta u kakvom trgovačkom centru u predgrađu – taj nesigurni pjevač u kariranoj košulji oblači talijansko dizajnersko odijelo, ulazi u Porsche i pretvara se u menadžerskog predatora Antonija Alvareza III, nasljednika i partnera u obiteljskoj tvrtki A&M, Alvarez & Marsal, konzultantskoj kući koju je osnovao njegov otac Tony Alvarez II, i koja je radila na stečaju i restrukturiranju nekih od najvećih svjetskih kompanija, uključujući i posrnulu banku Lehman Brothers, čiji su bankrot naplatili s više od milijardu dolara, upisavši ga najskupljim bankrotom u cjelokupnoj povijesti slavne neoliberalne ekonomije. Tvrtku Alvarez & Marsal, naime, ruski je Sberbank, najveći Todorićev kreditor i vjerovnik, angažirao za restrukturiranje Agrokora, a Antonio Alvarez III – izvršni direktor A&M-a za Europu – njihov je čovjek na čelu posrnulog hrvatskog diva.

Da, gospodo: popularni Tony, pjevač u usponu, dance-zvijezda shopping-centara i tiha patnja filipinskih televizijskih hostesa, novi je šef Agrokora. Najveću hrvatsku „sistemsku kompaniju“ – kako u hrvatskoj Vladi od milja zovu koncern što zapošljava četrdeset hiljada ljudi i zauzima desetinu nacionalnog bruto-državnog proizvoda, konzorcij zbog kojega se trese cijela država, a ministri panično pišu posebne zakone – nakon veličanstvene propasti primitivnog hrvatskog kumovskog i netjačkog monopolističkog modela kao prinudni upravitelj preuzet će klasični kapitalistički fićfirić s Instagrama, stečajni lešinar s Twitter-poslanicama Pavla apostola Coelha – ili Krugmana, svejedno – što u slobodno vrijeme piše ljubavne pjesme i snima dance-trash albume, pjevajući po bogataškim svadbama i promotivnim eventima.

Sasvim prikladno, bankrot-menadžer Antonio Alvarez III pri tom neće biti, kako je svečano objavljeno, novi CEO – Chief Executive Officer iliti izvršni direktor – već Agrokorov direktor za restrukturiranje, Chief Restructuring Officer. Odnosno – kako se to u menadžerskom svijetu skraćeno kaže – CRO.

Recite sami: zar to nije divno?

Nije li i vama suza na oko nadošla kad se na kraju sage o Todorićima, obitelji koja je posjedovala, oblikovala, upakirala i prodala cijelu Hrvatsku, umjesto didove i ćaćine uzdanice Ante Todorića II – već viđenog na čelu kompanije – Agrokor preuzeo Antonio Alvarez III, uzdanica ćaće Tonyja II, filipinskog Ivice Todorića koji je sina vidio na čelu kompanije i dao ga u najskuplja američka sveučilišta i golf-klubove, a ovaj je siromah cijelog života samo htio biti Sandi Cenov i pjevati ljubavne pjesme o oh-djevojci koja ga je napustila. Pa na kraju umjesto dance-zvijezde postao CRO, Chief Restructuring Officer najveće hrvatske kompanije, zvijezda tranzicijskog CRO-dancea s kojom će konačno završiti hrvatske devedesete.

Nikako drugačije, sad to znamo, hrvatska kapitalistička bajka završiti nije ni mogla. Cijela arkadijska fantazija o slobodnom, suverenom i nezavisnom kupujmo-hrvatskom tržištu, te snažnom sto-posto-hrvatskom obiteljskom koncernu, zamašnjaku i ponosu nacionalnog gospodarstva, s Gazdom iz dvorca na bregu nad zlatnim oranicama iz ilirskih budnica, završit će tako kao milijunska provizija ruskih bankara jednom filipinsko-američkom knjigovodstveno-likvidatorskom servisu.

Na svečanom zatvaranju, kako sam ja to zamislio, u onom historijskom, prvom Konzumovom supermarketu u Vukovarskoj ulici – što su ga šampanjcem otvorili Franjo i Ankica – mogao bi, recimo, nastupiti popularni Tony, pjevač u usponu za kojega ćete tek čuti. „Oh, Ivice, kad si rekao da ćeš otići nisam mogao vjerovati, kad si otišao nisam se mogao oporaviti“, prepjevat će vrckavi Tony svoj ljetni hit na neku od generičkih tuc-tuc-matrica Senne M – objašnjavajući kasnije blaziranoj Vlatki Pokos kako za sada, dok mu karijera dok ne krene, radi kod tate u obiteljskom servisu za brze popravke i likvidacije sistemskih kompanija – i tako ćemo se emotivno oprostiti od slavnih devedesetih, dana ponosa i slave, divnih, nježnih i naivnih godina kad smo vjerovali da postoje takve stvari kao što su hrvatski dance i hrvatski kapitalizam.

Ili, štajaznam, hrvatska država.