I što su nam poručile tri hodajuće biste iz aule akademije znanosti, kako su „promislile važna pitanja za naše društvo i našu državu“, što su tri mušketira hrvatske pameti i znanja ponudila kao „rješenje za ta pitanja“ i put prema izlazu iz sveopće krize hrvatskog društva i države?
Prije koji dan, gotovo u minutu istodobno s globalnim Maršem za znanost povodom Dana planeta Zemlje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti zajedno sa Sveučilištem u Zagrebu organizirala je okrugli stol pod nazivom „Dan planeta Zemlje – prirodna i kulturna dobra, znanstveni i stvaralački pristup“, s kojega je ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić u društvu predsjednika HAZU Zvonka Kusića poručio kako „zadaća znanstvenika nije marširati za znanost, već promišljati o važnim pitanjima za naše društvo i našu zemlju, i nuditi svoja rješenja za ta pitanja“.
Na taj je način i izrijekom – jer „zadaća znanstvenika nije marširati za znanost“ – Akademijin okrugli stol s najvišeg javnobilježničkog mjesta u hrvatskoj znanstvenoj zajednici registriran kao svojevrsni antimarš za znanost, a mudre sijede glave iz Strossmayerove palače izravno su se kvalificirale u klerikalnu alternativno-desničarsku koordinaciju na čelu s glasovitim Johnom Vicom Batarelom, koji je sudionike bezbožnog Marša za znanost čekao u zasjedi naoružan tezom kako je „cijeli taj pokret od početka ‘debelo’ u taboru lijevih liberala“, čime „nestaje ozbiljna i zajednička podrška promišljanju o važnosti znanosti, i ostaje samo mala radikalna klika sa svojim dnevno-političkim redom“.
Odnosno – kako je to lijepo rekao ministar hrvatske pameti – „zadaća znanstvenika nije marširati za znanost, već promišljati o važnim pitanjima za naše društvo i našu zemlju, i nuditi svoja rješenja za ta pitanja“.
Istog časa sjetio sam se zajedničkog intervjua što su ga Jutarnjem listu prije par godina dala tri ugledna hrvatska akademika, sama reprezentacija slavne Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na čelu s predsjednikom Zvonkom Kusićem, upravo „promišljajući o važnim pitanjima za naše društvo i našu zemlju“, te „nudeći svoja rješenja za ta pitanja“, gotove dakle recepte za – kako se to u malograđanskoj bulevarskoj štampi običava kazati – „bolju Hrvatsku“. Rijetko se umne sijede glave iz HAZU objavljuju smrtnicima u novinama, još rjeđe nude gotova, triput empirijski provjerena znanstvena rješenja za nacionalne krize – nije se dotad, u svih dvadeset pet godina mlade hrvatske države, čuo mudrorijek s Trga Nikole Šubića Zrinskog – pa je cijela nacija s nestrpljenjem čerupala jutarnje lišće dok nije došla do intervjua na duplerici.
I što su nam poručile tri hodajuće biste iz aule akademije znanosti, kako su „promislile važna pitanja za naše društvo i našu državu“, što su tri mušketira hrvatske pameti i znanja ponudila kao „rješenje za ta pitanja“ i put prema izlazu iz sveopće krize hrvatskog društva i države?
Trgovačku mornaricu!
Uopće se ne zajebavam, a uopće se zajebavali bogami nisu ni učenjaci i druidi iz palače Akademije. Najozbiljnije, da im kapci pod gustim bijelim obrvama nisu ni trepnuli, najveći su znanstveni autoriteti u Hrvata predložili Vladi snažnu trgovačku mornaricu koja bi pokorila Mediteran i svjetske oceane, te ucrtala malu, ali moćnu pomorsku Hrvatsku u atlase svjetske ekonomije. U vrijeme kad njihove kolege sa svjetskih instituta, akademija i sveučilišta otkrivaju tajne ljudskih i svemirskih genoma, gravitacijske valove, fotonske molekule, Higgsove bozone, egzotične hadrone i druga subatomska čudesa, a svijet se suočava s historijskom promjenom svake pojedinačne društvene, kulturne i ekonomske paradigme, skorup hrvatske pameti učahuren u bidermajerskim kancelarijama Akademije pravi nacrte za škune i galijune s jedrima na crveno-bijele kvadratiće i pulenama u obliku Rajske Djeve Kraljice Hrvata, na kojima će Ministarstvo za prekomorske kolonije zaposliti dvjesto hiljada Hrvata, poništiti trgovinski deficit s ostatkom svijeta i otploviti u ružičasti horizont!
Posljednje što su gospoda akademici čuli – javio im maloprije jedan mletački zvjezdoznanac u prolazu – jest da su Portugalci izgleda obišli Afriku i otkrili pomorski put za Indiju, pa u razredima HAZU-a stali sanjati nadaleko čuvene hrvatske jedrenjake kako pod trobojkama sijeku oceane, i u bučnim, prljavim istočnim lukama – „Land ho, land ho, za narod svoj!“, odjekuje Indijskim oceanom – ukrcavaju sanduke slonovače i jutene vreće s paprom, klinčićima, tamjanom, cimetom, muškatnim oraščićima i ostalim čudesima za europske dvorove. Uz dobro promišljenu strategiju i malo povijesne sreće, snažna bi trgovačka mornarica, nadaju se akademici, Hrvatsku mogla učiniti „Republikom u kojoj sunce nikad ne zalazi“.
Čak su najjužniju točku Afrike – ideja je, čini se, ministra Barišića – nazvali Rtom dobre nade.
Nije, naime, Godina Gospodnja 1514. ili 1517., nisu hrvatski akademici trgovačku mornaricu kao rješenje Hrvatima predložili prije petsto godina, kad su se nova kopna otkrivala kao danas bozoni i hadroni: nisu ni prije stotinu pedeset godina, kad je kroz Suez probijena prečica do Indije, ni prije stotinu godina, kad su parne mornarice crtale karte svjetskih utjecaja, pa čak ni prije pedeset, kad je supertankerskim i kontejnerskim transportom započela revolucija u pomorskoj trgovini, već prije dvije-tri godine, u jeku globalnog ekonomskog kolapsa i vjerojatno najveće krize u povijesti svjetske pomorske trgovine, dok korejski brodarski giganti zbrajaju gubitke veličine hrvatskog budžeta i pucaju kao Agrokor.
Slavna pomorska Hrvatska nije pritom u stanju trajektima pohvatati ni vlastite otoke, a hrvatski akademici kao jedinu nadu i spas „za društvo i državu“ vide hrvatsku trgovačku mornaricu, snažni valjda nacionalni pomorsko-trgovački konzorcij, nešto kao Croatian West India Company, ili – ovo je samo moj radni prijedlog, valja ga još malo doraditi – Hidrokor.
Još ako onaj mali Rimac otkrije parni stroj, kao što se priča po hodnicima Akademije, neće Španjolci i Englezi imati nikakve šanse.
Te sam se, eto, rijetko uspjele akademske zajebancije sjetio slušajući ministra Pavu Barišića kako u društvu druida s Šubićeva trga docira nadobudnim studentima i naučnim hereticima kako „zadaća znanstvenika nije marširati za znanost, već promišljati o važnim pitanjima za naše društvo i našu zemlju, i nuditi svoja rješenja za ta pitanja“. Teško, naime, da je bilo plastičnije ilustracije beznadne historijske izgubljenosti hrvatskog društva od činjenice da mu u vrijeme ključnih globalnih promjena – dok na svakom pojedinačnom povijesnom raskršću arbitriraju Crkva i njeni krezubi ministranti – znanost vode ljudi kojima se „promišljajući o važnim pitanjima za naše društvo i našu zemlju“ priviđaju trgovački brodovi. Nasukani u dubokoj prošlosti, bez ikakva kontakta sa stvarnim svijetom pod prozorima svoje palače, oni su točno ono što takvo „naše društvo i naša zemlja“ od njih i očekuju.
Ta pamet, eto, kao antimarš za znanost organizira okrugli stol „Dan planeta Zemlje – prirodna i kulturna dobra, znanstveni i stvaralački pristup“: znanstveno bi dakle i stvaralački oni spašavali cijeli planet, a najbolje što su domislili za spas malene, patuljaste Hrvatske jesu dubrovačke karake prerađene za kontejnerski transport. Sunce ti jebem geocentrično, strah me i pomisliti što su iz svog predindustrijskog suvremena domislili promišljajući na okruglom stolu o važnim pitanjima za naš svijet i naš planet. Izgradnju divovskih čeličana čiji će futuristički moćni dimnjaci ugrijati Zemlju i spasiti je ledenog doba?
Okrugli stol Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilišta u Zagrebu kao antimarš za znanost model je tako svijeta kakvoga ga vidi hrvatska naučna elita: taj okrugli stol, to zna svaki ministar s dva razreda srednje škole, za početak uopće nije okrugao, već je dokazano ravna ploča. Da je, uostalom, stol okrugao – razmislite malo i sami – ministar Pavo Barišić na njegovu bi drugom kraju pao u bezdan.
