„Lkr VcFlpGrć pčktrnuuu!“, začut će se nerazgovjetni glas iz velikih zvučnika. Uzmeškoljit će se pune tribine uz trkalište, iznervirani će alkarski vojvoda – sve kiselo se smješkajući prema počasnoj loži - diskretno upozoriti spikera da je opet zaboravio skinuti suknenu „brnjicu“, nakon čega će ovaj svoju staru narodnu zaštitnu masku spustiti pod bradu, pa ponoviti jasno i glasno: „Alkar Vice Filipović-Grčić u pičku maternuuu!“.

Potvrdit će tako ono što je razdragana svjetina na tribinama već vidjela i znala: uz oblačiće bijelog dima zagrmjet će mačkule, zaorit će se vesela limena glazba, i već koji trenutak kasnije gordi će jahač Vice pod punom alkarskom opremom, u tradicionalnom ručno vezenom sinjskom epidemiološkom skafanderu, dojahati pred počasnu binu, pa s dugačke drvene injekcije u desnici ruci spustiti pred časnog suca krpenu lutku probodenu točno među noge – „u pičku maternu“ – te tako s tri punta preuzeti vodstvo u poretku odlučujuće treće utrke. Nakon čega će dobaciti injekciju svojoj medicinskoj sestri – stasitoj brkatoj grdosiji od dva metra i sto pedeset kila žive vage – te ponosno odjahati niz trkalište.

Drama će biti na samom vrhuncu kad se na dnu staze pojavi i posljednji natjecatelj, sam avaj-čauš, koji je do tada vodio sa pet punata – jednom „pičkom maternom“ i jednom pogođenom „guzicom“ za dva punta. Muha se na trkalištu neće čuti dok sinjski vitez u punom galopu bude letio prema obješenoj lutki, otet će se krikovi i uzdasi kad svojom dugačkom injekcijom pokupi metu, i cijeli će svemir zastati u gluhoj tišini čekajući da se avaj-čauš na svome konju vrati pred časnog suca čuti je li pogodio dva punta ili samo jedan. Cijelu će vječnost trajati prije nego konačno spusti probodenu krpenu lutku, a trkalištem se začuje – „Avajačauš Marko Zorica u livo rameee!“.

Iz kuće Zoričinih odjeknut će par sočnih psovki, dok glavni epidemiolog – časna sijeda starina u kićenoj narodnoj kuti s tradicionalnim stetoskopom oko vrata – bude službeno proglašavao mladog Filipovića-Grčića slavodobitnikom jubilarne tistote Sinjske alke.

„Kako svi znaju, običaj trčanja alke u Sinju datira iz davne 2020. godine, kad je Cetinskom krajinom i ostatkom svijeta harala pandemija koronavirusa“, u izravnom će prijenosu – kao i svake godine oko Velike Gospe – komentator Hrvatske televizije tumačiti živopisan običaj nabijanja krpene lutke na dugačku drvenu injekciju. „Prema legendi koja je i danas živa u Cetinskoj krajini, te je godine o blagdanu Velike Gospe, usred turističke sezone, Dalmacija stenjala pod rekordnim brojkama zaraženih i oboljelih, medicinske su službe na redovnim konferencijama za štampu upozoravale lokalno stanovništvo na strogo pridržavanje socijalne distance i ostalih epidemioloških mjera, ali ponosni Sinjani, gledajući smrti u oči, svejedno su održali tradicionalno masovno hodočašće svojoj zaštitnici Gospi Sinjskoj. Prema vjerovanju ovdašnjih ljudi, Bog je tada odlučio iskušati svoje vjerno stado i poslati na Sinj strašnu ljetnu kišu, ali gordi Dalmatinci pred smrtonosnom su vodenom padalinom – prkoseći virusu, epidemiološkoj službi, državnom kriznom stožeru i cijeloj Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji – provalili u crkvu franjevačkog samostana i unutra, zbijeni rame o rame, pod izravnom zaštitom Djevice Marije, odslušali cijelu misu.“

Tako će se pričati u ljeto 2320. godine, tako će izgledati jubilarna tristota Sinjska alka, viteška igra nabijanja krpene lutke na injekciju, živ narodni spomen na onaj kataklizmički vreli kolovoz 2020. godine, kad je Gospa Sinjska spasila svoje Sinjane od brojčano nadmoćnijeg virusa s Istoka.

„Imamo ljude koji se boje i one koji se ne boje. Sinj se nije bojao ni 1715.“, tih je dana – bilježit će požutjeli ljetopisi – izjavila sinjska gradonačelnica Kristina Križanac. „Danas nitko nije očekivao kišu za vrijeme mise, a gvardijan je donio hrabru odluku i svi su imali priliku pomoliti se Majci Božjoj.“

„Moram pred vama izjaviti da nisam dosljedan i da sam neposlušan. Ja sam se sve do jutros u jedanaest sati držao okvira i nastojao sačuvati sebe i vas, a sad sam sve prekršio“, ostale su pak zapisane riječi gvardijana svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Ante Čove. „Nadam se da će nam Gospa, koja nas je dosad čuvala i pratila, i danas pomoći, zapravo da će biti vitezica poput našeg slavodobitnika, ili ravnatelja splitskog KBC-a Julija Meštrovića, koji se trudi zajedno sa svojim ljudima da pomogne oboljelima. Svi svećenici i vjernici koji su se okupili na svetoj misi pokazali su svoje viteštvo, jer vitezu je svejedno hoće li živjeti ili umrijeti, pa smo se nakon onog komoda u samostanskom dvorištu svi zbili u crkvu, možda i ne pitajući se je li onaj pored mene bolestan”.

”Mislim da će ovo biti povijest ispisana velikim slovima“, zaključila je na kraju gradonačelnica Križanac svoje svjedočenje čuda u Sinju na Veliku Gospu 2020. godine, kada su usred svjetske pandemije koronavirusa – usprkos svim preporukama, mjerama i strogim zabranama – u crkvi svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske sigurno utočište našle stotine Sinjana i njihovih gostiju, na čelu s ravnateljem splitske bolnice i samim predsjednikom lokalnog kriznog stožera.

I zaista, ispala na kraju „povijest ispisana velikim slovima“: nakon hodočašća, procesija i misa na Veliku Gospu drugi je val pandemije bezbožnog koronavirusa podivljao Dalmacijom, idućih su dana i tjedana padali dnevni rekordi u brojevima zaraženih i oboljelih, a i struka i nestruka složile su se u protupitanju: što bi i kako tek bilo da nije bilo Čudotvorne Gospe Sinjske, bi li itko u Cetinskoj krajini uopće živ ostao da pamti i pripovijeda?

Tristo godina kasnije, eto, kao spomen na pandemiju i masovno cijepljenje koje je uslijedilo – kada su se Sinjani, jer „vitezovima je svejedno hoće li živjeti ili umrijeti“, pobjegli u svetište Čudotvorne Gospe Sinjske i otamo puna tri mjeseca pružali herojski otpor krvožednim medicinskim sestrama sa špricama i cjepivom – ostala je samo tradicionalna Sinjska alka na zagrebačkom hipodromu.

Niti tri stotine godina kasnije neće se, međutim, ugasiti živa vjera i nada kako će Gospa Sinjska – kao i onomad 2020. – pomoći potomcima sinjskih vitezova da se konačno vrate u Cetinsku krajinu, da obnove svoj davnih dana napušten grad, i nakon punih tri stotine godina slavnu Sinjsku alku konačno jednom otrče i u samom mitskom Sinju.