Kako sam postala sestra Lujza

Boris Dežulović 10. stu 202007:52 > 07:54
Podijeli:
Izvor: N1

Prije osam godina, u vrijeme kad je globalni financijski sustav propao kao kauč - i kad smo mladi, glupi i naivni mislili da je to svjetska kriza – hrvatska je vlada nacionalnu ekonomiju, posrnulu pod teretom dvanaest milijardi kuna nenaplativih kredita građana, odlučila spasiti novim ovršnim zakonom.

Zakon je posrnuloj nacionalnoj ekonomiji omogućavao da preko jedne financijske agencije i jedne odvjetničke kuće naplati svoje dugove, i tako počisti račune gramzivih penzionera i pohlepnih mladih parova što su se oholo razbaškarili u svojim novim jednosobnim stanovima.

Danas već slavni ovršni zakon bio je rijetko pošten: priliku da svoja potraživanja naplati ovrhom preko Financijske agencije Hanžeković i partneri, ili kako se već zvala, osim države, banaka, komunalnih poduzeća i telekomunikacijskih kompanija dobile su i takozvane fizičke osobe. Od deset hiljada hrvatskih građana koji su tog trenutka radili bez plaće, svoj je novac, međutim, ovrhom računa poslodavca službeno – i, jasno, bezuspješno – zatražilo samo njih dvadeset sedam! Ostali su jednostavno digli ruke i poštedili vlastite živce: njihovi poslodavci, naime, dosjetili su se genijalnog trika, pa jednostavno proglasili stečaj i registrirali novu tvrtku. Samo valjda zbog toga što su Hrvati promakla im je Nobelova nagrada za ekonomiju.

Temeljiti ekonomski i pravni nevježa, mislio sam tada da sam u zakonu pronašao rupu, pa sam ovrhu računa zbog poreznog duga od nekoliko tisuća kuna genijalno naumio izbjeći na isti način. Stariji čitatelji sjetit će se kako sam već u sljedećem broju Globusa, za koji sam tada pisao, objasnio da sam kao pravna osoba proglasio stečaj. Ne samo da, kako sam tada objavio, službeno više nisam bio Boris Dežulović, nego uopće više nisam bio muška pravna osoba: od tada se zovem – kako je,

uostalom, lijepo stajalo pod fotografijom uz kolumnu – Natalija Zaprdica- Ćozo.

Imala sam zapravo odličan biznis plan, bila sam puna ideja: skicirala sam lifestyle kolumnu za Gloriju, „Natalna karta“ bi se zvala, napisala par lascivnih i flambojantnih tekstova za Maju Šuput, započela knjigu o tajnama zavođenja i osmislila koncept luksuznih krstarenja s meditacijskim vježbama za kreiranje vlastitog života, koteks, varteks, mašinoimpeks, tako nekako. Nisam, međutim, ni mjesec dana bila žena, a već sam ispala glupa: prije nego što sam i proslavila prvu mjesečnicu kao Natalija Zaprdica-Ćozo, već mi je Porezna uprava legla na račun kao šamar na budalu.

Što se države ticalo, ja sam i dalje bila Boris Dežulović, a od mog tipičnog ženskog tvrdoglavog inaćenja – i inzistiranja da sudski dokažem kako s tim neurednim i neodgovornim jugoslavenskim pavijanom nemam nikakve veze – odgovorile su me prijateljice odvjetnice, objasnivši mi kako nemam nikakve šanse. Ovo je svinjsko muško društvo, pleme bijelih katolika u kojemu je ženama mjesto u kuhinji, krevetu, rađaonici ili ženskom samostanu.

Nakon toga digla sam ruke. Prodala sam stan, isplatila sve Dežulovićeve dugove i pobjegla na selo. Štoviše, sve ove godine i dalje plaćam njegove račune. Jedno vrijeme mislila sam se izvući otvaranjem tattoo-salona za žene – MeToo-Tattoo bi se zvao, „ženski salon za metovaže“ – ali onda je došla korona.

Da sam zaista bila glupa i da mi je rješenje sve ove godine bilo pred nosom – toliko zapravo pred nosom da ga od nosa valjda nisam ni vidjela – shvatila sam tek ovih dana, pročitavši u novinama potresnu priču o P. V. (ime i adresa poznati Državi), ženi koja se našla u istoj situaciji kao onomad ja: po nedavnom isteku pandemijskog moratorija na ovrhe, pritisnuta dugom od sedam i pol hiljada kuna za usluge teleoperatera A1 i stjerana u kut od agenata B2 Kapitala,

zloglasne tvrtke za prisilnu naplatu dugovanja, P. V. je, baš poput mene, promijenila identitet, ali je – baš za razliku od mene – odbila sudjelovati u muškom svijetu, i pod novim imenom Janja pobjegla u ženski samostan u Triblju kraj Crikvenice.

Ženski samostan!, udarila sam se po čelu tako snažno da sam motivacijskom narukvicom raskrvarila arkadu. Kako se prije toga nisam sjetila!

„Poštovani, obraćam vam se kao predstojnica samostana u ime P. V., sada časne sestre Janje iz zajednice Klanjateljica Euharistijskog Srca Isusova i Marijina. Vaša tvrtka, zbog navodnog postojanja obveze prema P. V., u više navrata zvala je samostan, ometajući časne sestre telefonom. Navedenim radnjama uznemiravate sve časne sestre u posvećenom životu i kontemplaciji“, započinje tako prijeteći dopis koji je na adresu B2 Kapitala prije nekoliko dana stigao od sestre Karle Džaje, predstojnice klauzurnog samostana u Triblju. „Međutim, ranije ste od strane ove zajednice obaviješteni o statusu P. V., gdje je ona klauzurna časna sestra, stoga de facto fizička osoba P. V. koju tražite više ne postoji. Ona je sada dio zajednice Klanjateljice Euharistijskog Srca Isusova i Marijina, nema vlastite imovine i prihoda, te je svoj život povjerila Bogu, od čije Providnosti živi. Stoga Vas ovim putem lijepo molim za razumijevanje u vidu prestanka navedenih radnji s Vaše strane, budući da fizička osoba koju tražite de facto više ne postoji, posebice u pogledu novčanih davanja.“

Časna sestra Janja od Euharistijskog Srca Isusova i Marijina! Briljantno! I što je najbolje, fercera: pravni stručnjaci objasnili su novinarima kako i teleoperater A1 i utjerivač dugova B2 svoj novac mogu zaboraviti, jer ne samo da se od časne sestre Janje od Euharistijskog Srca Isusova ne mogu naplatiti, nego to ne bi mogli čak i da je mudra Janja svu svoju imovinu poklonila Crkvi i samostanu. Sestra Janja od A1 i B2 pobjegla u C3. A C3 je, kako znamo, najjači.

Kako sam samo bila glupa! Samostani u Hrvatskoj, sad sam tek shvatila, neka su vrsta programa za zaštitu svjedoka. Crkva u Hrvata jedina je institucija jača od Ministarstva financija, Porezne uprave, Fine, odvjetničkog ureda Hanžeković i B2 Kapitala, svejedno jesi li ostao dužan stotinjak kuna ili poubijao stotinjak civila, žena i djece: samo se pojaviš na vratima s preporukom svog župnika, ostaviš na porti odjeću, dokumente i cijeli svoj prethodni civilni život, i već od sutra de facto više ne postojiš, sada si časna sestra Janja, klanjateljica Euharistijskog Srca Isusova, ili – štajaznam – časni brat Dario Kordić, učitelj, duhovnik i ovlašteni voditelj vježbi svjedočenja Kristove milosti.

– Očito je riječ o nesporazumu, vi vjerojatno mislite na oca Mariofila, ali on je dio zajednice klanjatelja Euharistije i nema vlastite imovine i prihoda, te je svoj život povjerio Bogu, od čije Providnosti živi: fizička osoba Ivica Todorić de facto više ne postoji – strpljivo bi stari gvardijan odgovorio dvojici zbunjenih pravosudnih policajaca, samo da gazda Agrokora nije glup kao ja, i da je shvatio ono što je sestra Janja shvatila na vrijeme, a otac Dario malo kasnije.

A ja, glupača, punih se evo trideset godina pitam kako je to Crkva u Hrvata postala leglo ratnih zločinaca, kriminalaca, pronevjeritelja, lopova, silovatelja i pedofila. Klanjatelje Kristove milosti iz humanitarne organizacije za rehabilitaciju posrnulih ovaca i ovnova trideset godina pri tom nepravedno optužujemo za rastrošno razbacivanje našim novcem – pokupila Crkva, eto, i ovce i novce – a oni unutra sve te godine, kako smo konačno saznali, žive zapravo od Božje Providnosti. Koliko im Bog providi iz budžeta, toliko potroše, ni milijarde više. Zato, shvatili ste sad i vi, ovrhe ne liježu na njihove račune: nema te porezne uprave i tog odvjetničkog ureda koji bi legao na Božju Providnost.

Možda samo na Božji Gnjev.

Naravno da sam onda već sutradan otišla u prvi samostan, uljudno pozdravila gospođu predstojnicu, faljenisusimarija, vazdabudi, i – da skratim – od danas više nisam Natalija Zaprdica-Ćozo, već časna sestra Lujza od Presvetog Srca Isusova, nova pripadnica Družbe sestara Služavki Malog Isusa. I dobro mi je. Malo molim, malo čitam Sveto pismo, malo Malome mijenjam pelene, malo za Nadbiskupiju vodim računovodstvo Proviđenja. Tek svako malo pojavi se na vratima neki poreznik s uplatnicom Ministarstva financija ili odvjetnik s tužbom Željke Markić, a naša predstojnica ih lijepo zamoli za razumijevanje u vidu prestanka navedenih radnji, jer rečeni gospodin de facto više ne postoji.

Kako bi u onoj zgodnoj poučnoj priči rekla jedna naša sestra: jebite se, Dežuloviću, vi i vaše karamele.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.