Crne slutnje obistinile su se na najstrašniji način. Ovih dana internetom se, naime, proširio snimak na kojemu neki nesretnik neobično nalik zaboravljenom profesoru u bunilu klepeće drvenim štapićima i izvikuje „Naprijed Hrvatska!“.
Kćerka jedne moje drage prijateljice najzabavnije je čeljade u našem društvu. Trudeći se jednom prilikom da kao dobro odgojeno, pristojno i odgovorno dijete impresionira svoju majku, ne samo da je u noćnom izlasku ostala cijeli sat kraće nego što joj je bilo dopušteno, nego joj je i to bilo malo, pa je – baš ničim izazvana – izmislila kako bi došla i ranije, da nije ispred kuće naletjela na dosadnu tetku Nidžu, nadaleko u familiji poznatu kao udava koji ne pušta olako svoje žrtve.
„Zanimljivo, ja sve do sad telefonom razgovarala s tetkom Nidžom“, iznenadila je u to majka, na što je zatečena kćerka zbunjeno gledala cijelu minutu prije nego je izustila sad već legendarnu rečenicu: „Čekaj, s kim sam onda ja razgovarala?“
„Predsjednik se vraća na Pravni fakultet“
Na njenu me, eto, priču podsjetio bio Ivo Josipović, kad je onomad svečano objavio kako je predao papire za povratak na posao na fakultetu: „Predsjednik je poduzeo pravne korake da reaktivira svoj status na Pravnom fakultetu“, priopćio je njegov ured nakon drugog kruga predsjedničkih izbora, u kojemu je osvojio 49,26 posto glasova i predsjednički ured na Pantovčaku prepustio Kolindi Grabar-Kitarović. Poduzimanje „pravnih koraka za reaktiviranje statusa na Pravnom fakultetu“ trebao je biti čvrst dokaz da predsjednik Josipović nije isprazno lupetao kad je u kampanji ponavljao kako će se, u slučaju da izgubi na izborima, vratiti na fakultet, na kojemu je do 2010., kad je postao predsjednik, predavao na katedri za kazneno procesno pravo.
“Nakon isteka mandata ionako ne namjeravam ići u mirovinu, nego se vratiti na Pravni fakultet, s kojim imam i ugovor o povratku na posao“, ničim izazvan najavio je Josipović svoj veličanstveni akademski povratak nekoliko mjeseci ranije, i prije nego je kampanja počela.
„Sukladno zakonu zaključio s Fakultetom sporazum o povratku nakon predsjedničkog mandata“, ponovio je na početku izborne utrke.
„Ako ne osvojim mandat, opet ću predavati na Pravnom fakultetu u Zagrebu“, podsjetio je u kampanji. „Na Pravnom fakultetu sam studirao i radio, i tu ću se vratiti!“, obećao je i studentima. „Neću izgubiti izbore, ali da izgubim, vratio bih se na Pravni fakultet!“, ponovio je još jednom neposredno pred izbore, za slučaj da netko možda nije čuo.
„Predsjednik se vraća na Pravni fakultet“
Nevjerojatnom igrom slučaja, međutim, Josipović je izbore ipak izgubio, ali taj je teški poraz vješto prepoznao kao sjajnu priliku da pokaže moralni i etički integritet čovjeka koji vas nikad nije slagao, i dokaže se – shvatili ste – kao dobro odgojen, pristojan i odgovoran političar.
„Predsjednik se po završetku mandata vraća na Pravni fakultet“, objavio je njegov ured sutradan nakon poraza na izborima. „Prvi mi je zadatak vratiti se na Pravni fakultet“, potvrdio je Josipović novinaru Hine. „Imam različite planove za budućnost, ali najprije ću se vratiti na Pravni fakultet“, ponovio je nekoliko dana kasnije, za slučaj da netko možda nije čuo.
Toliko puta Ivo Josipović je u tih mjesec-dva ponovio kako će se vratiti na Pravni fakultet, da je izgledalo kako je to zapravo njegovo najvažnije predizborno obećanje. Malo je, pravo govoreći, nesretnik i dopizdio inzistirajući na tome: toliko mu je, eto, bilo stalo da ljudi ne zaborave kako je obećao vratiti se na fakultet.
Čak ni kada njegov postizborni život više nikoga u zemlji nije zanimao – i kada su se svi bavili glupavim, dječjim lažima nove predsjednice da će Ured prebaciti u Visoku ulicu – javio bi se već zaboravljeni bivši predsjednik da podsjeti kako će se vratiti na katedru. Zaustavljao bi novinare, presretao ih po ulici i vukao za rukav nudeći svjetski ekskluziv. „Ne namjeravam koristiti zakonsko pravo na Ured bivšeg predsjednika“, ponovio je tako novinaru Večernjaka, „već ću podnijeti zahtjev za povratak na Pravni fakultet.“
„Predsjednik se vraća na Pravni fakultet“
Najzad, u siječnju ove godine njegov je Ured svečano objavio: „Predsjednik je poduzeo pravne korake da reaktivira svoj status na Pravnom fakultetu.“ Do danas ne znamo kakve je „pravne korake“ poduzeo Ivo Josipović, ali nije pametno vjerovati da bi jedan ugledni profesor Pravnog fakulteta poduzeo krive, pa zajebao nešto u „reaktiviranju svog statusa“: do Josipovića, dakle, sigurno nije. Do koga je onda i do čega, vrag će znati, ali prošlo je otada punih deset mjeseci, a profesor Josipović nije se pojavio na katedri za kazneno procesno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta: predavanja počela prije gotovo dva mjeseca, a profesora Josipovića i dalje tamo nema ni za pravni lijek. Studenti tek zbunjeno zagledaju i vire pod katedru, kao da se pitaju: „Da mu se nije što dogodilo?“
Njihove crne slutnje obistinile su se na najstrašniji način. Ovih dana internetom se, naime, proširio snimak na kojemu neki nesretnik neobično nalik zaboravljenom profesoru u bunilu klepeće drvenim štapićima i izvikuje „Naprijed Hrvatska!“. Snimak se, na užas studenata i konsternirane javnosti, ispostavio autentičnim: prolupali siromah što se pred kamerom tupavo smješka i isprazno lupeta – malo udarajući drvenim klepetaljkama, malo mičući usnama – zaista je Ivo Josipović, isti onaj zaboravljeni predsjednik Republike što je prije deset mjeseci dopizdio bio i Bogu i ljudima do iznemoglosti ponavljajući kako će se nakon odlaska s Pantovčaka vratiti na Pravni fakultet.
Što se u međuvremenu dogodilo, gdje je nesretni Josipović bio, što je i s kim radio, nitko živ ne zna. Tek, deset mjeseci kasnije evo ga iznenada u predizbornoj kampanji sa svojim pokretom ingenioznog naziva Naprijed Hrvatska, tupo se smijulji i klepeće drvenim štapićima, sve uz slogan „progresivni savez Ive Josipovića“.
Ništa progresivnije i hrabrije Hrvatska nikad vidjela nije: udaranje drvetom o drvo – prethistorijsku, paleolitsku protomuzičku formu, posljednji zajednički komunikacijski kanal primata i čovjeka – profesor Josipović izabrao je kao programatsku himnu svog „progresivnog saveza“.
„Predsjednik se ne vraća na Pravni fakultet“
Kakvi su tek Hrvatima konzervativci i natražnjaci kad im se progresivne snage dozivaju klepećući drvenim štapićima, zapitat će se kakav neupućeni namjernik, dok Hrvati s nestrpljenjem čekaju izborni program revolucionarnih Josipovićevih progresivaca: obećat će im – slutim – vatru, točak i sinkopu, a ako ga ne izaberu, vratit će se valjda na stablo.
Ivo Josipović, naravno, nije važan. On će na predstojećim parlamentarnim izborima, posve izvjesno, osvojiti pedesetak glasova i tiho nestati u bespućima hrvatske povijesne zbiljnosti, tamo gdje je, recimo, Dražen Budiša. Priča o Josipoviću zgodna je tek kao podsjetnik koliko u hrvatskom društvu i politici znači institut obećanja i javno date riječi.
Iako ga nitko na takva obećanja prisiljavao nije, on ne samo da je – trudeći se da kao dobro odgojen, pristojan i odgovoran političar impresionira svoje birače – na Pantovčaku ostao cijelih pet godina kraće nego što mu Ustav dopušta, nego mu je i to bilo malo, pa je, baš ničim izazvan, mjesecima ponavljao kako će se nakon završetka mandata vratiti na Pravni fakultet. U oči nas gledao i objašnjavao kako „ima ugovor o povratku na posao“, odnosno kako je „sukladno zakonu zaključio s Fakultetom sporazum o povratku na posao“, najavljivao kako će „podnijeti zahtjev za povratak na Pravni fakultet“, pa onda i svečano razglasio kako je sad zaista „poduzeo pravne korake da reaktivira svoj status na Pravnom fakultetu“, da bi na kraju ispalo kako je akademska godina odavno počela, a njega na fakultetu i dalje nema.
Tupo nas onda gleda cijelu minutu i grozničavo kupuje vrijeme udarajući drvenim štapićima, prije nego, veličanstveno se praveći glup, izusti „Naprijed Hrvatska!“, baš kao da kaže: „Čekaj, kome sam ja onda podnio zahtjev za povratak na posao?“
Glupava dječja laž u ustima aktualnog vlasnika polovice hrvatskih glasova nije, međutim, nimalo zabavna.
Jedno je, naime, kad besramno laže bivši predsjednik države, a sasvim drugo kad tako laže bezazleno žensko čeljade, ničim izazvano nastojeći da nas zadivi i impresionira. Danas, deset mjeseci kasnije, on još nije ni profesor na Pravnom fakultetu, a ona je, eto, predsjednica Republike Hrvatske.
