Prije nekoliko dana, nakon katastrofalnog potresa u Petrinji, čudesnom i autentično hrvatskom sposobnošću načistog zaprepašćivanja načisto smo se zaprepastili saznavši da su samo dva mjeseca ranije svi gradski zastupnici HDZ-a do posljednjega hladnokrvno i jednoglasno odbili prijedlog da Zagreb nabavi dvadeset pet akcelerografskih stanica za seizmološka mjerenja.

Onda smo se načisto zaprepastili otkrivši kako cijela razmjerno trusna Hrvatska ima točno devet tih, kako se zovu, akcelerografskih stanica, iako bi po standardima, po kojima ih susjedna Italija ima ravno hiljadu puta više – ne hiljadu komada, nego hiljadu puta više! – samo Zagreb morao imati najmanje dvije stotine.

Pa smo na kraju načisto zaprepašteni saznali da i od tih naših nesretnih devet akcelerografa dobar dio datira još od – cara Franje Josipa! „Geofizički zavod barata instrumentima koji potječu iz 1908. godine“, zavapio je na RTL televiziji seizmolog Tomislav Fiket sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Devetsto osme! Još je Miroslav Krleža bio prištavi gimnazijalac kad je današnja oprema Geofizičkog zavoda u velikim drvenim sanducima stigla iz Beča.

Saznavši da im državni geofizički zavod još radi na uređajima iz 1908., iz purpurnog praskozorja seizmološke nauke, u kulturama s nešto slabije razvijenom sposobnošću načistog zaprepašćivanja građani bi lupili šakom o stol i rekli „Jebemtimajku, kakva je ovo usrana država!“, pa isključili televizore, iz špajza izvadili bejzbol palicu i praznu gajbu Jamnice, u gajbu poredali Molotovljeve koktele, navukli kapuljače i krenuli prema zgradi Vlade.

Ne, međutim, i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, kad saznaju da u Geofizičkom zavodu još rade s austrougarskom tehnologijom, građani udare šakom o stolom i zadivljeno kažu: „Jebemtimajku, kakva je to ozbiljna država bila!“

Austrougarska. I ovako kad napišeš, zvuči strogo kao Krležina leksikografska fusnota. Kad, recimo, kažeš „Hrvatska“, to zvuči kao onomatopeja za krzavi i krezubi cerek, dočim kad kažeš „Österreichisch-Ungarische Monarchie“, sam se odmah ukočiš u stavu „mirno“ i krajičkom oka provjeravaš jesi li podšišao nokte. Grozničavo se pokušavajući sjetiti jesi li uopće za one akcelerografe platio atest za 1918. godinu.

To je bila država, stani pa gledaj! Jugoslavije, recimo – koja je dovršila i dozidala sve što Carevina nije stigla – nema već punih trideset godina, pa Hrvati i dalje doživljavaju anafilaktički šok kad čuju tu riječ, nervno rastrojeni ponavljajući kako se ispravno kaže „bivša Jugoslavija“. Nikad, međutim, nijednog Hrvata niste čuli da je rekao „bivša Austrougarska“. Pet država izmijenilo se na austrijskom tlu od raspada Monarhije – od Njemačko-austrijske Republike, Prve Republike i Savezne države Austrije, preko Anschlussa i Trećeg Reicha do Druge Republike – a na Balkanu Austrougarska još uvijek nije bivša.

Prije nekih dvadeset, dvadeset pet godina, na primjer, u malu jednu slavonsku općinu – ne sjećam se više u koju, a ni internet ne pamti – iznebuha je stiglo pismo iz Beča: baš pravo, ozbiljno i službeno pismo s pečatom kancelarije austrijske Vlade. Zbunjeni su bili gospodin načelnik i cijela mala zgrada općine, tražio se preko puta trga onaj ovlašteni sudski tumač za njemački jezik, a ovaj tri puta pročitao pismo prije nego je slegnuo ramenima, odložio cvikere i objasnio respektierte Bürgermeisteru da ga to iz Beča mole biti obaviještenim kako je za onaj stari željeznički most, kojega je slavna Carevina podigla još 1897., upravo istekla stogodišnja garancija, pa shodno tome i uporabna dozvola, te da od dana današnjeg izvoljevaju biti izvan snage sve obaveze austrijske Vlade u vezi s održavanjem rečenog objekta, danke mit freundlichen Grüßen.

Ukratko, da se netko s našim načelnikom zajebava. Što drugo?

Stvar je postala sumnjiva kad su slična pisma stala stizati na općinske porte diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jedno po jedno isticalo je austrijsko državno jamstvo za sve one željezničke stanice, lučke gatove, palače, škole, bolnice, pruge, tunele i mostove što ih je prije stotinu godina po Balkanu posijao Seine Majestät unser Allergnädigster Kaiser und König. Uključujući i same općinske zgrade, u kojima su načelnici, pročelnici i sudski tumači za njemački jezik dva sata lupali čelom o zid: sat vremena pokušavajući se dosjetiti tko ih to zajebava, pa još sat dosjetivši se što su sve u tih stotinu godina mogli iskamčiti od Beča, samo da su uopće znali kako im je stara zgrada općine cijelo to vrijeme stvarno bila pod garancijom slavne Austrije.

Onda je nekako, đavo će znati kako i zašto, prije dvije godine, u jesen 2018., sve stalo. Još su toga ljeta u Palama kraj Sarajeva dobili obavijest iz Beča da je istekla stogodišnja garancija za onaj željeznički tunel u Stambolčićima, par dana kasnije i u samom su Sarajevu dobili pismo kojim ih Republika Austrija obavještava da je istekla uporabna dozvola za stari austrijski kompleks Kazneno-popravnog zavoda, i to je po prilici bilo sve.

– I Austrougarska nas zaboravila! – jadaju se od tada i kukaju bosanski i hrvatski općinski načelnici.

To je bila ozbiljna država!, lupi onda šakom o stol mnogi naš austronostalgičar, diveći se mitskoj državi u kojoj su tri generacije činovnika dočekale penziju pazeći na državna jamstva iz vremena industrijske revolucije, i gdje u četvrtoj činovničkoj generaciji stvarno postoji živa osoba koja je negdje u ljeto 2018. došla na posao, popila kavu, otvorila fasciklu na stolu, pa požurila niz hodnik pokucati na vrata pročelnika upravno-pravne službe.

– Gospodine, danas nam ističe garancija za uskotračnu prugu Rudo-Mioće-Uvac!

– Već? – iznenadio se onda herr pročelnik, vadeći svoje pozlaćeno nalivpero. – A od Uvca do Priboja, šta je s tim?

– To nije naše, to je u nadležnosti carigradske porte.

– Sehr gut – potpisao je herr Leiter službeni otpis stogodišnje garancije. – Što imamo sutra?

– Ništa. Gotovo. Ovo je bila posljednja.

– Posljednja?

– Ja. Fertig. Widerspruch. Aufviedersehen. Ćao. Završio Prvi svjetski rat, nema više Monarhije.

– Već?

To je država, stani pa gledaj! A priča o stajanju i gledanju ozbiljne austrijske države imamo mi na bacanje. Osobno sam, recimo, u svjetioniku na samom kraju našeg svijeta, na Palagruži, načisto zaprepašten stajao i gledao u onaj impresivni sustav velikih staklenih leća koji plamičak ne veći od adventske voštanice pretvara u vedru ljetnu mjesečinu i baca trideset milja niz pučinu, i koji bez greške funkcionira sve od 1875., kada ga je sagradila i namjestila ozbiljna austrougarska država. Tristo šezdeset pet noći godišnje, stotinu pedeset godina stopedesetogodišnje svijetli stara careva lampadina, dulje gori austrijska adventska svijeća na Palagruži nego prosječna vječna vatra na balkanskim oltarima domovina.

Od svih takvih priča meni je pak najdraža ona koju sam prije nekoliko godina čuo u Puli, gdje su prostor nekadašnje austrijske banke na Forumu – koji je bankarskoj svrsi služio i za obje Jugoslavije – odlučili urediti u galeriju Cvajner, naumivši joj ostaviti francjozefinski šarm. A dio tog šarma bio je i zagonetni jedan ogromni čelični sef, koji je u uglu velike prostorije, pretežak da se ukloni, stajao zaključan još od 1918. Poželjeli su ga onda u galeriji očistiti i konzervirati, i poslali u Beč pismo s nazivom modela i serijskim brojem sefa, da im sugeriraju licenciranog majstora ili drugi neki način da ga otvore. Mjesec dana kasnije, da skratim, iz Beča im je stigla zaštitna omotnica s – originalnim rezervnim ključem!

Načisto zaprepašteni, Puležani su ugurali veliki stari ključ u bravu i otvorili ga iz prve, poput Ikeinog poštanskog sandučića, taman kao da ga je strogi brkati šef smjene – pogledavši na onaj zlatni sat na dugačkom lancu, što ga je od bečke uprave dobio za dvadeset godina službe – zaključao sinoć u osam, a ne u općoj ratnoj bežaniji nakon pada Monarhije 1918.!

To je, eto, ozbiljna država. Stani pa gledaj. A ovi naši pavijani, sjetit ćete se tog slučaja, cijelu veliku kartonsku kutiju sa spisom o Vasi Brkiću i elitnoj prostituciji izgubili već nakon par mjeseci. Ja sam, recimo, prvo posumnjao na Beč. Razmislite: tko drugi ima rezervne ključeve stare palače državnog odvjetništva? Prije četiri godine, samo još ovaj lijepi primjer, slavna je hrvatska država uz nathodnik iznad osiječke obilaznice sagradila veličanstvenu rampu za invalide, koja sve od tada do dana današnjeg stoji svečano zatvorena, jer nitko živ ne zna kod koga su jebeni ključevi nove rampe! A u Beču, u kutijama na policama u podrumu jedne državne zgrade, još uvijek složene po abecedi i serijskim brojevima čuvaju originalne ključeve sefova iz poslovnica na rubu carevine koje i sama ne postoji već evo drugo stoljeće!

Stotinu godina kasnije, eto, duboko u digitalnoj revoluciji, u vrijeme kad akcelerometar ima svaki pametni telefon – pomoću njega, niste to ni znali, na mobitelu brojite korake – hrvatski seizmolozi i dalje rade najmodernijom tehnologijom devetnaestog vijeka, na uređajima herr Emila Wiecherta, koji je nama danas suvremen otprilike jednako koliko je njemu bio sam Isaac Newton, po čijim je idejama i sklopio svoj akcelerograf.

I dok bijeli svijet grozničavo s kompjuterskih ekrana dekodira Zemljine tektonske algoritme, naši nesretni seizmolozi od države zadužuju naliv pera, upisujući očitanja teškog Wiechertovog mehaničkog njihala kojega je u podrum opservatorija na Griču postavio još mladi direktor Geofizičkog zavoda Andrija Mohorovičić, istražujući blesavu neku svoju teoriju o diskontinuitetu između Zemljine kore i Zemljina plašta. Za nabavu novih, digitalnih akcelerografa u Hrvatskoj se valjda čeka ocjena ustavnosti Drugog Newtonovog zakona iz 1687.

Time su, jasno, načisto zaprepašteni još samo Hrvati. Istraživačima iz kultura s manje razvijenom sposobnošću načistog zaprepašćivanja ničega u Hrvatskoj čudnog nema. Ne u državi koja je cijela zapravo i napravljena po detaljnim nacrtima carskog notara Ante Starčevića iz 1861. i kojoj je još prije dvije godine istekla austrijska garancija. Državi u kojoj su pruge, stanice, bolnice i akcelerogafske stanice još uvijek austrougarske, i u kojoj se građani i dan danas parniče po sto pedeset godina starim austrougarskim zemljišnim knjigama: iste one goleme, debele knjižurine, koje je pedantno nalivperom krasopisao stari brkati činovnik austrijskog zemljišnog odjela – i kakve u „ozbiljnim državama“ pažljivo, u bijelim rukavicama, listaju povjesničari i arhivari sveučilišnih knjižnica – ovdje ližući prste listaju nervozni službenici u općinskim katastrima.

Još otkako su one jeseni 1918. iznenada nestali austrijski geometri, seizmolozi i inženjeri – a stari brkati šef smjene u pulskoj banci zaključao sef, spustio željezne rolete i zajedno s demobiliziranom vojskom uhvatio posljednji vlak za Beč – cijelo stoljeće historijskog međuvremena Hrvatima prošlo, što bi u austrijskom geofizičkom zavodu rekli, für schwanz. Sto godina oni stoje pa gledaju.

I ako postoji nešto zbog čega mi je žao što neću doživjeti 2121. godinu, onda je to – dobro, osim Hajdukove titule prvaka – još samo načisto zaprepaštenje Hrvata kad za stotinu godina načisto zaprepašteni otkriju kako onaj veličanstveni sustav zastave, grba, himne, agresora, žrtve, zajedništva, nogometne reprezentacije, oltara domovine i Starčevićevog hrvatskog državnog prava iz 1861. još uvijek bez funkcionira bez greške. Stani pa gledaj.

Fickdeinemutter, to je država! I Novogodišnji koncert Bečke filharmonije u Hrvatskoj su nekidan gledali kao Top of the Pops.

Načisto zaprepašteni kamo ide glazbena industrija.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.