Most

Reuters

Učili su nas u školi da je most nešto što spaja i veže. Čudo ljudskog uma, kamen po kamen, osmislilo je kako prijeći na drugu stranu, kako preskočiti rijeku ili more, kako se povezati. Kada smo htjeli ostaviti nešto iza sebe i nikada se ne okrenuti - rušili smo za sobom mostove. Završili smo kroz vrijeme na arhitektonskim i tehnološkim čudima koja danas svojim vizurama simboliziraju mjesta i gradove diljem svijeta. Imena mostova ostala su nam u sjećanjima iz filmova i povijesnih knjiga. Njihovo rušenje i gradnja odlučivali su ishode ratova.

2018. stigla sam u Ekaterinburg na Uralu. Mjesto smaknuća carske obitelji Romanovih, rodni grad Borisa Jeljcina. Bila sam pozvana na konferenciju o slobodi medija u Rusiji. Sam koncept slobodnih medija u doba kada je Putin već čvrsto stisnuo omču oko grla nevladinog sektora, te su bombe i rafali raznijeli toliko života novinarki i novinara u toj zemlji, bio je misaona imenica. Dolazak na konferenciju koju je, ne bi li pokazala neki most i razumijevanje, organizirala Europska unija, bio je sve samo ne nagovještaj nečeg boljeg ili slobodnijeg. Ušavši u hotelsku sobu, upalila sam televizor, s prvim kadrovima onoga što je emitirao prvi program nacionalne televizije, spustila sam se u fotelju i tako, gotovo nepomično više od sat vremena netremice gledala u poseban program. Visoko producirana ceremonija otvaranja Krimskog ili kako mu je nesuđeno ime, Kerčkog mosta, bila je u punom jeku.

Četiri godine nakon aneksije Krima, Vladimir Vladimirovič Putin uz kamere, dronove, helikoptere koji su nadlijetali kerčki tjesnac, osobno je preko mosta vozio kamion dok je kraj njega u kabini sjedio ni manje ni više nego sam vozač kamiona, s kojim je ruski vožd neobavezno ćaskao o važnosti upravo otvorenog mosta, te prvoj direktnoj vezi ruskog kopna i anektiranog Krima. Kič i nacionalne ceremonije takvog tipa nisu mi bile nepoznate, no megalomanija i idolatrija takvih dimenzija ipak je bila previše za zdrav razum.

Iako je propagandu izmislila papinska kurija, Rusi su je usavršili. Po dolasku u Kerč, lučki grad na Krimu po kojem je ime dobio tjesnac koji spaja Crno i Azovsko more, Putin je nonšalantno, onako mali, iskočio iz golemog šlepera, a odmah mu je isto tako spontano s mikrofonom pred lice izletjela „novinarka“ koja kao da je netom stigla sa svečanog banketa. Pregršt je tu bilo pitanja o osjećajima čovjeka koji inače jaše medvjede, rukama lovi pastrve i pjeva „Blueberry Hill“ s hollywoodskim zvijezdama koje uživaju u njegovom društvu.

Takav sav satkan od osjećaja Vladimir Vladimirovič gradio je kult ličnosti, te propagandni stroj koji je sve pretvaralo u njegovu pobjedu. Nakon otvorenja mosta koji je sanjan još od Sovjetskog Saveza, krenuo je prema novim osjećajnim trenucima.

Izašavši napokon na ulice Ekaterinburga, svuda oko mene već su bili ukrasi i maskote Svjetskog nogometnog prvenstva. Ni mjesec dana nakon otvaranja mosta, mostove su gradili brojni državnici po brojnim stadionima diljem Rusije, a sve je kulminiralo velikim finalom u Moskvi, gdje su se grlili i nazdravljali i Macron i Grabar Kitarović i Lukašenko i Putin. Jer sport je sport, mostovi su mostovi, politika je kurva, a stvari se mijenjaju. Dok se nesretnog nogometaša Vidu kažnjavalo zbog „Slave Ukrajini“ usred Rusije, danas se od klicanja istog pozdrava ne može razaznati tko je i kada šutnuo koju loptu i izgradio ili srušio koji most.

2012. Europsko prvenstvo u nogometu održano je u Poljskoj i Ukrajini. Mostovi prijateljstva Unije i Ukrajine željeli su se pojačati i ovim putem. U Donjecku, gradu Šahtara i tvrdih momaka, izgrađen je prekrasan novi aerodrom, na koji su slijetale reprezentacije kako bi zaigrale na koju godinu ranije podignutoj velebnoj Donbass Areni.

2014. nakon ruske invazije na Donjeck, prva zgrada koja je pogođena bila je zgrada aerodroma. Most službenog Kijeva prema vlastitoj istočnoj regiji naglo je postao dugačak gotovo 14 sati. Toliko je, naime, potrebno vlakom kako bi se stiglo od glavnog ukrajinskog grada do nakon prve faze rata 2014.-2015. uspostavljene crte razgraničenja. Kada je izgrađen Krimski most, Rusija je u potpunosti preuzela kontrolu nad ulazom u Azovsko more, te do koljena dotukla i proizvodnju brodova u Mariupolju. Grad drevne antike, grad pontskih Grka, poput Tauride, postali su, uz svu silu i propagandu, duhovi onoga što su mogli biti upravo bez te sile i propagande.

Dan nakon ekstatičnog moskovskog nogometnog finala pod pljuskom, Putin je stigao u Helsinki. Stajala sam tada kraj prekrasne kongresne dvorane Finlandia maga arhitekture Alvara Aalta, dok je prvo pokraj mene prošla limuzina s ruskom, a nedugo zatim i ona s američkom zastavom. Na press konferenciji Donalda Trumpa i Vladimira Putina najmanje se govorilo o Ukrajini. No, Putin je Trumpu na poklon donio službenu nogometnu loptu Svjetskog prvenstva, jer se netom saznalo da će ga 2026. ugostiti zajedno SAD, Kanada i Meksiko. Trump je loptu dobacio Melaniji u krilo u prvi red, te rekao da njihov sin Barron voli nogomet iako ga on ne razumije.

No, čovjeka do sebe razumio je, čini se, dobro. Most je bio izgrađen. Nešto ranije u Bruxellesu Trump je špotao kolege iz država NATO-a da podignu izdavanja za obranu te je stvarao strateške dealove za američki ukapljeni plin i prodaju oružja. Je li to bio taj most između Amerike i Rusije koji nakon Hladnog rada, pada Berlinskog zida i sloma SSSR-a nikada nije stvoren? Možda su svi bili previše zavedeni i od magle nisu vidjeli pravu vizuru mosta? Danas, kada slušate dva Trumpova govora u UN-u te onaj Putinov nakon proglašenja pripojenja četiriju ukrajinskih regija Rusiji, čini se nevjerojatnim. “Budućnost ne pripada globalistima, pripada domoljubima.” Grmio je tako Trump s govornice na East Riveru u rujnu 2019.

Demokracija, taj varljivi narodni toplomjer, nije mu išao na ruku, no narodni ustanak i napad na Kongres nakon proglašenja rezultata izbora i dalje sjaje kao veliki mogući neonski nekrolog svijeta kakav smo znali. Jesmo li ga znali uopće? I jesu li sve te priče o rušenjima zidova i gradnji mostova na koncu ionako bajke? Te iste 2018. nešto ranije, razgovarala sam u Helsinkiju, u istoj palači u kojoj su se sreli Trump i Putin, s finskim predsjednikom Niinistom. Iako je bio zabrinut zbog hibridnih prijetnji Rusije, u tom trenutku nije mislio da je rat moguć, no rekao mi je jednu važnu rečenicu: „Morate biti vrlo jasni s Rusijom. Reći „ne“ i jasno dati do znanja gdje povlačite crtu. To pomaže u situacijama gdje očekujete da i oni budu jasni.“

Oni su bili jasni, sve vrijeme i sve ove godine. Je li „ne“ koje danas napokon gledamo dovoljno da napokon bude jasno gdje se podvlači crta? Može li se nakon svega i kako uopće graditi most s onim i prema onome kojemu si popustio toliko puta? Kako taj netko više ne mari ni za što, za kraj se može samo citirati filmska lektira: “Šteta, bio je to lijep most (…) Preko vode, do slobode.“

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare