Glumica Nina Violić gostovala u Pressingu Petra Štefanića te je komentirala svijet glume i politiku.
“Valjda me još čekaju uloge života”, kazala je na početku Violić.
Kako vam izgleda sada kada ulazite u srednje godine. Je li vas strah da neće biti uloga u ovim godinama.
Odavno sam u srednjim godinama.
Mnogi su rekli da ste tek sada u zadnjoj predstavi “Ciganin, ali najljepši” uspjeli postati samo ta uloga, a čini im se da tu nije bilo Nine Violić?
To mi nije kompliment. Postoje glumci koji se uvijek trnsformiraju i oni koji su uvijek autentični u sebi. Uvijek sam se trudila da budem takva, to mi je osobnije. Kao mlađa to nisam uspjevala, jer nisam bila iskusna. Kada ima mene puno, to mi se čini super.
U toj predstavi glumite 40-godišnju Milenu iz Sabovščaka koja je u vezi s Romom Sandijem. Kako ste se pripremali za tu ulogu?
Odrasla sam kraj Pehlina kod Rujevice u Rijeci. Iznad Pehlina je veliko romsko naselje. Tada je puno Roma išlo u školusa mnom. U trećem razredu osnovne sam jednom Romu pokazivala matematiku. Živjeli smo s tim ljudima i nekoliko puta sam bila na njihovim svečanostima. Najveći zadatak u ovo predstavi je da savladam jezik iz Međimurja. Mjesec dana smo se bavili samo jezikom. Ljudi misle da nema mene baš zbog tog jezika.
Mnogima je teško zamisliti vezu Roma i neromske žene. Bi li ona u Hrvatskoj bila stigmatizirana?
Da. Zato je Novakov roman zanimljiv, on je situaciju postavio na granicu nemogućeg. To nikad u stvarnom životu nisam vidjela. Ista stigmatizacija bi se dogodila i u velikim gradovima, a ne samo na selu.
Imate li dojam da se zadnjih godina odnosi prema Romima i drugim manjinama zaoštrava u Hrvatskoj?
Hrvatska je u zadnje dvije godine postala puno zatvorenija, ne samo prema Romima nego i prema drugim manjinama. Ali, to je i općeeuropski trend protiv kojeg se treba boriti trudom, radom, ljubavlju i afirmacijom dobrog i slobode.
Predstava koju ste radili sa Senkom Bulić tematizira izbjeglice. Kako ste doživjeli prvi izbjeglički val koji je zahvatio Hrvatsku?
Kad se sve dogodilo prije dvije godine dirnula me ogromna količina ljudi koja je imigrantima pomagala. Problem je u politici i kako se ona odnosi prema tome. Oni prelaze i dan danas, ali su mediji, javnost i politika zatvorili priču o tome.
Kada smo dogovarali intervju rekli ste da ne biste htjeli razgovarati o Zlatku Hasanbegoviću. Bili ste potpisinica pisma u kojem se tražilo da ne uđe u Kazališno vijeće HNK?
Mislim da se ne treba afirmati negativno i davati pažnju negativnom. Kada govorimo o njemu i ultradesnici govorimo o jednoj rušilačkoj priči i nečemu što je destruktivno, a tome ne treba davati prostor jer to nije afirmativno. Potpisala sam pismo jer Hasanbegović nije bio kompetentan da uđe u vijeće.
Mislite li da se u Zagrebu vodi antikulturna priča?
Nažalost kultura je ispolitizirana i način na koji se dijeli novac ispolitiziran. Najviše se divim umjetnicima koji su svih godina uspjeli preživjeti.
Što mislite o ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek?
Ona je kompetentna osoba da radi svoj posao, ali mislim da se moglo više napraviti u ovih godinu dana.
Jeste li zadovoljni sa životom u Hrvatskoj? Vaša kćer nije bila zadovoljna s mamom u azdnjem filmu. Biste li joj savjetovali da napusti Hrvatsku ili da možda svijet bude njena domovina?
Jedino što imamo od EU je da djecu možemo poslat na faks bilo gdje. Ne zato što mislim da živimo u jazbini. Ne bi voljela da se zatvori u malo broj ljudi. Ako može pogledati što šire neka pogleda što šire.
Prati vas pankerski imidž. Jel vas kada pitaju pitaju do kad mislite biti neprilagođeni?
Punk je jedna gluplji dio povijesti. Što su oni napravili, ništa. Jako glupo mi je uvijek bilo održavati svoju javnu sliku. Vrlo često sam vrlo prilagođena, pobuna se dogodi ponekad. Ne zanima me kako ja izgledam u javnosti i kako me drugi doživljavaju. To je više neki čušpajz nego neki punk.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
