U petak 01. ožujka, nakon dva desetljeća pauze, izlazi povratnički album grupe Kojoti "Sve je pod kontrolom?". tim povodom gitarist i glavni autor Davor Viduka u intervjuu za N1 govorio je o svojoj trideset godina dugoj karijeri i brojnim sastavima u kojima je svirao.

Prije par godina snimili ste album svog benda iz tinejdžerskih dana Greaseballs, sada Kojoti. Stječe se dojam kao da je riječ o podvlačenju crte, sređivanju starih računa? Koja je bila motivacija za Greaseballse, a koja za Kojote?

Sada kad to tako kažeš, ispada da je bilo promišljeno, ali bilo je potpuno spontano i jedno i drugo. A i ja sam kreativac i imam crve u dupetu (smijeh) pa moram stalno nešto raditi, konkretno – gotovo svaki put kada uzmem gitaru u ruke nešto se dogodi. Ili novi riff ili samo ideja ili čak cijela stvar, a kada bi čekao ritam koji ima Kawasaki 3P, svakih 6 godina novi album, poludio bih (smijeh). Greaseballsi su moj prvi bend i meni su kao ekipa srednjoškolskih frendova s kojima jednom tjedno igraš nogomet. Imali smo taj ukleti debi album koji je tri puta bio snimljen, tri puta trebao izaći i nije izašao. Prvi puta devedesetih, kad smo imali 18 godina, dobili smo ugovor od Jugotona, snimili smo kompletan album, Sale iz Psihomoda je bio producent, a Piko Stančić mentor. Album je bio gotov. Čekali smo samo da izađe u devetom mjesecu, da bi od nas petorice, četvorica dobila poziv za JNA. Naravno da je Jugoton to prolongirao, a onda je počeo rat, ja sam dobio poziv da prijeđem u Majke i bend se automatski raspao. Onda još dva puta kasnije, petnaestak godina nakon raspada, pregovori s Croatia recordsom, a onda sam rekao – Dosta! Pošto od prvog albuma Kojota koji je izašao 1995., sve albume radim s Dancing Bearom, imam ekskluzivan ugovor s njima. Znao sam da s njima neće biti za**ba, htio sam to riješiti. Cijelo vrijeme sam imao onaj osjećaj kao kad te nešto svrbi, a ne možeš se počešati. U Jugotonu su od nas pokušali napraviti Đavole za siromašne. Produkcija je pop, nema žestoke gitare, a mi nikada nismo bili ni čisti rockabilly ni pop, nego kombinacija ranog punk rocka i rockabillyija. Brijali smo na Clash i bili su mi veći uzor od Stray Catsa. Tako sam i producirao album, tekstovi su infantilni, imali smo 16 godina. Danilo Šerbedžija i ja smo samo neke najinfantilnije dijelove malo promijenili. Muziku sam dotjerao, dodao sam dvije garage stvari tipa the Sonics, to mi je nedostajalo i zadovoljan sam, taj dio sam riješio. To je to, promocija i bok.

Mjesec dana nakon toga… Bilo je poziva za Kojote i prije ovoga masu, ne mogu se sjetiti festivala koji nas nije zvao, ali dogodio se pravi poziv u pravom trenutku od Gorete za Brijačnicu. On je čovjek kojem vjerujem, kojeg znam privatno više od 20 godina, pregovarali smo s Dancing Bearom o box setu Kojota pa smo bili u kontaktu svi zajedno. Htjeli smo napraviti jednu pjesmu, on je bio pravi čovjek na pravom mjestu. Nije bila stvar love, niti predumišljaja. Lova mi je u cijeloj priči bila na zadnjem mjestu. Bilo mi je bitno to što po broju poziva i interesu za Kojote, pogotovo od mlađih ljudi, znam da nismo zaboravljeni, nego da je svakom godinom rastao interes za nas i naravno bilo mi je bitno da vidim kako Alen, Vanja, Bobo i ja danas funkcioniramo. Kad sam skužio da je i s ljudske i glazbene strane sve na osamsto puta boljem nivou, rekao sam Goreti da pričeka prvu pravu probu pa da ću mu reći što dalje, nakon prve pjesme sam ga nazvao i rekao – OK, zvučimo kao da smo prekjučer imali probu, a ne prije 17 godina. Bilo je isto spontano. Pravi poziv u pravo vrijeme od pravog čovjeka i mi smo ponovo u bendu Kojoti.

Kako je došlo do albuma, jeste li imali gotove pjesme?

Imao sam gomilu pjesama i tekstova prije reuniona Kojota. Trenutke inspiracije moraš uloviti, imao sam suludu inspiraciju koja je trajala i još traje. Nevjerojatno sam kreativan zadnjih godina. Napisao sam sigurno bar stotinu pjesama od kojih sam četrdesetak potpuno završio, muzički i tekstualno. Prvi put sam radio muziku na tekstove, uvijek sam do tada kuburio s tekstovima. S muzikom nisam nikad imao problema, uvijek mi je išla lagano, ali s tekstovima sam se uvijek mučio. Sada sam ih imao previše, npr. na cijelom albumu u niti jednoj pjesmi se ne ponavlja niti jedan verse ili kitica, što je u rocku nemoguće. Svi barem nekad ponove prvi verse, ovdje toga nema. Svaka stvar ima i predrefren i refren ili B dio. Neke tekstove smo Alen i ja skraćivali jer on je čovjek kojem prvo pokažem pjesmu, on mi je filter na neki način. Još prije reuniona Kojota kad je to krenulo, u jednoj noći sam za to vrijeme znao napisati po pet, šest tekstova. Pazio sam na svaku riječ i slovo, suluda inspiracija, nemam pojma od kuda, da znam podijelio bih s ekipom. Na svu sreću sve sam to zabilježio. Tekstovi su bili preozbiljni za Kawasaki 3P, gledao sam što bih s tim. Bio sam prenesiguran da idem raditi solo album, jer su pjesme bile predobre, a ja sam prenesiguran s vokalima, iako u svim bendovima pjevam puno pratećih vokala, ali svejedno nemam muda pjevati lead vokal. Pa sam dogovorio kombinaciju da ja nađem bend. Dogovorio sam da iz Ljubljane dođe Brunetto – pjevač raspalih Spoonsa koji mi je oduvjek bio najbolji frontmen u Hrvatskoj i kojem su stvari bile odlične i čuli smo se – ja sam dogovorio par proba i studio, da bi on dva dana kasnije iznenada umro. Užas! Onda su mi Kojoti uletjeli kao budali šamar. Na kraju se ispostavilo da sam od tih četrdeset pjesama, na albumu snimio jednu. Kojoti su mi dali novi boost u dupe i nove pjesme sam napravio. Imam materijala za Kojote, ako ćemo potrajati kao Rolling Stonesi i ako će biti potražnje. Iman mat’rjala pa ziđan (smijeh).

Kojoti će, pretpostavljam, nakon albuma nastaviti s promocijom, sviranjem. Neće biti projekt?

Kojoti nisu nikad bili projekt. Kojoti su uvijek bili socijalističko i pošteno-pravedno ustrojeni Rokenrol bend. Nas četvorica sve dijelimo jednako i u dobru i u zlu. To je bila moja ideja kad sam osnovao bend, uostalom zbog tog nesrazmjera da ljudi koji su zajedno na probi ili na stageu ne dobivaju isto, sam i otišao iz Majki i osnovao Kojote. Prije prvog povratničkog koncerta je bio dogovor da ćemo vidjeti kako će proći pa odlučiti što ćemo dalje. Onda se počela događati čudna stvar, da smo prije prvog koncerta dobili pozive za koncerte. Prije nego što su nas čuli? Nakon 17 godina? Suludo!

Ja sam odlučio, kad se već vraćamo, to mora zvučati kao mašina koja melje sve pred sobom, toliko smo bili navježbani tj. htio sam da bude bolje nego ikad prije i promijenili smo aranžmane za sve pjesme. Zvučimo kao novi bend, nisu to stari Kojoti. Jedino što je ostalo isto je ta suluda energija, po tome smo bili drugačiji od svih u devedesetima. Sat i pol visoko energetskog rokenola bez stanke. Nakon koncerta svako od nas ima tru kile manje, sigurno. Samo to smo ostavili, ali sada je puno više groovea i seksa, puno je plesnije, čvršće, zrelije, ima puno više prostora za improvizaciju, ja odavno ne patim od sindroma najbržeg gitariste u selu. Odmah na prvom singlu ‘Razuzdan i lud’ sam snimio solo kojim sam udario pečat tj. svi ti Satrijaniji nemaju šanse da ga skinu (smijeh), ali fora je što paše za pjesmu. Da ne paše, nema šanse da bi tako nešto suludo brzo odsvirao. Sada ima masu momenata kada po par minuta uopće ne sviram gitaru. To s 23 godine nisam znao, moraš po gitari dr*at cijelo vrijeme. Ne možeš s 23 godine napraviti krug da dođeš do toga da je ponekad bolje ne svirati. Vrlo malo gitarista dođe do toga uopće. Sada kad uđu u super groove, pustim Bobu i Vanju da kopaju, a pritom uživam i super mi je.
Od 16 godine ja nisam imao koncertnu stanku, nekad sam svirao u tri benda odjednom, nije se dogodio moment da ne znam kad mi je iduća svirka. Sada u četrdesetima, odsvirao sam više od tisuću koncerata u životu, ali taj povratnički koncert Kojota na Brijačnici mi je debelo najbolji i najdraži u životu. Rijetko kad muzičar tako nešto doživi, pogotovo u Hrvatskoj. Nisam to doživio, a svirao sam u Majkama, Pipsima, Kawasakiju. Bilo je vrhunskih koncerata, od promocije Kawasakija u Tvornici, svi Fiju Briju koncerti, ljetni festivali, ali ovako nešto, to je nemjerljivo, ljudi s transparentima, mladi ljudi koji se tad još nisu ni rodili, a znaju svaku riječ pjesama. Znao sam da će biti starije ekipe, koji su došli iz nostalgije, ali mladi su me iznenadili. Ta večer je bila rasprodana jako brzo.

Plan je bio da nemamo plana do Brijačice. Na tom koncertu se ljubav mogla vidjeti, doslovno. Ljubav publike prema nama i obrnuto, ljubav između nas. Suludo. Kao da su svi bili na ecstasiju (smijeh). Žao mi je što nije snimljeno, klasičan za*eb. Nakon koncerta, u svlačionici sam rekao Alenu da radimo album. Prvu godinu smo proveli svirajući, imali smo ogroman broj koncerata. 2018. svirali smo namjerno manje koncerata jer smo radili na novom albumu većinu godine i završili smo ga početkom ove godine. Mislim da je neusporedivo najkvalitetniji album Kojota do sad, a i meni osobno, pošto sam autor i producent, mogu reći da sam tek sada 100 posto zadovoljan sa albumom koji sam napravio. Bio sam par puta blizu npr. s albumima ‘Halucinacija’ od Kojota ili ‘Idu Bugari’ od Kawasaki 3P-a, koji su bili jako uspješni i na kojima sam bio većinski autor i na nekima producent ili pogotovo ‘Sex Disko Kung Fu’ koji mi je bio jako drag, ali je trebalo ljudima dobrih desetak godina da ga skuže. Na svakom mi je nešto nedostajalo i nisam bio zadovoljan – do sada!

‘Sve je pod kontrolom?’ je jedini album s kojim sam u potpunosti zadovoljan, on mi je najviše moj (smijeh). U svim segmentima i muzički i tekstualno, svirački, pjevanje, produkcija… Sada, 3 mjeseca nakon što sam ga izmiksao sa Matejom Zecom i sam ga producirao i dalje zvuči točno onako kako sam zamislio. Jednostavno ostavio sam na njemu sve što znam. Naravno, zajedno s bendom i gostima. Ali ja sam ostavio svoju dušu na ovom albumu i ponosan sam na njega. Izlazi 1. ožujka za Dancing Bear,  poslušajte ga glasno i u cijelosti jer jedino tako ima smisla. Album je bomba!

Rekli ste da vas je količina ljubavi iznenadila. Prije raspada Kojota, mjesečnik Nomad, koji smo svi pratili, je vodio gotovo pa medijski rat protiv vas. Je li vas to deprimiralo ili imalo ikakvog utjecaja na to da prestanete svirati? 

Ha,ha,ha, to bi stvarno bilo apsurdno da smo se raspali zbog Nomada. Nikakve veze, čak nas je zabavljalo. Mi bi se našli i kupovali smo svaki broj i smijali se. Mi i Pipsi, najviše mi, smo bili na udaru. Svaka čast, užasno je kreativno bilo smisliti toliko načina da se*u po tebi. Iskreno (smijeh). Rekao sam članovima benda – da mrzim nekoga, ne bih mogao smisliti toliko kreativnih načina da ga uvrijedim. Ali nije utjecalo na naš raspad ni 0,0000001 posto (smijeh).

Da bih saznao kasnije na blogu Stražarni lopov, jedan od bivših novinara Nomada s imenom i prezimenom je napisao da je razlog pljuvanja bio to što je jedan član benda, znam ga od rođenja praktično (smijeh), poševio curu od glavnog urednika, nakon provoda u Jabuci, što je moguće jer smo bili poprilično promiskuitetni tada, čime se danas uopće ne ponosim, ali istina je je*i ga. To sam saznao petnaestak godina kasnije. Uglavnom, sve se svodi na: ‘Malo sam isfrustriran jer me cura prevarila, ali imam novine pa ću se osvećivati’, što mi je čak i za tadašnje godine malo jadno, a kamoli danas. Danas, da nema ovakvih pitanja na bih se ni sjetio što je to bio Nomad (smijeh). 

Mislite li da je problem s Majkama i Kojotima bio to što su postojali u devedesetima, ili deset godina prerano ili deset godina prekasno?

Pa da, mi se raspadnemo, a par godina kasnije postanu popularni White stripes i Strokes. Mi smo, pogotovo u demo fazi kad smo pjevali na engleskom s pokojnim Bušem, zvučali identično kao White stripes. Deset godina prije njih. Uzori su nam u principu bili isti: MC5, Stooges…

Nakon raspada Kojota, da ne spominjemo sve bendove u kojima ste svirali, kako ste završili u Kawasaki 3P-u. Svirali ste u Abraka-dub-r sa bubnjarem Zoidom koji je svirao u Kawasaki 3P-u?

Zoida sam ja pokupio iz Abraka-dub-r u Kawasaki 3P. Abraka-dub-r je bio prvi dub reggae bend u Hrvatskoj. Stvarno smo vrhunski zvučali, oduvijek sam volio dub i reggae, to još od Clasha ide. To je poveznica. Ušao sam u Kawasaki 3P, skužio sam da imaju osam istih pjesama, u osam godina, s osam istih prijatelja koji su u publici te da su mi užasno dragi jer nema pretenzija, ambicija. Bilo im je bitnije kakvo će luđaštvo napraviti od toga kako će zvučati. Ušao sam u bend kao basist, što je smiješno jer sam godinu dana prije toga dobio nagradu za najboljeg gitarista u Hrvatskoj. I to u takav bend, kojem je domet bio sviranje u Melinu. A prije toga sam odbio masu poznatih bendova. To dosta govori o meni, jednostavno ja sam uvijek naginjao alternativi, a K3P, iako potpuno nedorađen bend, mi je bio ful drag. Od mog dolaska u bend do danas, moja glavna zadaća je da taj bend zvuči što je bolje moguće. I, vidi nas danas! Da mi je onda u Melinu netko rekao da ćemo napuniti Dom sportova i osvojiti sve te nagrade i Porine….isto suluda priča. K3p je potpuno jedinstvena pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Sjećam se koncerta u KSET-u kad se nije pojavio nijedan član.

To ti mogu cijelu priču ispričati. Ja sam puštao playback na tom koncertu. Dva tjedna ranije smo rasprodali SKUC, na promociji prvog albuma. To je tada bio uspjeh u rangu pune Tvornice danas. Tada smo po nekakvom dealu, suludom vraćanju usluge našeg tadašnjeg menadžera, trebali biti predgrupa makedonskim Superhiksima u KSET-u. Naravno da smo rekli ‘Fuck off'(smijeh) ali smo odlučili napraviti diverziju i poslati frendove na binu, a ja sam puštao muziku iz DJ kabine. Ostatak benda je bio na tulumu i čekao da dođem s impresijama. Samo sam nakon treće ili četvrte pjesme čuo – Pa je*ote, ovi uopće ne sviraju. (smijeh).

Uglavnom, napravili smo još ‘Kak si –pa tak’ i možda još koju stvar to ljeto kad sam ušao u bend i skužili da imamo dovoljno za album. Glazbeno sam to uobličio. Dodao sam taj ska i dub-reggae moment u našu muziku, do tada su svirali, kako bi vokal Tomfa rekao – iščašeni punk. Doveo sam, u to vrijeme najboljeg reggae bubnjara u Hrvatskoj, Zoida. Od trube i saxa koji su brljavili svaki svoje, sam složio brass sekciju. Snimio sam dosta gitara na prvom albumu iako sam bio basist. To snimanje kod Lunara isto neću nikada zaboraviti. Bila je jako dobra zaje*ancija cijelo vrijeme. Tomfa i Demirel su jako puno tome pridonijeli i to se čuje na albumu.To je Dancing Bear izdao. Tada, ne samo da Hrvatska nije znala, nego ni cijeli Zagreb nije znao da postoji Kawasaki 3p, Varga iz Dancing Beara se sjetio genijalne ideje da se prijavimo na Doru. Prvo smo ga pitali je li normalan (smijeh)? Ali, kada nam je rekao da možemo tjedan dana provesti besplatno u hotelu u Opatiji, promijenili smo mišljenje. Tu je cijela Hrvatska saznala za Kawasaki 3P.

Što je sa sljedećim albumom Kawasaki 3P-a?

Cijelu prošlu godinu potrošio sam radeći i producirajući album Kojota, ove je u planu (uz koncerte Kojota ali i K3P-a) Kawasaki 3P. Ako ne bude album, bit će par singlova sigurno. Sljedeći korak je novi album čim prije. Počeli smo ozbiljno raditi na novim pjesmama i sve je super u K3P taboru, kao da je neka nova energija u bendu i isto imam osjećaj da bi sljedeći album mogao biti super, a za mjesec dana nam konačno izlazi i Live iz Teatra Itd-CD i DVD koji izgleda i zvuči odlično!

Kawasaki 3P ima Spinal tap situaciju s bubnjarima. Puno ste ih promijenili?

Jako mi je žao zbog Štefa (Stjepana Jurekovića), on je dobio tinitus (slušna bolest), snimio je zadnji album, ali nije smio biti u buci i morao je izaći iz benda. Doveli smo nakon toga Nikolu Babića koji je još jedan nivo više. Suluda sreća. Slučajno su Zoid, Štef i Nikola prošli kroz bend Seven that Spells, njihov frontmen Nikač ima sluha za bubnjare. Sad je u bend ušao Marko Balenović, friški, mlad dečko i to funkcionira jako dobro.

Jedna informacija koju malo ljudi van svijeta glazbe zna, vi ste koautor prvog velikog hita Natali Dizdar “Ne daj da se sutra ne vidimo”. Kako je došlo do toga?

Potpuno slučajno i suludo. Frendica je napisala tekst i to joj je bio prvi tekst u životu. Taj reality u kojem je bila Natali Dizdar je bio užasno popularan. Nisam pratio, ali znao sam za nju. Kad sam skužio s kojom je lakoćom otpjevala par pjesama Arethe Franklin, to može vrlo malo žena otpjevati. Završila je taj reality. Mislim da nije čak ni pobijedila.

Pobijedili su Saša Tin i Kedžo.

Aha,Saša ,Tin i Hey Joe! (smijeh). Je*no. Uglavnom, ja sam tekst uglazbio, snimio na kompu doma. Ivana Starčević je otpjevala demo, slučajno je znala Natali, dala joj je demo. Natali se oduševila s pjesmom. Već tada je moj stari drug Coco Mosquito bio u priči kao producent. Dodao sam par gitara, Natali je otpjevala i imali smo hit godine (smijeh). Prvi i zadnji izlet u estradu i odmah masu nagrada i Porin hit godine. Neloše (smijeh).

Vi ste dio ekipe koja se okupljala u Jabuci devedesetih. Svi ste se aktivirali kada se nedavno pojavila naznaka da bi se Jabuka mogla rušiti. Možete li usporediti to vrijeme sa sadašnjim. Je li nestao bunt s “alternativne” scene?

Ne volim direktne socijalno angažirane tekstove. Spomenut ću Dubiozu, iako ih volim i cijenim jer su debelo zaslužili sav uspjeh. Ne pamtim tko se ikad više naputovao i naradio od njih? I krenuli su svugdje od nule. Ja ne bih to nikad tako pisao. Volim da to bude malo suptilnije. Imaš pjesmu na novom albumu Kojota “Evolucija ide u pogrešnom smjeru”. Tu je sve objašnjeno i najdirektnije govori što mislim o svemu tome. Da mi je devedesetih netko rekao da može biti ne gore, nego osamsto puta gore od vremena Tuđmana, odvalio bih mu zidarsku šamarčinu. Imao sam tada osjećaj da smo došli iz fantastičnog sistema u totalnu nazi diktaturu. Sve mi je smrdilo na fašizam, ta revalorizacija ustaštva, ti svi krezubi likovi koji su došli na funkcije. To je bilo prestrašno. Ti Fiju briju bendovi, Feral Tribune i TADAŠNJI Radio 101 su bili jedina glasna opozicija sistemu. Ali opet, tih devedesetih si imao šest glazbenih emisija na javnoj televiziji. Svaki pravac urbane glazbe je imao svoju emisiju, plus Hit depo. Mi smo objavili prvi singl “Razuzdan i lud” i doslovno je cijela država znala za nas nakon emitiranja na Hit depou. Danas je sve gore, osim što ima više festivala. To mi daje nadu. Prije nije bilo toga da cijelo ljeto provedeš u kombiju, obilaziš festivale i sviraš. 

U Zagrebu ima više mjesta za svirati danas, ali ostatak države… Trebaš doći u Ravnu Goru u petak navečer. Nismo vidjeli psa na cesti. To je realnost Hrvatske, a ne Zagreb. Slavonija je totalno prazna. Vinkovci koji su nekad bili hrvatski Detroit što se tiče muzike, koji su dali toliko dobrih bendova, na Marinfestu, humanitarnom koncertu, ne mogu rasprodati disko. Mladih ili nema ili slušaju cajke. Ne ide u dobrom smjeru, nisam optimističan. 

Viduka je za N1 kratko opisao pjesme koje su se našle na novom albumu Kojota: “Mogu muzički opisati album, tekstove svatko može tumačiti na svoj način. Jedino ja znam što je prava istina, koji su pravi motivi i smisao svake pjesme. Neka tako ostane”.

Sram – žestoki post-punk s jungle ritmom. Namjerno ostavljene 4 palice na početku, što će se kasnije objasniti. Suludo dobro. 

Ljubav u kvaru– Takav funk (u drugom djelu pjesme) nije nitko snimio u Hrvatskoj ikad!

Mi ne pripadamo tu – plesna transoidna stvar, nju smo prvu izbacili kao single i ljudi sigurno nisu očekivali tako nešto od Kojota. E pa baš zato (smijeh).

Tuđe luke– Najjači riff ikada od Kojota.Ostatak stvari i refren jako lijep,slijedeći single

Evolucija ide u pogrešnom smjeru – british sixties, jako lijepo vezanje harmonija i melodije. The Beatles škola.

Oprosti što te volim – Najbolja pjesma koju sam napravio u životu.Točka.

Sve je pod kontrolom – Hendrixovski riff, soul atmosfera, a Kandžija-ubio! 

Nova riječ – najsličnija starim Kojotima, iako zvuči svieže. 

Da li znaš moje ime? Najluđa pjesma na albumu ,ima suludi nepravilan riff. Luki iz TBF-a, koji je privatno čista dušica od čovjeka, sam zadao da odglumi ultimativno zlo i razvalio je (smijeh).

Prekrasan dan – Meni možda najlijepša pjesma na albumu, psihodelična, a melodiozna. Super pjesma.

Dan – Pjesma za Dana Divjaka koji je tragično preminuo, bio je 5.član od prvog ponovnog okupljanja. Akustični guitar picking instrumental u kojoj sam muzički pokušao objasniti kakav je bio Dan- i lijep i tužan i lud, razigran i na kraju, ako glasnije slušate čut ćete 4 zadnja otkucaja srca- što nas vraća na početak i one 4 palice i prvu pjesmu – ‘Sram’.

Album ‘Sve je pod kontrolom?’ je cjelina, ima koncept, početak i kraj. Ima smisla najviše kao cjelina i jedino tako ga treba slušati. Postoji još 99 stvari koje vam nisam otkrio, ali ako se potrudite skužit će te barem desetak, ostale su moje (smijeh).

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.