Nekoliko sati nakon najgore nuklearne nesreće u povijesti, inženjer Oleksij Breus ušao je u kontrolnu sobu reaktora broj 4 nuklearne elektrane u Černobilu. Time je izravno svjedočio neposrednim posljedicama te katastrofe koja se dogodila 26. travnja 1986. godine.
Breus je pogledao mini seriju kanala HBO koja govori o katastrofalnoj eksploziji reaktora i koja je zaradila najvišu ocjenu za neku TV emisiju na filmskoj internetskoj stranici IMDB. S obzirom na to da je radio u elektrani od 1982. i da je surađivao s mnogim osobama koje se spominju u seriji Černobil, odlučio je i sam ocijeniti, odnosno prokomentirati tu emisiju, prenosi Index.
“Bio sam iznenađen što su nas uopće tamo pozvali. Reaktor je izgledao ozbiljno oštećen, činilo se da nemamo tamo što raditi“, rekao je Breus o svom dolasku na posao jutro nakon eksplozije.
Smatra kako su neki događaji kojima je toga dana svjedočio vrlo realno prikazani u seriji, ali da su neki u potpunosti izmišljeni.
“Černobilska katastrofa prikazana je vrlo upečatljivo, kao globalna katastrofa koja je prijetila velikom broju ljudi. Također, emocije i raspoloženje među zaposlenicima i državnim službenicima prikazani su vrlo precizno. Međutim, neki tehnički detalji nisu sasvim točni. Ne bih rekao da se radi o laži, već više o fikciji“, rekao je Breus.
VEZANA VIJEST
U središtu TV priče nalaze se tri lika: direktor nuklearke Viktor Brjuhanov, glavni inženjer Nikolaj Fomin te zamjenik glavnog inženjera Anatolij Diatlov. Oleksij Breus tvrdi da je način na koji su oni prikazani “ne samo fikcija, nego potpuna laž”.
“Njihovi likovi su iskrivljeni i pogrešno predstavljeni, kao da su zlikovci. Nisu bili takvi. Vjerojatno je Diatlov tako negativno predstavljen jer su ga na početku tako i doživljavali radnici elektrane te njegovi podređeni. No, kasnije se njihova percepcija promijenila”, kazao je Breus.
Sva trojica muškaraca osuđena su na 10 godina u radnom logoru zbog svoje uloge u Černobilskoj katastrofi, a Craig Mazin, kreator serije, prikazao je Diatlova kao “pravog siledžiju” koji je kasnije davao nevjerodostojne izjave.
“Operatori su ga se bojali. Kada je bio prisutan, svi su bili napeti. No bez obzira na to koliko je bio strog, radilo se ipak o profesionalcu na visokoj razini”, objašnjava Breus.
Breus smatra kako je serija dobro prikazala učinak zračenja na ljudsko tijelo. Nekoliko sati nakon eksplozije, razgovarao je s Oleksandrom Akimovom, voditeljem smjene u reaktoru broj 4, i operatorom Leonidom Toptunovom. Obojica su predstavljena u seriji.
“Nisu izgledali dobro, blago rečeno”, rekao je Breus. “Bilo je jasno da su bolesni. Bili su vrlo blijedi. Toptunovo lice je doslovno postalo bijelo.”
U narednih dva tjedna, Akimov i Toptunov umrli su u moskovskoj bolnici zbog akutnog radijacijskog sindroma (ARS).
“Vidio sam druge kolege koji su bili na dužnosti te noći. Koža im je bila svijetlo crvene boje. Kasnije su umrli u bolnici u Moskvi”, dodao je.
“Nikada nigdje drugdje nije tako dobro prikazana izloženost zračenju, crvena koža, opekline od zračenja i opekotine zbog pare, mada smo svi o tome međusobno razgovarali. Kada sam završio smjenu, koža mi je bila smeđa, kao da sam se sunčao i dobro potamnio po cijelom tijelu. Dijelovi koji nisu bili prekriveni odjećom, kao što su ruke, lice i vrat – bili su crveni“, opisao je Breus.
U tjednima nakon eksplozije, 29 radnika elektrane i vatrogasaca umrlo je od ARS-a, odnosno zbog izloženosti visokim dozama ionizirajućeg zračenja.
Vatrogasac Vasilij Ignatenko, prikazan u seriji, bio je među prvima koji su stigli na mjesto eksplozije kako bi se zaustavili požar. Vatrogascima nije bilo rečeno da postoji opasnost od zračenja, a Ignatenko 13. svibnja 1986. godine preminuo zbog akutnog radijacijskog sindroma. No, Breus se ne sjeća nikakvog požara kada je tog jutra došao na posao.
“Vidio sam oštećenje na reaktoru broj 4 i pumpe te opremu. Nije bilo dima ili vatre, samo su pare koje su stizale iz oštećenog dijela elektrane. Vatrogasci su većinom polijevali oštećeni reaktor vodom, no taj tanak mlaz iz njihovih pumpi vjerojatno je ispario prije nego što je stigao do reaktora”, objasnio je Breus.
Jedna od najdramatičnijih scena u miniseriji prikazuje tri radnika elektrane koji su dobrovoljno otišli u podzemni tunel ispod oštećenog reaktora kako bi otvorili odvodne ventile. Naime, bilo je bojazni da bi sadržaj rastaljenog reaktora mogao doći u kontakt s vodom, pri čemu bi moglo doći do još jedne, daleko snažnije eksplozije. Suprotno izvješćima da su trojica dobrovoljaca umrla od radijacijske bolesti, zapravo su sva trojica preživjela.
Voditelj smjene Boris Baranov preminuo je 2005., dok su Valerij Bespalov i Oleksij Ananenko još uvijek živi i žive u glavnom gradu Ukrajine, Kijevu.
“To je bio naš posao”, rekao je Ananenko. Njemu je u to vrijeme bila smjena, dok su drugu dvojicu pozvali voditelji. Znali su gdje se nalaze ventili, tako da su bili pravi ljudi za taj zadatak.
“Da nisam pristao, dobio bih otkaz. Kako bih nakon toga našao drugi posao?”, rekao je Ananenko i u kazao na još neke netočnosti u mini seriji.
“Naša lica su bila samo djelomično prekrivena, tako da smo mogli razgovarati međusobno. Nije nam ponuđena nikakva nagrada i nitko nam nije pljeskao kada smo se vratili. To je bio naš posao, zašto bi nam pljeskali?“, kazao je.
U seriji, stanovnici Pripjata požurili su na most u pripjatu kako bi bolje vidjeli eksploziju. Djeca su prikazana kako se igraju u radioaktivnoj prašini koja pada s neba poput snijega. Navodi se kako je kasnije taj most postao poznat kao “Most smrti” jer je izvješće pokazalo kako su svi koji su tamo stajali navodno umrli od radijacijske bolesti.
No, Breus smatra kako je većina stanovnika Pripjata prespavala eksploziju. On je, primjerice, za nesreću saznao tek kad je došao na posao sljedećeg jutra.
“Nikad nisam čuo za mnoštvo ljudi koji su tijekom noći promatrati požar”, rekao je.
“Kada su me liječili u bolnici, pored mene je bio čovjek koji je ujutro 26. travnja došao s biciklom na taj most kako bi bolje vidio što se dogodilo. Imao je samo blagi oblik akutnog radijacijskog sindroma. Jedan drugi poznanik imao je spoj s djevojskom blizu tog mosta. Nakon toga je imao neke zdravstvene probleme”, dodao je Breus.
Oleksij Breus smatra kako je serija pomogla otkriti neke značajne nedostatke sovjetskog sustava, no da su u njoj prikazani i neki tipični stereotipi.
“Prikazani su mnogi stereotipi, tipični za zapadnjački prikaz Sovjetskog Saveza. Velike šalice, votka, KGB posvuda. Visoke ocjene koje je serija dobila pokazuju da su ljudi još uvijek zainteresirani za Černobil. To nije samo lokalni interes, za malu skupinu ljudi, ali je još uvijek u svijetu”, zaključuje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram