Donosimo analizu sukoba u Ukrajini iz pera našeg Ivana Hrstića. Rat koji gledamo i kojeg se bojimo završit će padom Vladimira Putina i približavanjem Rusije Europi, smatra on. Pitanje je samo kada.
Oni koji su spremni iznijeti čvrsto predviđanje kako će rat u Ukrajini završiti vjerojatno su u posjedu kristalne kugle. Spadam među one koji javno ni privatno nisu nimalo dvojili o tome da će Putin sasvim sigurno napasti Ukrajinu pa sam čak i pred kamerama ulazio u okršaj s predsjednikom RH, s osobom koja voli sama sebe nazivati Vrhovnim zapovjednikom. Zoran Milanović pet dana prije invazije tvrdio mi je da pričam gluposti, da invazije neće biti, jer da u Kijevu ima više komunalnih redara nego što Putin tamo ima vojnika.
Svejedno, ako bih trebao iznijeti viđenje kraja ovog rata, trebao bih iznijeti nekoliko različitih scenarija, koji svi, s nekim preklapanjima, imaju šanse da se i obistine.
Glavna dvojba je zapravo hoće li se ovo pretvoriti u dugotrajni iscrpljujući rat s potencijalom širenja na susjedne zemlje i usisavanje NATO-a u izravni sukob s Rusijom, dakle predvorje III. svjetskog rata ili postoji neki scenarij koji bi doveo do brzog ili barem bržeg svršetka. Nažalost, strahovi koje su javno iznijeli Joe Biden i Emmanuel Macron nisu bez vraga: Oni ističu da se u ovom trenutku ne vidi način na koji bi se Putin mogao izvući iz ovog rata – čak i ako bi to u nekom trenutku poželio.
Moje predviđanje, koje nastaje kao digest brojnih izvješća i procjena vojnih stručnjaka, jest da ruska vojska, unatoč već ostvarenim uspjesima ne može dugo zadržati inicijativu te da će vrlo skoro biti prisiljena braniti osvojeno, kao i da će se Putin bez veće mobilizacije u Rusiji naći na sigurnoj putanji poraza u Ukrajini. Putin se za sada ima čime pohvaliti pred ruskom javnošću. Uspješno je preokrenuo narativ nakon barem privremenog odustajanja od osvajanja Kijeva i sjeveroistoka Ukrajine te uz pomoć apsolutno kontroliranih medija uvjerio Ruse da je ovo zapravo bio plan od početka.
vezana vijest
Osvojio je gotovo 100 posto Hersonske oblasti, dvije trećine Zaporižske oblasti, kopneni most do Krima širok je 80-140 kilometara. Donbas doduše još nije pao, slobodna je još jedna trećina Donjecke oblasti. Osvojio je oko 90 posto Luhanske oblasti, a nakon osvajanja Popasne u ruskim kliještima se nalaze Siverodonjeck i Lisičansk. No, čak i ako ta dva susjedna grada, nekad s oko 200 tisuća stanovnika, ipak uskoro padnu, malo je vjerojatno da će preostale ruske snage moći osvojiti i Slovjansk i Kramatorsk u Donjeckoj oblasti.
Iako i ukrajinske snage imaju strahovite gubitke, u tim borbama još se brže otupljuje udarna oštrica ruskog osvajača. Umjesto s poželjnim odnosom 3:1 u ljudstvu, Rusi i dalje često bezglavo ulaze u napadačke operacije 1:1. Tu im pomaže superiornost u zraku i brojčana nadmoć u oklopu, ali gubici su užasni, mnoge jedinice nemaju ni 50 posto svoje pretpostavljene operativne moći.
Ukrajinci za sada uspješno trguju relativno malim prostorom kojeg osvajaju Rusi, u zamjenu za vrijeme nužno za ustroj svjeżih snaga i uvođenje novog naoružanja, sve uz velike ruske gubitke. Ta taktika je iznimno rizična, no očito je da ukrajinski stožer procjenjuje da još nisu spremni za veće operacije. Doduše, sjeveroistočno od Harkiva osvojili su niz sela, pogurali rusku artiljeriju izvan dohvata milijunskog grada. No, vrlo vjerojatno je da je jedan od ciljeva te operacije, osim oportunističkog iskorištavanja novonastale slabe ruske točke, bio i vezati ruske snage, odnosno spriječiti generala Dvornikova da sve što ima preusmjeri na duboke prodore južno od Izjuma i zapadno od Siverodonjecka.
Objektivno, teško je zamisliti da Dvornikov može s ovim snagama, makar i pojačanima s nekoliko svježih bataljuna, osvojiti cijeli Donbas. Priče o ulasku Lukašenka u rat vjerojatno su namjerno puštene kako bi Ukrajince zadržale na oprezu i kako ne bi sa zapada zemlje preusmjerili svježe jedinice u Donbas, no stožer u Kijevu će to svakako učiniti te će Ukrajinci uskoro u ljudstvu tamo biti uvjerljivo nadmoćni Rusima. S haubicama koje su stigle sa zapada, većeg dometa nego ruskih, parirat će im i u artiljeriji, a Rusima će ostati jedino nadmoć u zraku.
Što će Putin napraviti u tom trenutku, pitanje je tad.
Sigurnog odgovora nemam, no sumnjam da je za njega opcija prihvatiti išta što podsjeća na poraz. Rat, ne vjerujem da će otvoreno proglašavati jer to bi bilo isto kao priznati da je njegova “specijalna vojna operacija” već doživjela krah. Da je u njoj poražen. Ovisno o težini situacije, morat će birati modalitete mobilizacije, ali će prije svega pokušati pojačati ono što već odavna radi – prikrivenu mobilizaciju u nekim dijelovima Rusije. Tome bi mogle pomoći “false flag” operacije na ruskom teritoriju koje će biti prikazane kao napad Ukrajine na samu Rusiju.
vezane vijesti
A zatim kreće rat iscrpljivanja, u kojem će ukrajinskog gospodarstvo biti fizički uništeno, a rusko beznadno iznureno sve jačim gospodarskim sankcijama.
Koliko god se Rusi hvalili samodostatnošću, njihovo gospodarstvo odavno nije autarkično pa čak i vojna industrija ovisi o zapadnom komponentama. Jednom kad i EU bude u stanju provesti potpuni embargo na uvoz ruske nafte i plina, SAD će taj embargo nametnuti širom svijeta, najvećem dijelu potencijalnih Putinovih alternativnih kupaca, a sankcijama će se morati prikloniti čak i Kina, o Indiji da ne govorimo, inače će se i sami naći pod sankcijama. Naravno, to je scenarij uzavrelog ekspres-lonca, u kojem svaki incident ima nesagledive posljedice po cijeli svijet.
Ima li iz toga ikakvog izlaza, pitate. Naravno, ima.
Na scenu sad stupa kristalna kugla s početka priče: U njoj gledamo kako Putin osobno nestaje s političke pozornice, bilo da se njegovo zdravstveno stanje pokaže dovoljno ozbiljno, bilo da ga sami Rusi eliminiraju kao još jednog paranoičnog diktatora koji ih je doveo na ratnu putanju s cijelim demokratskim svijetom. Ni jedno ni drugo ne treba očekivati preko noći, no jedino tad može se očekivati kraj ovog rata u punom smislu riječi. Jednom kad Putin nestane, a taj dan nije daleko, bit će upitna sama opstojnost Ruske Federacije. Lešinari već kruże. Putin, nekad doživljavan kao njezin spasitelj, bit će označen kao onaj koji ju je zapravo dugoročno najviše ugrozio. Kako bi se vratila u okrilje demokratskih svijeta, kako bi se vratila Europi kojoj izvorno ipak pripada te kako bi osigurala sami opstanak Ruske Federacije, nova ruska postputinovska vlast morat će Ukrajini vratiti sve oteto, uključujući i Krim. Kako bi Ukrajina osigurala za sebe sve to isto, i ona će na koncu biti prisiljena “federirati” i dopustiti relativno visoku autonomiju za sva područja sa značajnom ruskom manjinom.
U konačnici, dugoročna budućnost i Ukrajine i Rusije jest jedino u okviru Europske Unije suverenih država. A tad će i Rusija biti dio zajedničke sigurnosne arhitekture, a pitanje granica NATO-a postat će potpuno bespredmetno.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare