Srbija 2016. završava s više službenog optimizma nego li prije godinu dana, premda taj optimizam ne dijele jednako njezin premijer Aleksandar Vučić i većina građana kojima se boljitak konstantno obećava od 2012., ali ga oni u kućnim proračunima slabo osjećaju.
Još od pobjede na izvanrednim parlamentarnim izborima u ožujku 2014., kad je s koalicijom predvođenom Srpskom naprednom strankom (SNS) preuzeo skoro apsolutnu vlast u Srbiji, premijer Vučić nastoji potaknuti optimizam među sunarodnjacima, uvjeravajući ih da će za dvije, a najdulje četiri godine osjetiti blagodati teških reformi i već 2018. spremno stati pred ulazna vrata EU.
Vučić je, opet na izvanrednim izborima, pobijedio i u travnju ove godine, ali su se prognoze o ulasku u EU malo promijenile, što zbog posljedica Brexita po opće stanje u Uniji, što zbog zamora od proširenja. “Do sada nikada nisam htio odrediti datum. Danas ću prvi put javno reći: nadam se da ćemo 2022. postati članicom EU. Siguran sam da ćemo prije 2025. postati članicom EU”, rekao je Vučić početkom prosinca za švicarski list Blik. Istaknuo je da je njegova vlada “oporavila zemlju za EU”, da gospodarstvo raste i da nema deficita.
Tome u prilog djelomice govori i ocjena Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) koji je, zbog dobrih gospodarskih rezultata, podigao procjenu rasta BDP-a Srbije za 2016. s 1,8 na 2,5 posto.
Pozitivne učinke prvo su osjetili umirovljenici kojima je krajem godine podijeljeno po nešto više od 40 eura, a obećana im je i povišica mirovina za 1,5 do 1,7 posto od siječnja 2017. Veće plaće, za 5-7 posto, mogli bi očekivati i zaposlenici u javnom sektoru. No, unatoč službenoj statistici, s prosječnom plaćom od oko 370 eura, koja je od siječnja do listopada realno rasla tek za nešto manje dva posto u odnosu na listopad 2015., malo tko može biti zadovoljan.
Istodobno Srbija i dalje ima vrlo visok javni dug, službeno 24,9 milijardi eura, a unatoč predviđanjima da bi mogao dosegnuti čak 79 posto BDP-a, procjene su da do kraja godine neće prijeći 73 posto.
Usporedbe radi, krajem studenog 2014. javni dug je iznosio 22,29 milijardi eura ili 68,3 posto BDP-a, 2008. 8,78 milijardi, a od 2012. do 2015. porastao je za skoro 20 posto, na 74,7 posto BDP-a.
Cilj srbijanske vlade za 2017. je postići rast gospodarstva od četiri posto, što bi, smatra Vučić, „značilo da će Srbija biti u prve dvije ili tri zemlje u Europi po stopi rasta“.
Predsjednički, a možda i parlamentarni izbori na proljeće 2017.
U proljeće 2017. Srbiju čekaju predsjednički izbori, ali bi, po sve glasnijim najavama, istodobno ponovno mogli biti održani i novi izvanredni parlamentarni izbori, a nije posve isključeno da se čak i Vučić kandidira za predsjednika države.
S obzirom da analitičari vjeruju kako Tomislav Nikolić nema prevelikih šansi za pobjedu bez snažne Vučićeve potpore, a i Vučić sam kaže da ne bi volio biti „u kohabitaciji“ i imati za predsjednika nekog tko će mu „stalno zvocati“, ostalo je da do kraja sječnja Vučić izabere kojim će političkim putem ići dalje.
Oporba za sada nema svog zajedničkog predsjedničkog kandidata i malo je vjerojatno da će ga imati, ali je s oporbene scene već izvjesna kandidatura šefa radikala (SRS) Vojislava Šešelja. Njemu bi se u utrci lako mogao pridružiti i nekadašnji šef srbijanske diplomacije i predsjednik Opće skupštine UN Vuk Jeremić, a o kandidaturi dvoji i Ivica Dačić, aktualni Vučićev koalicijski partner na vlasti, šef diplomacije i prvi potpredsjednik vlade.
Naprednjaci se najviše boje kandidature zaštitnika građana Saše Jankovića, ali njegova popularnost u dijelu javnosti, intelektualnim krugovima i na društvenim mrežama još ne djeluje dovoljno uvjerljivo da bi, po sadašnjim procjenama, mogao ozbiljnije ugroziti kandidata kojeg podrže vladajući naprednjaci.
Istodobno, mnogim analitičarima je teško povjerovati da bi se odlukom o kandidaturi Vučić tek tako odrekao svoje ‘kancelarske’ moći, s obzirom da su ovlasti šefa države više protokolarne. No, Srbija je tu vrstu podjele vlasti već vidjela u vrijeme mandata Borisa Tadića, koji je iz predsjedničke fotelje itekako utjecao na izvršnu vlast.
Unatoč Nikolićevim patetično-populističkim porukama kako „građanima Srbije duguje još jedan mandat“, ni mnogi iz SNS-a, stranke koju je osnovao s Vučićem otcijepivši se od Šešeljevih radikala, više ga ne vide na mjestu šefa države. Tijekom mandata stigao je obići „pola svijeta“, od Kube i Bliskog Istoka do Rusije i Kine, ali nije uspio službeno posjetiti Sarajevo i Zagreb te se s hrvatskom predsjednicom i s članovima Predsjedništva BiH radno susretao samo tijekom niza regionalnih skupova i konferencija.
Hoće li u novoj godini uslijediti popravak susjedskih veza?
Srbija će i u 2017. i dalje svoju vanjsku politiku svakako temeljiti na eurointegracijama, ali i održavanju što čvršćih političkih i gospodarskih veza s Rusijom i Kinom, te sa SAD-om, budući je pobjeda njezina izabranog predsjednika Donalda Trumpa dočekana u većem dijelu srpske javnosti skoro s euforijom.
U regionalnim i susjedskim vezama Beograd ima puno toga za popraviti, prije svega u odnosima sa Zagrebom i Sarajevom, s kojima u 2016. nije nedostajalo uzajamno teških riječi pa su tako pojedine ocjene vratile unazad ranije postignuti napredak uzajamnog povjerenja i suradnje.
Deklaracija o unaprijeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske, koju su u lipnju potpisali predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i premijer Vučić, nije dosegnula očekivane rezultate. Naprotiv, odnosi su dodatno pogoršani različitim tumačenjima stajališta službene politike Zagreba kojoj je Beograd pripisivao previše bliskosti s ustaškim naslijeđem i ideologijom.
Posljednja u nizu otežavajućih okolnosti u odnosima s Hrvatskom bila je blokada poglavlja 26 o obrazovanju i kulturi s EU kojom je Zagreb htio Beograd upozoriti na poštivanje obveza prema hrvatskoj zajednici u Srbiji. Tenzije su splasnule poslije isprike premijera Andreja Plenkovića zbog postavljanja ploče s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ u Jasenovcu pa je iz Beograda poslana Vučićeva poruka kako „u Hrvatskoj postoje događaji kojima Srbija ne može biti zadovoljna”, ali da prihvaća ispriku te da je on „spreman rješavati probleme dijalogom i bezuvjetno“.
Daljnji napredak Beograda u eurointegracijskim procesima neminovno, međutim, mora ići ne samo preko Zagreba već i preko Prištine, s obzirom na obveze preuzete sporazumom o normalizaciji odnosa iz travnja 2013. i na poglavlje 35 kroz koje se mjeri napredak u toj normalizaciji.
Što su bliži prosinački i siječanjski blagdani sve je manje svakodnevnih tenzija, a sve više se priča o ispraćaju stare i dočeku Nove godine. Tako je Beograd, za razliku od prošlih godina, okićen, ukrašen i praznično osvjetljen još od počeka studenog, a za novogodišnje praznike očekuje 100.000 gostiju, poglavito iz susjedstva i regije. Među njima bi, procjenjuje se, moglo biti 10 do čak 20 posto Slovenaca, za koje su beogradske vlasti nedavno u Ljubljani organizirale i posebnu turističku promidžbu.
