U Beogradu je ovih dana objavljena opsežna historiografska studija „Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)“ autora Milana Radanovića i zaklade Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe. Tim povodom knjigu nam je predstavio njezin urednik Krunoslav Stojaković.
U središtu knjige su počinjeni zločini četnika Dragoljuba Draže Mihailovića i vojnih formacija pod komandom vlade Milana Nedića, inače političara oko kojeg se trenutno u Srbiji vodi sudski postupak o rehabilitaciji njegova lika i djela.
‘Uzme li se cijeli političko-ideološki kontekst u obzir, onda je objavljivanje knjige s decidiranom kritikom revizionističkih tenzija u srpskoj javnosti hrabar i osvježavajući autorski i izdavački poduhvat. Milan Radanović je, uz nekolicinu drugih mladih istraživača predstavnik marginalizirane antinacionalističke struje u srpskoj historiografiji koja nije spremna nekritički prihvatiti dominantnu redefiniciju historije Narodnooslobodilačke borbe u kojoj se partizani predstavljaju kao komunistički fanatici i zločinci, a kolaboracionisti kao dobronamjerni, kaže nam Stojaković.
‘Problem revizionizma o kojemu je u Radanovićevoj knjizi riječ leži zapravo u dominantnoj ideološkoj matrici historiografske znanosti koja je prečesto samo odraz ciljeva vladajućih političkih elita. Svakako da se ova opaska ne odnosi isključivo na predstavnike ideološkog preokreta poslije razbijanja Socijalističke federativne republike Jugoslavije, sličnu tvrdnju bi mogli iznijeti i kada bismo pokušali procijeniti prijeratnu jugoslavensku historiografiju. No, bitna razlika je u tome što recentni revizionizam nastoji rehabilitirati povijesno nazadne ideologije poražene za vrijeme Drugog svjetskog rata koristeći se već pomalo izlizanim frazama o konačnoj depolitizaciji historije i vraćanja digniteta svim sudionicima i žrtvama rata.
Referirajući se na obimnu količinu literature pisane o NOB-u i Drugom svjetskom ratu, i koristeći veliki broj dostupnih (ponekad i potpuno novih) dokumenata iz Arhiva Jugoslavije i Vojnog arhiva Srbije, Milan Radanović rekonstruirao je upotrebu nasilja od strane četničkih i drugih kolaboracionističkih snaga, kako bi osporio tezu da četnici Dragoljuba Mihailovića nisu surađivali s okupatorom i da nisu terorizirali lokalno stanovništvo zbog suradnje s pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta.
‘Četničkom pokolju nad muslimanskom stanovništvu u Pribojskom kotaru 1943. godine, događaju koji službena historiografija u Srbiji uglavnom prešućuje, Radanović posvjećuje cijelo poglavlje u kojemu pokušava rekonstruirati događaje i približite se konačnom broju žrtava koji se po trenutnom saznanju i procjenama kreće oko 2400 ubijenih muslimanskih civila. Zanimljivo je svakako da proces pročetničke rehabilitacije u Srbiji nije započet tek otkako su na vlasti bivši radikali i otkako je predsjednik države uvjereni četnik i zvanični nositelj titule četničkog vojvode Tomislav Nikolić. Taj proces je pokrenut za vrijeme vladavine Zorana Đinđića i Demokratske stranke, a recentne presude i novi procesuralni postupci su samo dosljedni nastavak iste prakse i slične percepcije zajedničkog političkog neprijatelja. Nakon sloma socijalističkih režima 1991. godine, pa i jugoslavenskog samoupravnog specifikuma, taj neprijatelj se jasno locirao u redovima svih onih koji nisu bili spremni nekritički preuzeti nategnute floskule o demokratičnosti slobodnog tržišta i otvorenosti zapadne demokracije’, pojašnjava Stojaković i nastavlja:
‘Svako pozitivno referiranje na zajedničku baštinu Narodnooslobodilačkog pokreta, na dostignuća jugoslavenskog socijalističkog eksperimenta, na nadnacionalnu suradnju i antifašizam se a priori smatralo izdajom „nacionalnog preporoda“ država nastalih na ruševinama druge Jugoslavije.
Otpor desnici
Konfrontirani posljedicama uspostavljenog kapitalističkog sustava – socijalna ugroženost velike većine stanovništva, devastirane zdravstvene i obrazovne ustanove, deindustrijalizacija i odliv stanovništva u inostranstvo – postjugoslavenske elite s velikim naporom pokušavaju delegitimirati jedno historijsko iskustvo koje bi moglo predstaviti emancipiraniju i pravedniju alternativu vladajućoj hegemoniji neoliberalnog poretka.
Svim ovim naporima desnice knjiga Milana Radanovića zapravo pruža na historijskim činjenicama zasnovani otpor jer nam otvara vremenski prostor u kojem su se pripadnici svih jugoslavenskih naroda zajedno borili – kako protiv fašističkog neprijatelja cijelog čovječanstva, tako i za pravednije društvo zasnovano na principima solidarnosti, bratstva i jedinstva.
Monografija „Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)“ je besplatna i može se preuzeti sa web stranice zaklade Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
