Pisac, redatelj, kolumnist. Goran Vojnović postao je prepoznatljiv po svojoj knjizi Čefuri raus!, zatim su slijedile knjiga Jugoslavija, moja zemlja i Figa, a ove godine i nastavak Čefura – Đorđić se vraća. Već tri puta bio je dobitnik kresnikove nagrade, a jednom i nagrade Župančič. Po njegovim djelima snimaju se kazališne predstave i filmovi. Ovog tjedna, na Festivalu slovenskog filma, u natjecateljskom programu cjelovečernjih filmova je i film "Nekoč so bili ljudje" ("Nekada su bili ljudi"), u režiji Vojnovića. Idućeg mjeseca u Drami će se prikazati predstava koja je režirana prema njegovoj knjizi Figa. Kada smo ovaj tjedan razgovarali s njim, bio je u izolaciji jer je bio pozitivan na koronavirus.

Kako ste?

Prilično dobro. Osjećaj je kao prehlada. Da mi se takva “prehlada” dogodila prije epidemije, vjerovatno bih to prebolio na nogama. Budući da sam se cijepio, takvo stanje sam i očekivao.

Prije nekog vremena ste za N1 pisali o tome zašto ste se cijepili. “Istina je, cjepivo nas kao pojedince samo djelomično štiti, ali cijepljenjem smo kao društvo puno bolje zaštićeni, ta zaštita je do sada spasila na stotine života, a ove zime će spasiti na tisuće.” Je li vam drago što ste se cijepili?

Jesam. Sada mogu samo nagađati kako bi bilo da nisam cijepljen. Vjerojatno bih bio zaražen mnogo ranije, tijek bolesti bio bi gori, možda bih nekoga i zarazio jer za sada nisam – barem koliko ja znam – nikoga zarazio. Zvao sam sve rizične kontakte, većina je bila cijepljena; nisam ih imao mnogo jer smo i dalje poštovali mjere; i kako se ispostavilo, nisam nikoga zarazio. Prije svega bih, da se nisam cijepio, s većim strahom pratio tijek bolesti, razmišljao o ozbiljnijim posljedicama, ovako sam prilično miran jer sam zaštićen, odgovara za N1 Slovenija.

Kako doživljavate takozvane srijedine prosvjede? Među njima ima mnogo antivaksera, koji su izuzetno heterogeni – od nasilnika do protivnika uvjeta PCT pa do ljudi koji su razočarani državom, zdravstvom.

Nisam iznenađen što su se pojavili jer su antivakseri i prosvjedi protiv mjera zaštite i u inozemstvu. Međutim, iznenadila me reakcija policije, jer je za nju do sada uglavnom vrijedilo da ne pokušava potaknuti nasilje, nego ga kontrolirati. Prošli tjedan sam prvi put imao osjećaj da je to sukob između dvije frustrirane i agresivne strane. Da su nasilni demonstranti dio problema, a policija i politika drugi dio problema.

Takva upotreba suzavca i vodenih topova govori o nekoj drugoj, drugačijoj policiji od one na koju smo navikli. Vjerojatno je istina da su ti demonstranti drugačiji, čak su neki i nasilniji, ali u isto vrijeme je do izražaja došla politika koja se počela miješati ​​u rad policije i tako još više sve pogoršala.

Filozof dr. Mladen Dolar je u intervjuu za N1 rekao da je “pogrešno ovu masu tretirati kao rulju. To da se ponašaju kao rulja prije svega je simptom djelovanja vlasti, iako su oni i naš problem, oni nisu samo protivnici”. Kako vi razmišljate o ovim novim podjelama u društvu i kaosu u kojem smo se našli?

Prije svega se pitam tko su ti demonstranti. Na biciklističkim prosvjedima u petak bilo je jasno tko su ti ljudi i što žele. Ovdje, međutim, ovo nije najjasnije. Da, radi se o raznolikoj masi. Zasigurno većina njih ne dolazi tamo da se bori protiv policije ili da baca kamenje.

Ovu raznoliku masu je na trg dovelo i povezalo ovo dvogodišnje izvanredno stanje u društvu, negativne stvari, čak i nevolje koje su se prečule i previdjele, koji je bio samo okidač. Sada imamo osjećaj prezasićenosti, umora, čak i neke tragične priče … Ovaj dio prosvjeda čini mi se legitimnim, imaju pravo to izraziti.

Što se tiče nasilnog dijela prosvjeda, rekao bih da iz prošlosti i inozemstva znamo da se oni često ohrabruju ili podržavaju izvana; da su se određene nasilne grupe znale infiltrirati u prosvjede. To svakako ne mogu tvrditi, ali sumnjam da možda postoji mogućnost planskog poticanja na nasilje. Takve smo pristupe prije mnogo godina već vidjeli u Srbiji, kada je tamošnja vladajuća politika na takav način stvorila izvanredno stanje, a zatim se predstavila kao netko tko nudi stabilnost, red i mir. Neću reći da je to slučaj kao i kod nas, ali je teško, između ostalog, ne pomisliti i na tu mogućnost.

Čini li vam se onda da takve kaotične situacije idu u prilog vladajućima?

Pa, umjesto da ih zaustavljaju, oni ih ohrabruju. Rade li to svjesno ili ne, ne znam, ali svakako svojim uputama policiji i komunikacijom rade sve prije nego da smiruju strasti. Kome su od koristiti, vrijeme će pokazati.

“Možemo biti sretni što se neće dogoditi ništa veliko. I da se ništa neće ozbiljno promijeniti. Iako znamo da bi se moralo sve”, tim riječima završili ste kolumnu za Dnevnik prilikom spomenutih prosvjeda. Što je to sve što bi se moralo promijeniti?

Našoj političkoj sceni bio bi potreban veliki preokret. Kako desnice tako i ljevice. Vidjeli smo – podsustavi ne rade, potrebno im je osvježenje. Okoliš, zdravstveni sustav, školski sustav, kultura … svi ovi podsustavi zahtijevaju ozbiljna poboljšanja. Ali ona se ne događaju. Umorni smo. Kao društvo smo umorni.

Bojim se da ćemo se naći u stanju čuvanja postojećeg statusa. Upravo zbog kaotične situacije, ljudi će izabrati one koje će vidjeti kao zaštitu od promjena. Na kraju će vjerojatno prevladati neki instinkt za očuvanjem, a ne želja za stvarnom promjenom. A i sama želja nije dovoljna jer na političkoj sceni trenutno nema realne ponude za izbor. Za sada za izbor imamo samo “manje zlo”.

Mišljenja sam da i prijevremeni izbori neće riješiti naše probleme. Možda bi mogli zamijeniti vladu, smiriti strasti i poboljšati stvari u nekim područjima, ali ne vjerujem da bi nova vlada iz ove trenutne ponude mogla predstavljati ozbiljan pomak nabolje. Međutim, svaka promjena na političkoj sceni donijela bi, naravno, ogromno olakšanje.

Sada nam se čini da je postignuće već i to da dobijemo premijera i ministre koji bi normalno komunicirali, koji ne bi vrijeđali građane i urušavali medije, postignućem nam se čini već i to da bi imali vlast koja poštuje osnovna pravila društva, ustavni poredak, zakone, sudove, medije i građane. Nekada nam se to činilo samo po sebi razumljivim, ali sada nam se već i to čini veliko. Međutim, to svejedno ne bi donijelo dovoljne promjene koje bi našem društvu bile prijeko potrebne. Imamo velike probleme, pred nama su veliki izazovi i samo smirivanje lopte u zaostatku tri naprema nula je loša taktika.

Ovog tjedna održava se Festival slovenskog filma. Vaš film “Nekoč so bili ljudje” (“Nekada davno bili su ljudi”) nalazi se u natjecateljskom programu cjelovečernih filmova. Odavno je već završen, je li ga zaustavila sama epidemija? Zašto ranije nije došao u kino?

Zaustavila ga je epidemija. Film smo završili u veljači prošle godine, timu smo ga pokazali 6. ožujka prošle godine, a već nekoliko dana kasnije bili smo zatvoreni u stanovima u lockdownu. Prošlog ljeta imali smo san oživjeti ga, ali u to vrijeme stvari u vezi s epidemijom su se i dalje svakodnevno mijenjale, festivali su otkazivani ili premještani na internet… Tako da je film čekao cijelu zimu, proljeće i ljeto da sada dođe u kina.

Imao je svečanu predpremijeru u Ljubljanskom dvorcu i premijeru u Cankarevom domu, kinodvorane su otvorene, ali to više nije kino kakvo smo mi poznavali – ljudi više stvari gledaju kod kuće na internetu, a mnogo manje idu u kino… Bit će potrebno još neko vrijeme da bismo se vratili. Međutim, radujem se susretu s ljudima – u narednim tjednima otići ćemo u dosta manjih kina i film uživo predstaviti publici. Čak i ako publike bude manje, jedni zbog drugih ćemo svi biti jako sretni. Svima nam nedostaju događaji. Kulturni događaji, sportski događaji… Ovu godinu i po svima su nam nedostajala događanja.

Film govori o migracijama. Prošli tjedan ponovno su u javnost izašli dokazi da se nad migrantima u Hrvatskoj vrši nasilje, takve dokaze već dugo prikupljaju novinari i nevladine organizacije, objavljuju, upozoravaju, upozorava i pravna struka, ali se Europa i Slovenija i dalje prave da ništa ne znaju. Slovenija šalje izbjeglice nazad u Hrvatsku, a iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, znajući da će biti izložene sustavnom nasilju. Kakva smo država? I zašto većina ljudi bez problema gleda u stranu?

Sve to znamo, ali izgleda da tek kad vidimo snimke ne možemo skrenuti pogled. Nakon toga slijedi šok i reakcija koja inače izostane. Godinama znamo da se izbjeglice vraćaju u Hrvatsku i što im se događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ovo je već godinama politika EU-a. Nisu se Hrvati sami sjetili vraćati izbjeglice. Hrvatima bi bilo lakše kad bi ih pustili u Sloveniju, a Slovencima bi bilo lakše kad bi ih pustili u Njemačku.

Ono što se događa, događa se zbog tihih sporazuma na europskoj razini. Iz priča migranata znamo kako su u borbi protiv njih dozvoljena sva sredstva kako ne bi ušli u EU. Uz tihu podršku EU-a. A kad takve snimke izađu u javnost, to je paradoksalno, s druge strane opet u prilog te politike i nehumanog postupanja prema izbjeglicama – dolazi do kontraefekta: Gledajte, to će vam se dogoditi kada poželite otići u Europu. Dogodi se neka kampanja “ostani kod kuće”.

Europa je tako od BiH napravila smetlište za svoje probleme, s kojima se ne želi nositi. I prepustila ih BiH koja i sama već ima dosta problema. Za Europu je dovoljno da je “problem” daleko od očiju, jer je tada i daleko od srca, i ne moramo se baviti gladnim, promrzlim, napaćenim, ljutim i pretučenim ljudima.

Zbog globalnog zagrijavanja, sve će više izbjeglica htjeti otići u Europu, a većinsko mišljenje u Europi ne vidi problem u takvom odnosu prema izbjeglicama i u taktikama odvraćanja, tako da će se takve ili slične stvari nastaviti. Možda se to neće ponoviti na hrvatsko-bosanskoj granici, možda će se nakon nekog vremena specijalne snage preseliti na južnu bosansku granicu i tamo ih loviti, a mi ćemo “riješiti” problem BiH i tako će ružna i neljudska ponašanja biti još dalje od očiju EU-a.

U začaranom smo krugu, a u njegovom središtu je naš odnos prema tim ljudima koji je krajnje prezriv. Čovjeka koji je odlučio preći pustinju i preplivati ​​more, kako bi imao dostojanstven život, gledamo kao kriminalca, koji želi provaliti u stan i nešto ukrasti. Dok ne promijenimo ovo mišljenje, začarani krug će ostati.

Kažete da film “Nekada su bili ljudi” nije toliko film o izbjeglicama koliko film o nama samima i tome kako gubimo svoju ljudskost. Kako dolazi do ovog gubitka? Gdje se većina ljudi oklizne? Gdje se okliznemo, da u drugima prestanemo gledati ljude?

Kad počnemo razmišljati samo o onome što imamo; kada se počnemo osjećati ugroženima i bojati se da ćemo izgubiti ono što imamo – to je vrlo dobra polazna točka da nam se dogodi ovo proklizavanje. A Europa se već dugo bavi sama sa sobom. Financijska kriza, migrantska kriza, brexit, ratovi na europskim granicama, a sada i epidemija… Sve nas je to kao društvo učinilo više egocentričnima. Mi samo vidimo svoje probleme.

Odnosno, čak i kad vidimo probleme drugih, naprimjer patnje u Afganistanu, naša prva pomisao je: Oh, što ćemo sada ako ti ljudi dođu u Europu. Cijelo vrijeme opterećeni smo onim što se događa nama. Ne želim reći da naši problemi nisu realni; određeni dio stanovništva u Europi također ima velikih poteškoća, a određeni dio politike to koristi.

Ali općenito u Europi dobro živimo, a to sa sobom nosi odgovornost da pomognemo i onima o čijem trošku uglavnom dobro živimo. Budući da smo sami sebe uvjerili da smo u dubokoj krizi, na sve stvari gledamo samo u svjetlu toga kako će svaka stvar pogoršati našu situaciju.

Već ste rekli da film govori o dvoje ljudi koji su slični vama, koje okolnosti odvedu na drugu, vama teško razumljivu stranu, odnosno o dva obična, “dobra” čovjeka, koji zbog okolnosti počinju raditi strašne stvari. To je priča o dvojici muškaraca koji nailaze na kamion pun izbjeglica i, iako im se na prvi pogled čini da im je stalo do njih, u njima dvojici je iz minute u minutu sve manje ljudskosti. Kako u životu ostati na dobroj strani?

Čini mi se da se cijelo vrijeme bavim ovim pitanjem. Čak i prije nego što sam se počeo umjetnički izražavati, bavio sam se ovim pitanjem. Ovo pitanje je u meni otvorio rat u bivšoj Jugoslaviji, u kojem nisu surađivali i činili strašne stvari samo psihopati i drugi od nekada zli ljudi, nego veliki broj nekada dobrih, ljubaznih, uzornih ljudi, očeva, braće, prijatelja, susjeda…

Kako je to moguće? Kako se ljudi svrstaju na pogrešnu stranu? Svatko poznaje nekoga za koga bi prije rata stavio ruku u vatru da ne bi nikome učinio ništa nažao, ali onda ga je rat promijenio. Time sam se bavio i u romanu Jugoslavija, moja zemlja. Ne ratnim zločinima koje su počinili neki psihopati, koji su već ranije pokazivali psihopatske poteze i provodili ih u ratnim okolnostima, nego pitanjem kako je dobri otac i suprug mogao počiniti ratne zločine.

Ali u knjizi ne dajete odgovor na to. Knjiga otvara to pitanje, cijela knjiga je doista užas od spoznaje da je to moguće i užas od pitanja kako je to moguće.

Književnost i film su samo traženje odgovora. Ako imaš odgovore, upišeš ih u kolumnu ili u politički program. Tko ima odgovore, ne piše romane niti snima filmove. To radimo mi ljudi koji pokušavamo pronaći odgovore. U romanu Jugoslavija, moja zemlja, pokušavam sebi i čitatelju ponuditi različite odgovore na ovo pitanje, ali nijedan od njih nije zadovoljavajući, nijedan od njih ne izgleda ispravan.

Slično je i s ovim filmom. To je scenarij Tommasa Santija, to je njegova priča, ali pitanje je isto i nema konačnog odgovora na to kako dvoje ljudi, koji bi samo željeli imati vlastiti restoran, mogu učiniti krajnje užasne stvari. Nađu se u nekom vrtlogu događaja kojima se ne znaju oduprijeti.

To nam se događa, ponekad se stvari jednostavno počnu odvijati … i tek prilikom takvih događanja u životu ustanovimo tko smo zapravo u stvarnosti. Mnogi od nas, koji još nisu bili u nekim izvanrednim situacijama, ne mogu sami za sebe tvrditi da bi ostali na pravom putu ukoliko bi se to dogodilo. Možemo željeti ostati na pravom putu, ali kako bi zapravo reagirali u kritičnoj situaciji, zapravo ne znamo.

I to je taj strah u nama, čak i kad govorimo o nasilnim prosvjedima… Svi imamo taj strah u sebi, jer niti sami za sebe ne znamo kako ćemo reagirati. Želimo mir i predvidljivost, jer znamo kako u takvim situacijama funkcioniramo mi sami i kako drugi, stvari su predvidljive; a u kaotičnim situacijama više za nikoga ne znaš kako će se ponašati.

I to je ono što nas plaši – da se stvari mogu okrenuti u bilo kojem smjeru i da nešto postane nepopravljivo… Nekoliko dana izvanredne situacije i posljedice ostaju zauvijek. Zato se svi toga bojimo i zato se pitamo, što je to što čovjeka tjera da ide protiv sebe i čini užasne stvari na koje prije ne bi ni pomislio.

Ali sve dok čovjek tu brigu i strah ima u sebi: mogu li postati loša osoba ili mogu li zastraniti… vjerojatno je još uvijek na pravom putu?

Da. Ali u nekom trenutku i strah nestane. Strah nas drži sa strane do određene mjere, ali kada si dio mase, često se otopi i ljudi rade stvari koje rade drugi oko njih. Odjednom se više ne boji zastranjenja kojeg se godinama bojao, jer ako to svi rade, zašto ne bi i on sam …

Ponekad se dogodi, kao i kod dvojice junaka u mom filmu, da ovaj strah nestane zbog nekih “viših” ciljeva, preživljavanja, zaštite obitelji i slično. Ovi ciljevi mogu biti vrlo fiktivni, čovjek ih sam sebi zacrta kako bi sebi opravdao svoje loše ponašanje. U izvanrednim situacijama nam se pogled sužava i brzo nam se čini da nemamo izbora.

Budući da je vaša knjiga Figa bila izabrana za ovogodišnju maturu, doživjeli ste pravi pogrom u medijima bliskim vladajućoj stranci. Pisali su da ste privilegirani jer bi mladi ljudi trebali čitati patriotske knjige, da vaša književnost – unatoč svim nagradama – nije prava književnost. Koliko vas je to povrijedilo?

Povrijedilo bi me kada bi to dolazilo iz nekih drugih krugova i kada bi takve stvari govorili ljudi koje poštujem i čije mišljenje smatram relevantnim. Budući da je to uglavnom dolazilo iz krugova oko Nova24 TV, to je bilo kao prvo: za očekivati; kao drugo: na razini koja se ne može shvatiti ozbiljno; kao treće: imalo je jasnu političku notu; i kao četvrto: to su pisali ljudi za koje nemam niti jedan razlog da ih poštujem.

Ovo, naravno, nije bio prvi takav napad na moj rad i nakon svih ovih godina takve stvari me više ne dotiču. Prije će biti da me zabavljaju. Naročito kalkulacije o mojoj basnoslovnoj zaradi na maturi, gdje nisu niti uzeli porez, a kamoli saznali kako se dijeli prihod od prodaje knjiga. Već sam se navikao na takve napade i svejedno razumijem zašto u takvim medijima ili javnom prostoru mnogi stručnjaci, koji bi znali nešto reći, radije šute. Ne žele biti izloženi.

Ukoliko netko nije naviknut na ovu vrstu javnog blaćenja, ako nije naviknut na napade na Twitteru, vrijeđanje ministara, zastupnika i drugih uglednika koji dobivaju na stotine anonimnih uvreda, takvo iskustvo može biti vrlo bolno. Zato razumijem ljude koji se odluče da neće javno govoriti, čak i ako za to imaju potrebu. Međutim, to je za društvo vrlo štetno. A dio problema vidim i u tome što ozbiljni mediji nekritički uzimaju društvene mreže kao izvor informacija, Twitter je postao oglasna ploča za PR poruke Janeza Janše i Aleša Hojsa. Uz takvu pažnju prema svemu što se događa na društvenim mrežama, lakše je izvesti pogrom nad bilo kim. I ljudi se toga razumljivo boje.

Svatko tko je već više puta bio meta tih sustavnih blaćenja, napada na društvenim mrežama, kada ga iznenada napadne brdo anonimnih i manje anonimnih profila, vrijeđaju ga, blate ga… Racionalno zna da je svrha toga da se sljedeći put ne ističe, ne obavlja svoj posao, da ne bude kritičan, da sagne glavu. Da se s tim istovremeno potpiruje i aktivno održava najradikalnija izborna baza. Uostalom, svijet je ovu lekciju uzeo od Trumpa i sada je drugi samo ponavljaju.

Čini mi se da je Trump na Twitteru samo otkrio način komunikacije koji mu je osobno odgovarao; drugi, također i neki europski političari tome pristupaju uz mnogo kalkulacija. Time, kako je rečeno, odvraćaju mnoge ljude od kritiziranja. Daju im do znanja što će im se dogoditi ako uđu u prostor javne rasprave. Ustvari taj prostor tako planski ograničavaš i, da, istovremeno čuvaš svoju izbornu bazu. Pogotovo ako zagovaraš, kao što to čini naša vlada, neku frustraciju i nezadovoljstvo.

Nezadovoljni, frustrirani ljudi hrane se uvijek novim neprijateljima. Zato su politici uvijek potrebne nove i nove mete. Ja sam trenutno već poprilično nezanimljiva meta, jer su mi već napisali sve što su mogli. Ja sam prožvakana tema, nove mete mogu izazvati više bijesa od mene, mene sada napadaju samo dan ili dva, a zatim idu dalje. Na mom primjeru se lijepo vidi da je ta mržnja planirano napravljena, jer se završi u trenu, kao kada bi neko pritisnuo gumb.

Optužuju vas da ste jugonostalgičar, neslovenski pisac. Tko je slovenski pisac?

Svašta govore, ali ako čovjek to analizira, zaista je zabavno: pričaju o Figi i maturi, a pri tome lijepe odlomke iz romana Čefuri raus! i zgrožavaju se na jezik koji moraju čitati srednjoškolci. Vidiš da se time bave ljudi koji jedva znaju što je književnost, kojima čak i nije jasno što je matura… I onda se možeš samo još nasmijati.

Činjenica je da kad neprestano napadaju znanstvenike i umjetnike, intelektualce, stručnjake raznih područja, ljudi postaju sve sumnjičaviji. I onda je smiješno kad kolumnist Nove24 TV Dimitrij Rupel dođe u Odmeve i požali se da ljudi ne vjeruju znanosti, da ne vjeruju stručnjacima. Znači, čovjek koji surađuje s medijima i politikom, koji planirano ruše povjerenje u znanost, vidi problem u ljudima koji sumnjaju u znanstvene nalaze i službene istine.

Ova politika je sa svojim medijima dugi niz godina stvarala upravo takve ljude koji se sada bune protiv nje. Naime, htjeli su da što veći broj ljudi posumnja u službene istine, struku i znanost, a sada zbog svojih sumnji na ljude šalju vodene topove.

Sve dok je Dimitrij Rupel na čelu Javne agencije za knjigu (JAK), neću sudjelovati na Frankfurtskom sajmu knjiga, rekli ste početkom ljeta za Mladinu. Što to znači? Odbijate li bilo kakvu suradnju sa JAK-om? Jeste li već nešto odbili zbog ovog principa?

Ova moja izjava je, za sada, čisto principijelne prirode. Također se doista nadam da tijekom sajma u Frankfurtu 2023. godine Rupel neće dugo voditi JAK. Trenutno nemam neku direktnu suradnju s JAK-om (indirektno, preko izdavačkih kuća s kojima radim, vjerojatno na neki način radim s JAK-om, ali na to nemam utjecaja), nitko mi ništa ne nudi, nitko me ne zove, pa se za sada još nisam odrekao ničeg konkretnog.

Ponavljam, međutim, da ne želim biti dio ničega čemu pripada Dimitrij Rupel. Naime, teško surađujem s kolumnistom koji na portalu redovno objavljuje laži o meni i vrijeđa me. Pisati za takav portal i na taj način podržavati politiku koja sustavno širi mržnju, rasizam i neistine, za mene je moralno neprihvatljivo. Ne znam jesam li dio planova Rupela i JAK-a za predstavljanje slovenske književnosti na Frankfurtskom sajmu, rekao bih da nisam, ali znam da ukoliko bude Dimitrij Rupel vodio slovensku turneju u Frankfurtu, ja neću biti tamo.

Znači, pri svemu na što budete imali utjecaj, nećete sudjelovati?

Neću sudjelovati u prezentacijama na sajmovima i festivalima koje organizuje JAK, niti ću se prijavljivati ​​za sredstva mobilnosti ili stipendije.

Činjenica da je Rupel sada na čelu JAK-a je između ostalog i zahvaljujući Mitji Čandri, vašem izdavaču – tada smo medijima ispričali priču o tome kako je prethodna direktorica dobila otkaz i koja je bila njena uloga, a vi sami ste se tada o tome kritički javili u kolumni. Jeste li – obzirom na to kakve su stvari sada u JAK-u – bili dovoljno ili premalo kritični?

Nekima dovoljno, nekima premalo, nekima previše. Bivšoj direktorici JAK-a Renati Zamidi može se svašta prebacivati, ali nitko joj ne može prigovoriti da ne poznaje europsko izdavačko tržište i frankfurtski projekt, jer već dugi niz godina promovira slovensku književnost u inozemstvu i prodaje prava stranim izdavačima.

Rupel je vjerojatno upoznat s mnogim stvarima, ali ne i s izdavaštvom u Europi, jer se on time nikada nije bavio. Tako da je netko tko dobro poznaje europska izdavačka tržišta, posebno njemačko, zamijenjen s nekim tko o tome ništa ne zna. Ovo je potpuno pogrešno i jasno je da se radi o politički motiviranoj zamjeni.

Ali onda ste vi napisali ovaj tekst o prepletanju privatnog i javnog interesa kod Čandre, novinarka Tina Kristan, moja tadašnja suradnica, o tome je napravila istraživačku priču, prije toga je književnica Jedrt Lapuh Maležič javno prekinula suradnju s Beletrinom … Ali karavan je otišao dalje, ništa se nije dogodilo …

Istina je, ali što se dogodi nakon devet mjeseci neplaćanja Slovenskoj agenciji za tisak, nakon zahtjeva najviših europskih institucija? Što se kod nas dogodi kad čitava javnost i Europska komisija ukažu na neimenovanje delegiranih europskih tužitelja? Što se dogodi kada smo mi filmaši prošle godine čekali godinu dana na isplatu autorskih prava?

Nešto se može dogoditi samo u državama gdje imaju drugačiju političku kulturu i zbog koje stvari također imaju i posljedice. Kao sada u Austriji, kada je istraga o korupciji dovela do ostavke kancelara. Možda je to samo prividna promjena, ali svima je bilo jasno da se nešto mora dogoditi, i zato se i dogodilo. U našoj zemlji čak i tako nepristojni postupci već duže vrijeme nemaju posljedice.

SDS je učvršćen na svojih 20 posto i nikakve kritike, istrage i sudske presude to ne mogu pokolebati. To svi znaju. U svim područjima zato karavan lijepo ide dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Pogotovo u kulturi koja ionako javnost previše ne zanima.

Usprkos vašim kritikama, ostajete u izdavačkoj kući koju vodi Čander? Ne bojite li se optužbi za neprincipijelnost?

U ovom našem malom prostoru čovjek je vrlo brzo u sukobu interesa i često djeluje neprincipijelan. Svjestan sam toga. Prije svakog izdavanja svoje knjige odlučujem gdje ću je objaviti, odluka nikada nije laka, prije svega nije nepromišljena. Odlučim se prije nego što knjiga bude napisana, jer je to i odluka o tome tko će biti njen urednik odnosno urednica.

Odluku o tome da će izdavač romana Đorđić se vraća biti Beletrina, donio sam već dosta prije i to iz sasvim različitih razloga. Sada završavam knjigu eseja koju će objaviti Goga, a sa sljedećim romanom, koji se još ne nazire, naknadno ću odlučiti tko će biti izdavač. O tome još nisam donio konačnu odluku.

A kakav će biti, o čemu ćete pisati?

Taj roman još nema definitivnu sliku u mojoj glavi, zasad se još uvijek radi o obrisima priče i motivima o kojima bih želio pisati. Mogu samo reći da će ovaj roman biti bliži Figi nego Đorđiću i Čefuru.

Knjiga Đorđić se vraća, dakle Čefuri 2, objavljena je ove godine; napisali ste je, kako kažete, “jer sam htio pisati o tome kako ovaj moj svijet tone u tamu”. U njoj ima mnogo društvene kritike, od kritike nacionalizma do kritike radikalnog islamizma, kritike ekonomskog  sustava, zatočeništva i nemoći … Ali to je i neka vrsta knjige o razbijanju iluzija. Očekivanja koje nosi mladost razliju se u odraslost, gdje se svijet zatvara, mogućnosti se sužavaju, događaju se spoznaje o trajnim ozljedama ljudi. Je li tako?

Da, to se događa na kraju odrastanja, Marko postaje odrasla osoba koja mora proći kroz mladenačke krize i, da, razbiti iluzije. Mora shvatiti da je svijet okrutan i da mora stajati na nogama unutar tog svijeta, da ne može računati da će svijet postati bolji jer se svijet samo pogoršava. Kao i to da u njemu nema čovjeka koji će ga izvući iz smeća, zato se mora pobrinuti sam za sebe i još nekog drugog. A to budi nadu da njegova punoljetnost možda i nije tako daleko.

Hoće li se i Čefuri 2 prikazivati?

To me trenutno ne zanima. Međutim, jako bih volio dobiti sredstva za film Jugoslavija, moja zemlja, koji želi režirati Aleksandar Popovski. Ovo je vrlo aktualan tekst, ove godine je prema toj knjizi bila napravljena već druga kazališna predstava, koprodukcija Kazališta Koper i Kazališta u Prijedoru, koja vrlo uspješno kruži festivalima na Balkanu, kupi nagrade i doživljava doista zanimljivu gledanost.

Ove godine u kazalištu je oživjela i predstava Figa. Do sada samo putem interneta, a sljedećeg mjeseca počet će i u kazalištu…

Da, bila je samo na internetu, tako da će zaista tek oživjeti sada kada je budemo mogli vidjeti uživo. I radujem se tome; zbog onoga što sam do sada vidio, imam dobar osjećaj, dobre izglede za predstavu.

U Figi je između ostalog tematizirana demencija. Koja je već sada veliki problem u društvu, a kada naša generacija bude starija, postat će još veća. Praktički svi znaju ili su poznavali nekoga s demencijom. Koliko vam se čini važnim govoriti o starosti koja je potpuno gurnuta na marginu društva, marginalizirana u svijetu diktiranja vječne mladosti, ljepote i zdravlja. Starost i demencija nisu ugodne i lake teme …

Kad pišem, ne kalkuliram. Pišem ono što osjećam da moram, ono što mi se čini važnim i ono što me se tiče. Demenciju sam doživio preko bake, vidio kako je to bolno, ne samo za nju, nego i za njene bližnje.

To što sam ovo napisao u Figi, za nju je bila neka vrsta osmrtnice, to je bio moj oproštaj od nje jer se nismo mogli dostojno oprostiti, jer je otišla mnogo prije smrti zbog demencije. Dakle, društveni značaj ove teme bio je sekundarna motivacija, a izvorna motivacija svakako intimna.

Kažete da ne pišete proračunato. Vidi li se to lažiranje, ako netko piše proračunato?

Vjerojatno postoje i pisci koji znaju pisati tako vrhunski da se to ne vidi. Kod mene bi se to vidjelo, ali se prije svega ne bih mogao pripremiti na to da dvije godine lažiram. Pišem, jer moram.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.