Politika za psihijatriju

Pucalo se s tih govornica na sve strane, sijao gnjev i zahtijevala pravda pa bi se prozivalo one druge - oporba vladajuće, vladajući oporbu, tim više jer je strašni događaj u Jankomiru izronio (ili bivao izvučen) iz prešućenosti taman usred buke oko pobune radiologa u Klinici za tumore zagrebačkog KBC-a Sestre milosrdnice zbog otprije razvikane, sada opet imenovane predstojnice Dijane Zadravec.

Time je javni prostor prethodno danima zagušen prozivkama i optužbama bio zatrpan novim prozivkama i optužbama i rekonstrukcijama događaja u bolnici na Jankomiru kojega su ljudi iz politike odgledali na snimci i po stranačkim dužnostima jer ljudski, jelte, za to ne bi imali želuca. Iz te snimke koja govori puno, ali ne i sve, mnogi su odvažno izveli zaključke prilagođene stranačkom narativu i političkoj prilici koja se ukazala.

Ne daju institucijama da rade svoj posao

Nakon dugog razdoblja u kojemu su političari izgovarali čuvenu frazetinu "Neka institucije rade svoj posao" za doručak, ručak i večeru, pa se ova iscijedila od silnog prežvakavanja, evo baš sada, u situaciji kada institucije zaista treba pustiti da odrade jedan težak, važan i ozbiljan posao, naša politička elita baš im ne da. Prije svih vještačenja, obdukcije i nalaza obavit će to sama i po svome.

Istina je da se ono što se dogodilo u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan kod nas ne pameti. Ne zato jer se nije događalo, nego jer se fizičko nasilje i smrt u javnoj ustanovi na takav način - objavom u medijima snimke s nadzornih kamera dosad nije predočilo javnosti. Na toj snimci ubojstvo se možda vidi, a možda i ne jer uzrok smrti još nije utvrđen kao ni sve okolnosti. To je ono što famozne institucije trebaju odraditi. No zašto bi ih se čekalo, kada se već sada s političkih govornica kategorički mogu izreći zaključci.

"Who cares?"

Politikantska dimenzija strašnog događaja ne bi bila tolika da se nije naslonila na kontroverzno imenovanje u bolnici u Vinogradskoj. U Saboru je ovoga utorka premijer Andrej Plenković, prozvan kao kadrovik u tom slučaju, postavljanje Dijane Zadravec za predstojnicu Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju nazvao "imenovanjem srednje razine u jednom KBC-u". Pa nonšalantno frazirao na engleskom "Who cares?" kao da je riječ o zapošljavanju ložača u bolničkoj kotlovnici, a ne šefice u klinici gdje se liječe teško bolesni pacijenti i kojoj se usprotivio poveći broj zaposlenih.

Bilo bi to još jedno rutinsko Plenkovićevo prepucavanje s oporbom da istu tvrdnju nije ponovio, ali spočitavši joj da "jedno srednjerangirano kadrovsko pitanje dovodi u istu razinu s ubojstvom".

Povrh toga, javno je kazao kako je vidio snimku iz Jankomira no ne izrekavši to kao sablazan viđenim, nego kao argument u prepirci s političkim protivnicima.

Svaki se događaj prevrće u politički

Tek nešto manje plića od toga bila je krotkost nacionalne oporbe, Možemo! i SDP-a, koja je na vlasti u Zagrebu i upravlja Psihijatrijskom bolnicom na Jankomiru. U svim bi drugim slučajevima, pogotovo u zdravstvu, vrištali o sličnim stvarima puno prije nego što bi institucije išta poduzele ili obznanile rezultate poduzetog.

Demagoški bijes slijeva se sa svih strana i nevjerojatna je lakoća s kojom se svaki događaj, od banalnog do tragičnog, prevrće u politički. Ne pincetom, nego lopatom.

Svi skupa su pali na etičkom ispitu. Onaj politikantski su položili. S kakvom ocjenom, pokazat će mjesečna istraživanja rejtinga stranaka i njihove popularnosti.

Potpaljeno nepovjerenje javnosti

Političari bi, naročito oni zaštićeni zastupničkim ili dužnosničkim imunitetom, trebali bez straha i zadrške progovarati o bitnome, osjetljivom i opasnom. No čak i kad krenu tim putem uvijek nekako završe u međustranačkim politikantskim prepucavanjima, dok problemi koje su načeli ostaju neriješeni frustrirajući jedino građane. To politikantstvo je šibica koja potpaljuje nepovjerenje javnosti spram institucija, zdravstva, liječnika... Svih i svega.

Čujemo ga i čitamo ovih dana u silnim količinama povodom još uvijek dokraja nerasvijetljene smrti Kristiana Josipa Periša. Čak i s takvim slučajem nije izbjegnut politički cirkus. Malo je toga zdravorazumskog izrečeno, a puno ostrašćenog.

Može li se zdravorazumski?

Jako je puno odgovornosti na političarima, naročito saborskim zastupnicima, no ne zna se zna li to većina njih. Politika donosi zakone iz kojih se izlučuju podzakonski akti, razni propisi i protokoli o kojima, na koncu, ovise i životi građana. Isto tako, imenuje upravna i nadzorna tijela javnih ustanova. Ona se ne može izmaći iz njih, a probleme u njima treba raščistiti i popraviti u njenom, političkom prostoru, ali staloženo i zdravorazumski, a ne uvijek u emotivnom naponu neprekidne predizborne kampanje.

Jedan mladi čovjek izgubio je život tamo gdje je trebao dobiti skrb i smirenje. Hoće li politička halabuka nastala oko toga pomoći ostalim pacijentima i psihijatrijskim bolesnicima? Neće.