Žene koje u Rumunjskoj i Bugarskoj proizvode odjevne predmete za luksuzne zapadne brendove rade pod veoma teškim uvjetima, za minimalne naknade.

Grad Calafat na jugu Rumunnjske – sedam sati ujutro. Stotine radnica iz tvornice tekstila tiskaju se oko improviziranih tezgi pred početak smjene i kupuju dnevne zalihe. Krekeri, čips i bezalkoholni napici velikom brzinom nestaju sa hauba dva minivana. Još ljudi pristiže autobusima ili pješice preko dugačkog nadvožnjaka.

Tvornica trikotaže “Maglierie CristianImpex”, u talijanskom vlasništvu, najveći je poslodavac u ovom kraju. Tvornica je proizvodila odjeću za velike kompanije kao što su “Kenzo”, “Marc O’Polo”, “Faconnable” i “Inditex”, španjolski gigant koji posjeduje brendove “Zara” i “Massimo Dutti”. Prema podacima iz intervjua koji je direktor tvornice dao lokalnim novinama, među njihovim klijentima bili su i “Hugo Boss”i “Pierre Cardin”. Većina zaposlenih odbija razgovarati s novinarima, u strahu da će izgubiti posao. Neki nam u prolazu šapuću da uopće ne primaju plaće. Situacija je loša, govore. “Pomozite ako možete”, reklo je nekoliko njih.

“Radi, radi, radi – a plaće niotkuda”, požalila se tridesetčetverogodišnja Cristina (ime je izmišljeno da bi se zaštitio njezin identitet).

Desetak sadašnjih i bivših radnika tvornice izjavilo je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) da plaće ne stižu na vrijeme. Nekoliko njih je reklo da plaće primaju tek svakog drugog ili trećeg mjeseca.

Aktivisti i mediji koji već godinama ukazuju na teške uvjete rada zaposlenih u tekstilnoj industriji obično navode primjere iz Azije. Ali i unutar Europske unije, u Rumunjskoj i Bugarskoj, radnice u tvornicama koje proizvode odjeću za najveće modne kompanije, uključujući mnoge luksuzne brendove, rade pod teškim uvjetima, duže od uobičajenog radnog vremena i za veoma nisku plaću.

Nevladine udruge kao što su Fair Wear Foundation i Clean Clothes Campaign zahtijevaju da brendovi prihvate punu odgovornost za svoje proizvodne lance i osiguraju pristojne plaće i uvjete rada za sve angažirane radnike. Vlasnici tvornice kažu da veliki brendovi vrše pritisak na njih da smanje troškove proizvodnje. Tekstilne radnice – većinu zaposlenih u tekstilnoj industriji čine žene – često primaju minimalne plaće od par stotina eura mjesečno ili manje. Ponekad mjesecima čekaju na isplatu iznosa koji je ispod “minimuma neophodnog za život” u njihovim zemljama.

Od kraja siječnja do polovine srpnja protekle godine, za pola godine rada Cristina je primila samo dvije plaće u ukupnom iznosu od 1.500 leja (340 eura). “Žene ponekad plaču pred šefovima i mole ih za novac ‘jer nemaju čime nahraniti djecu’”, rekla nam je Cristina u svom domu, u selu udaljenom desetak kilometara od tvornice.

Cristina živi u dvosobnoj betonskoj kući sa suprugom, sinom i svekrvom. Ona je jedini član obitelji sa stalnim zaposlenjem. Smatra da ima više sreće nego većina njezinih kolegica, jer ne mora otplaćivati kredit i živi na selu, gdje može sama uzgajati povrće.

Kazna za štrajkaše

U travnju 2014., više od 300 radnika tvornice “Maglierie Cristian” stupilo je u nenajavljeni štrajk uz obrazloženje da im plaće kasne i da zbog toga svojim obiteljima neće moći priuštiti pristojan uskršnji obrok. Cristi Deseanu, star 29 godina, jedan od štrajkaša, kaže da su plaće na kraju isplaćene, ali on i još nekoliko najglasnijih štrajkaša su otpušteni.

Jedan viši službenik kompanije rekao nam je u kratkom telefonskom razgovoru da je Deseanu sam dao otkaz. Ipak, dokumenti kompanije pokazuju da je otpušten zbog nalaza interne disciplinske komisije da je sudjelovao u neodobrenom štrajku i tako ugrozio reputaciju kompanije.

Deseanu je radio kao pogonski mehaničar na programiranju i održavanju mašina. Plaća mu je službeno iznosila oko 250 eura mjesečno, ali nije uvijek primao puni iznos, naročito u zimskim mjesecima, kada je tvornica imala manje narudžbi. Nekih mjeseci je znao dobiti oko 150 eura, kaže on.

“Uz takvu plaću nisam mogao osnovati obitelj”, kaže Deseanu. Kasnije je našao posao u drugoj tvornici – 250 kilometara udaljenoj od Calafata, mjesta u kojem je nekada živio i radio.

Većinski vlasnik tvornice u Calafatu je Enzo Mantovani, koji je zajedno s dvojicom sinova, Cristianom i Gianlucom, osnovao kompaniju za proizvodnju luksuznih odjevnih predmeta od kašmira. Ogrankom u Rumuniji rukovodi Gianluca. Prema podacima Ministarstva javnih financija, ova kompanija je 2014. godine ostvarila promet veći od 8,3 milijuna eura. Kompanija se reklamira kao jedan od najvećih proizvođača odjeće u Rumunjskoj, “s dobrom reputacijom u zemlji i inozemstvu” i poslovnom filozofijom koja iznad svega stavlja “apsolutno zadovoljstvo kupca”. Kompanija je objavila da je 2014. godine imala 900 zaposlenih.

BIRN je nekoliko mjeseci pokušavao dobiti komentar od rumunjskog ogranka kompanije, uključujući i odgovor na optužbe opisane u ovom članku. Novinar BIRN-a je odlazio u tvornicu, telefonirao više puta, slao pitanja elektronskom poštom i kontaktirao jednog od dioničara preko Facebooka, ali nikakav komentar nije stigao osim kratkog priopćenja o Deseanovom slučaju.

Kompanija Inditex je prošlog rujna objavila da je revizija uvjeta rada pokazala da pogon ispunjava zahtjeve Kodeksa ponašanja. Ali krajem siječnja ove godine, Inditex je objavio da se u tvornici „provodi plan korekcije“. Ništa nije rečeno o detaljima tog plana.

„U nekoliko narednih tjedana timovi za reviziju će obaviti još jedno istraživanje uvjeta rada kod ovog isporučitelja. Tvornica će onda dobiti odobrenje da nastavi s radom za Inditex ili će biti konačno blokirana“, rečeno je u priopćenju kompanije. Drugi brendovi spomenuti u vezi s ovom tvornicom nisu odgovorili na naše telefonske i elektronske zahtjeve da dostave komentar ili nisu odgovorili na postavljena pitanja.

“Žila kucavica”

Catalin Mohora, inspektor Inspekcije rada u okrugu Dolj, kojem pripada Calafat, kaže da poslodavci, po zakonu, imaju pravo da isplaćuju plaće ispod propisanog minimuma. U određenim situacijama, kada je tražnja za proizvodima niska, poslodavac može skratiti radno vrijeme i smanjiti plaću..

Također, kako nas je obavijestila Inspekcija rada, nema zakonskih sankcija za kašnjenje u isplati zarada. Ako zarade kasne, inspektori prvo moraju zahtijevati od poslodavca da izvrši isplatu, a mogu ga kazniti jedino ako to ne uradi ni poslije službenog upozorenja.

Inspektor Mohora kaže da je kompanija “Maglierie Cristian” jedan od boljih poslodavaca u zemlji. Neke kompanije, kaže on, pokušavaju izbjeći plaćanje plaća i poreza – primjerice, tako što mijenjaju ugovore poslije potpisivanja ili primoravaju zaposlene da rade prekovremeno bez naknade.

Calafat, grad sa oko 17.000 stanovnika na obali Dunava, postao je industrijski centar u doba komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua. Ali malo je lokalnih tovrnica koje su preživjele dolazak kapitalizma devedesetih godina. Zamjenik gradonačelnika, Dorel Mituletu, sjedi za stolom ispred velikih zastava Rumunjske i Europske unije. On kaže da Calafat ima teškoća  privući investitore i da je tvornica “Maglierie Cristian” – “žila kucavica”ovog grada.

“Ne možemo se zamjerati nekome tko na ovaj ili onaj način zapošljava 1.000 ljudi. Ako odu, imat ćemo ozbiljan problem”, kaže on.

Mituletu priznaje da je rad u tvornici “veoma naporan za žene”, naročito ljeti, kada se pogoni pregriju, zbog čega neke radnice padaju u nesvijest.

“Sirotice, padaju kao muhe”, kaže Mituletu.

Cristina je izjavila da je u lipnju protekle godine trima ženama iz njenog pogona pozlilo i da su izgubile svijest zbog vrućine. Sjeća se da se talijanski nadzornik smijao i govorio da će morati napraviti groblje u dvorištu ako žene nastave padati. “Njemu je to bilo smiješno”, govori Cristina rezignirano.

Tvornica ima klima-uređaje, ali oni ne mogu dovoljno rashladiti prostorije zbog topline koju emitiraju mašine i pegle, kažu Cristina i Cristi Deseanu. Modne kompanije ponekad šalju svoje predstavnike da provjere uvjete rada u tvornicama čije usluge koriste. U ljeto 2015. predstavnik kompanije “Lacoste” je posjetio tvornicu u Calafatu, koja je tada radila 24 sata dnevno da bi na vrijeme isporučila džempere za francuskog klijenta, kaže Cristina. Radnice su radile u smjenama od 12 sati.

“Radile smo kao lude i pitale se koliko još možemo izdržati takav tempo”, sjeća se Cristina.

Čovjek iz kompanije “Lacoste” se raspitivao o uvjetima rada. Šefica jednog odijeljenja se uplašila da mu je rekla previše i da će zato biti otpuštena, sjeća se Cristina. Rekla nam je da su zaposleni dobili uputstva da se ne žale pred neznancima. BIRN je kontaktirao “Lacoste” da se raspita o posjeti njihovog predstavnika. Kompanija je potvrdila prijem poruke, ali nije odgovorila na postavljena pitanja ni poslije više naknadnih zahtjeva da to učini.

Prema službenoj statistici, u industriji odjevnih predmeta u Rumunjskoj radi oko 240.000 ljudi, što je drugi po veličini izvozni sektor, poslije automobilske industrije. U Bugarskoj je u istoj industriji zaposleno 105.000 ljudi, u 4.500 poduzeća.

Novi početak i noćna mora

Prije približno jedne godine, Ioana Ganea (45), i njezina prijateljica Carmen Ciobanu (39), majka troje djece, mislile su da će im zaposlenje u lokalnoj tvornici odjeće pomoći da riješe financijske probleme. I jedna i druga žive u malom selu Sultana, oko 90 kilometara od Bukurešta. Suprug Carmen Ciobanu je ribar koji je ostao bez posla. Njihov glavni izvor prihoda bile su doznake suprugove majke koja radi kao čistačica u Italiji.

“Čak i ljudi koji žive na selu moraju plaćati račune i kupovati namirnice… ono što se ne može uzgajati u vrtu”, kaže ona.

Ganea je svakog dana radila osam sati u tvornici odjeće i provodila još četiri sata u prijevozu do prijestolnice i nazad, zbog čega joj nije ostajalo dovoljno vremena da se brine o sedamdesetdvogodišnjoj majci. Ganea nervozno puši i suze joj naviru na oči dok govori o svojoj majci. Sjedi zajedno s Carmen Ciobanu za stolom u dvorištu svoje kuće. Stol je isti kao kuća – star, malen i nakrivljen.

Ciobanu je ohrabrila Ioanu da napusti posao u Bukureštu da bi zajedno radile u tvornici “Zendoo Style” u Calarasiju, mjestu udaljenom oko 20 kilometara od njihovog sela. Direktorica tvornice Vasilica Sterschi rekla nam je da je tvornica proizvodila odjeću za različite zapadne firme.

Ganea i Ciobanu su u siječnju 2015. počele raditi u tvornici. Nade u bolji život su se vrlo brzo ugasile. Norme koje su im postavljali bile su nedostižne, pa su neprestano bile pod pritiskom, kažu njih dvije. Od radnica su tražili da ne razgovaraju na poslu i da odlaze u toalet samo ako baš moraju. Šefica im je stalno ponavljala da ne rade dovoljno.

“Stalno je vikala ‘brže, brže, brže’… Možete li da zamislite kako je slušati to po čitav dan, kao da smo roblje?”, žali se Ganea.

Kada smo je kontaktirali telefonom, Vasilica Sterschi je izjavila za BIRN da ne može isplaćivati puni iznos plaće onima koji ne ispunjavaju normu i da to što netko “ne može raditi brže” nije dovoljan izgovor. “Ako (zaposleni) dođe na posao i onda sjedi u toaletu ili odgovara da ‘ne može raditi brže’, ja to ne mogu plaćati”, kaže Sterschi.

Ganea, Ciobanu i još desetak radnica odlučile su dati otkaz i prestale odlaziti na posao. Ali, kako kažu Ganea i Ciobanu, Vasilica Sterschi je odbila prihvatiti otkaz i zaprijetila da će ih tužiti ako se ne predomisle. BIRN je razgovarao s još dvjema ženama koje su izjavile da su dobile isti odgovor kada su pokušale napustiti posao u tvornici. Vasilica Sterschi je prvo tvrdila da nikada nije planirala tužiti radnice zbog otkaza, ali kasnije, u razgovoru u njenoj kancelariji, izjavila je da će tužiti žene koje su govorile za BIRN zbog kršenja ugovornih odredbi o povjerljivosti podataka.

Ganea je smatrala da joj tvornica duguje zaostale plaće, pa se obratila lokalnoj Inspekciji rada, koja je utvrdila da joj duguju 50 eura na ime neiskorištenog odmora. “Zendoo Style”, kompanija kojoj pripada tvornica u Calarasiju, prijavila je promet od 370.000 eura u 2014. godini i 82 zaposlena.

Sterschi tvrdi da je svim svojim radnicama isplaćivala plaće dvostruko veće od minimuma i da radila u skladu s fer načelima poslovanja. Ali ugovori dvije bivše radnice iz ove fabrike pokazuju da su primale samo minimalac, oko 160 eura mjesečno.

Rumunska inspekcija rada priopćila je da su dvije provjere izvedene između 2013. i 2015. pokazale da kompanija ne poštuje zakonske odredbe o plaćama, radnom vremenu, prekovremenom radu i vremenu za odmor radnika. Kompanija je kažnjena jer nije ispravila propuste u predviđenom roku, rečeno nam je u inspekciji.

U maju prošle godine, Vasilica Sterschi i vlasnik fabrike, njen suprug Jon, optuženi su za izbjegavanje plaćanja poreza i osuđeni uvjetno na šest mjeseci zatvora, prema navodima iz javno dostupnih dokumenata. Kada smo je u telefonskom razgovoru upitali za ovu presudu, Vasilica Sterschi je odgovorila: „Gledajte svoja posla. Nemojte me više zvati, inače ću vas tužiti.“ Dodatni zahtjevi za komentar dostavljeni putem elektronske pošte takođe su ostali bez odgovora.

Prema tekstu sudske odluke, kompanija Zendoo Style je bankrotirala u rujnu 2015, ali Vasilica Sterschi tvrdi da se i dalje bavi odjevnom industrijom.

“Endemske” niske nadnice i loši uvjeti rada

Prema nalazima istraživanja nekoliko nevladinih organizacija, problemi koje je dokumentirao BIRN prisutni su širom regije. U izvještaju o Istočnoj Europi i Turskoj koji je 2014. godine objavila “Kampanja za čistu odjeću”, međunarodna grupa koja lobira za bolje ujete rada u sektoru, konstatira se da su “u industriji odjeće endemski prisutne”pojave kao što su loši uvjeti rada, prinudni prekovremeni rad i plaće koje radnike guraju u bijedu.

“Kupci imaju pogrešnu predstavu – ‘Napravljeno u Europi, mora da je fer’”, kaže Corina Ajder, koja radi kao istraživač za ovu organizaciju. “Ali nije tako.”

Istraživanje je pokazalo da je propisana minimalna cijena rada koja se obično plaća zaposlenima u tekstilnoj industriji često ispod granice siromaštva u ispitivanim zemljama – i znatno niža od procijenjenog minimuma neophodnog za četveročlanu porodicu. U Rumunjskoj i Bugarskoj minimalna plaća iznosi tek 20 posto “plaće neophodne za život”.

Modne kompanije i tvrtke povremeno angažiraju revizoreda, ispitaju status zaposlenih i provjere da li uvjeti rada ispunjavaju međunarodne standarde. Rumunjska revizorka Rodica Soldea kaže da se u Istočnoj Europi ne provodi dovoljno takvih provjera. Ali takve provjere ne mogu riješiti problem. Revizije su obavljene i u dvije tvornice u Bangladešu i u Pakistanu, u kojima su nastradale stotine zaposlenika u požarima 2012. godine.

Eksperti smatraju da se provjerama mogu otkriti drastični slučajevi zloupotreba, kao što je korištenje djece kao radnika, ali ne i manje očevidni problemi, kao što je kašnjenje u isplati zarada ili neplaćanje prekovremenog rada. Revizori u tvornici provode od nekoliko sati do nekoliko dana, a zaposleni su često previše uplašeni da bi razgovarali s njima. Sindikalisti tvrde da je udruživanje radnika najbolji način da se poboljšaju uvjeti rada. Ali sindikati nemaju mnogo utjecaja u Rumuniji i Bugarskoj. U Rumunjskoj su dodatno oslabljeni propisima usvojenim 2011. godine.

Vlasnici tvornica u Rumuniji i Bugarskoj tvrde da ne mogu povećati plaće jer naručitelji vrše pritisak na njih da smanje troškove proizvodnje. “Interesiraju ih samo što niže cijene, i to je sve”, kaže Radina Bankova, predsjednica bugarskog Udruženja proizvođača i izvoznika odjevnih i tekstilnih proizvoda. Ipak, u nekim slučajevima radnici su se uspjeli organizirati i dogovoriti bolje uvjete rada.

Priča jednog poslodavca

Godine 2007., radnici u tvornici “Pirin-Tex”u bugarskom gradu Goce Delčev, u brdovitim predjelima u blizini grčke granice, stupili su u štrajk. Zahtijevali su povećanje mjesečne plaće za 100 eura. Bertram Rollmann, njemački vlasnik tvornice, bio je zapanjen. Otkako je preuzeo tvornicu prije 14 godina, činio je sve što je u njegovoj moći da održi dobre odnose sa zaposlenima. Plaće su rasle svake godine i uvijek su bile iznad prosjeka u sektoru, kaže on.

“Gdje sam pogriješio?”, pitao se pedesetdevetogodišnji Rollmann.

Rollmann je veteran u industriji odjevnih predmeta. Djed mu je bio krojač, kao i majka i otac. Otac je imao tvornicu odjeće u Njemačkoj “u zlatno doba tekstilne industrije”, kako Rollmann opisuje sedamdesete i osamdesete godine, kada su brendovi imali drugačije prioritete.

“U ono vrijeme više se polagalo na kapacitete i visok kvalitet… klijenti nisu pitali samo za cijenu”, rekao nam je u svom tvorničkom uredu. Početkom osamdesetih, njegova obitelj je otvorila tvornicu u Grčkoj koju je vodio Rollmann. Od polovine osamdesetih godina industrija se sve više fokusirala na ostvarivanje što većih profita kao glavni prioritet, kaže Rollmann, a pad komunizma 1989. godine je omogućio pristup novoj i jeftinoj radnoj snazi u Istočnoj Evropi.

Rollmann je ispravno predvidio veliku seobu proizvodnih pogona na istok i odlučio da i sam pođe tim putem. U gradu Goce Delčev, sa oko 20.000 stanovnika, pronašao je lokalne vlasti spremne za saradnju i 1993. godine otvorio fabriku. Posao je s vremenom rastao i konačno, sa više od 2.000 zaposlenih, to je najveća tvornica odjeće u Bugarskoj.

Tvornica je smještena u veliku dvospratnu zgradu, a njeni proizvodni pogoni zauzimaju površinu veću od tri nogometna terena (30.000 kvadratnih metara). Tvornica ima odjeljenje za obuku, gdje radnici uče ne samo da šiju nego pohađaju i satove stranih jezika i povijesti. U sklopu tvornice nalaze se laboratoriji koji proizvode boje za tekstil, prostorije za recikliranje i vrtić.

Ali 2007. godine radnici su zaključili da nisu dovoljno plaćeni.Njihov štrajk je bar djelomično bio potaknut ulaskom Bugarske u Europsku uniju, nakon čega su radnici zaključili da bi i njihove plaće sada morale biti bliže europskim. Čak i vođa sindikata je mislio da su njihovi zahtjevi pretjerani.

Dimitar Tabakov, predsjednik sekcije za laku industriju u savezu sindikata CITUB, sjeća se da im je to i rekao 2007. godine. Oni su ga optužili da je prešao na stranu poslodavaca.

Rollmann se obratio klijentima, poznatim brendovima, i zatražio bolju cijenu za svoje proizvode. Zbog toga je, kaže, izgubio najvećeg klijenta, koji je također bio i jedan od najstarijih. Četvrtina ukupnog obujma narudžbi dolazila je upravo od tog klijenta. Ipak, drugi brendovi su pristali da plate više. Štrajk je okončan poslije 17 dana, kada je uspio osigurati povećanje plaća za 60 eura. Prosječna plaća u njegovoj tvornici danas iznosi oko 415 eura, kaže on.

Rollmann vjeruje da se plaće i uvjeti rada u sektoru postepeno popravljaju, jer su se velike kompanije našle pod pritiskom kupaca poslije javnih kampanja i medijskih izvještaja o tragedijama poput onih koje su se odigrale u Aziji.

“Sada reagiraju na pritisak”, kaže Rollmann. “Javno mnijenje se promijenilo.”

Napomena: BIRN je tražio komentare od svih modnih brendova spomenutih u članku, uključujući i odgovor na pitanje jesu li surađivali sa spomenutim tvornicama. Komentari onih kompanija koje su odgovorile uključeni su u tekst. Ostale kompanije nisu dostavile odgovor.

Laura Stefanut je slobodna novinarka u Rumunjskoj. Ovaj članak je nastao u okviru programa “Balkan Fellowship for Journalistic Excellence”, uz podršku ERSTE Foundation i Open Society Foundations, u suradnji sa Balkan Investigative Reporting Network.

Radno iskustvo: Na tajnom zadatku u tvornici

“Željela sam iz prve ruke iskusiti kako izgleda rad u tekstilnoj industriji, pa sam se prijavila na oglas tvornice iz Temišvara i dobila probni posao u pogonu za štampu. U šest sati ujutro radnici su već bili u tvornici. Ako zakasne, plaća im se umanjuje za vrijednost jednog sata rada, rekao mi je jedan od radnika.

Nadzornica mi je pokazala moj pogon. Snažan kemijski miris je ispunjavao prostoriju, ali nadzornica me je uvjeravala da je tvornica prešla na boje na bazi vodenih rastvora koje nisu štetne. Kasnije mi je ipak rekla da ću na tom radnom mjestu dobivati jednu bocu mlijeka dnevno – što je po zakonu praksa uobičajena za radnike angažirane u štetnom radnom okruženju, uključujući i visokotoksična okruženja. Jedini problem bi mogala biti vrućina, rekla mi je, jer klimatizacija se ne smije uključivati, da bi se zaštitile svježe odštampane tkanine.

Moj posao je bio da raspoređujem komade tkanine na papir sa šablonama raširen preko velikog stola, što je bilo slično slaganju velike slagalice. Slagala sam iskrojene komade za hlače i majice. Složeni komadi su onda ulazili u veliku mašinu za štampu da bi se dodali logotipi i ostali elementi dizajna. Onda su ih odnosili na kat na šivanje. Ja i ostali radnici u pogonu radili smo naš dio posla stalno iznova. Već u devet sati bilo je veoma vruće, primijetila sam da su lica radnica u pogonu neobično crvena. Do jedanaest sati, kada je došlo vrijeme za našu jedinu dnevnu pauzu od 20 minuta, bila sam potpuno iscrpljena. Mutilo mi se pred očima od dugog naprezanja da komade tkanine poravnam s linijama na papiru. Vrat mi je utrnuo od naginjanja nad stol.

Trebala sam za puno radno vrijeme dobiti minimalnu plaću – oko 220 eura, od čega bi mi po odbijanju poreza ostalo 165 eura.

Jedna radnica me je upozorila da nije sve tako divno kao što se čini na prvi pogled. Ja u tvornici nisam vidjela ništa divno ni prvog dana. Tri radnice su mi rekle da se prostorija u kojoj radim do večernje smjene napuni parom od pregrijanih mašina za štampanje. Rekle su mi da ih nadzornica neprestano vrijeđa i da novac koji zarađuju nije dovoljan za izdržavanje obitelji, pa moraju raditi prekovremeno i tako se još više iscrpljuju.

Nisam naišla na primjere zloupotreba o kojima sam čula u drugim tvornicama u Rumuniji i Bugarskoj. Ali čak i rad pod “normalnim” uvjetimau tekstilnoj industriji je izuzetno naporan, a plaća jedva dovoljna da se preživi.

Laura Stefanut”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.