Njemačka je za prihvat i integraciju izbjeglica u 2016. odredila budžet od šest milijardi eura, ali oprezniji tvrde da neće biti dostatno ni deset milijardi. Ipak, korist će dugoročno biti veća od uloženoga. Što se može naučiti od iskustva s gastarbajterskim valom iz šezdesetih i sedamdesetih godina?
‘Njemačka se mora suočiti s izazovima izbjegličke krize. U tome nam mogu pomoći iskustva šezdesetih godina, kada smo sebi pozivali gastarbajtere’, izjavila je nedavno Angela Merkel. Ona je naglasila kako u tom velikom zadatku prioritet treba dati njihovoj integraciji u njemačko društvo. Izbjeglice moraju brzo naučiti jezik i što brže se zaposliti, da se otkloni rizik stvaranja okružja pogodnog za nastajanje paralelnih društava, naglasila je kancelarka.
Što to Nijemci mogu naučiti iz gastarbajterskih iskustava prošloga stoljeća?
Kao u dokumentarcu ‘Specijalni vlakovi’ Krste Papića koji prati putovanje hrvatskih gastarbajtera na putu u tadašnju SR Njemačku, u rujnu 1964. specijalni se vlak s 1.200 radnika iz Španjolske i Portugala zaustavio na željezničkoj stanici u Kölnu. Umjesto rutinskog iskrcaja, umorne putnike s juga dočekali su fotoreporteri, žene u narodnim nošnjama plešući iberijske plesove i limeni orkestar svirajući španjolsku i portugalsku himnu. Prozvan preko razglasa da izađe iz vlaka, 38-godišnji Portugalac Armando Rodrigues de Sá smrknuo se od straha misleći da će ga Nijemci, bez obzira na uredne papire, tko zna iz kojeg razloga vratiti u domovinu iz koje je stigao u potrazi za kruhom, piše tportal.
Umjesto toga, netko je zbunjenom drvodjelji tutnuo u ruke buket karanfila, a predsjednik Udruge poslodavaca metalne industrije u Kölnu svečano mu je uručio moped marke Zündapp – dar milijuntom gastarbajteru. To simbolično prijevozno sredstvo poslijeratne Njemačke bilo je simboličan znak zahvale vojsci anonimnih nevoljnika koji su u potrazi za poslom tih godina pristizali u zemlju novca, sudjelujući u stvaranju njezina poslijeratnog gospodarskog čuda. Njemački tisak nazvao ga je milijunašem na mopedu.
Pola stoljeća kasnije ujedinjena Njemačka ponovno čeka milijuntog stranca, ovaj puta bez cvijeća i mopeda.
Prema podacima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice za 2012. godinu, od 81.9 milijuna njemačkih žitelja, njih 16.3 milijuna, gotovo svaki peti, imalo je migracijsku prošlost, a danas ih 7.3 milijuna nema njemačku putovnicu te nije čudno da je multi-kulti zemlja i sada otvorila širom vrata.
Prije pola stoljeća programi integracije počeli su se provoditi tek naknadno nakon što su, poslije godina samoće, gastarbajteri dovodili obitelji. Izbjeglice se danas odmah moraju integrirati u društvo što, naravno, ima cijenu. Poslodavci pozdravljaju njihov dolazak jer će dobiti (jeftinu) radnu snagu, ali neki pitaju koliko se u njih mora uložiti da bi sutra od njih imali koristi. I kako skratiti put do radnog mjesta jer što brže počnu raditi, to će manje živjeti na državnim jaslama, a prije plaćati poreze.
A uložit će se puno. Kao prvo, izbjeglice moraju proći tečaj jezika i osnovnih znanja o njemačkoj povijesti, društvu, kulturi i običajima. Prema računici Instituta za njemačku privredu na bazi 800.000 izbjeglica, od kojih je 70 posto punoljetno, to je trošak od 2.000 eura po glavi ili ukupno 1.1 milijarda. Suma je, stoga, veća jer od ovoga studenog integracijske tečajeve ne prolaze samo osobe sa zakonski priznatim statusom izbjeglice, nego i tražitelji azila, bez obzira hoće li ga dobiti ili neće. Sve to znači angažiranje 20.000 nastavnika pa se aktiviraju umirovljenici, nezaposleni i osposobljavaju novi, piše tportal.