Za Recepa Tayyipa Erdogana, najdugovječnijeg turskog vladara, nedjeljni izbori mogli bi označiti kraj u nizu pobjeda koje ostvaruje već dvadeset godina.
Ankete pokazuju da je utrka za Erdogana – koji vodi zemlju od 2003., najprije kao premijer, a potom od 2014. kao predsjednik – tijesna, a postoji realna šansa da bi mogao i izgubiti, piše CNN.
To je razveselilo mnoge u Bruxellesu i Washingtonu, pobudivši nadu da bi se Turska, nekoć pouzdani saveznik i partner, a danas faktor nestabilnosti, mogla vratiti u okrilje Zapada.
Na početku svoje vladavine Erdogan se zalagao za zapadnu orijentaciju svoje zemlje, a postojale su ambicije za pridruženje Turskoj Europskoj uniji. Međutim, tijekom posljednjih deset godina, sada 69-godišnji Erdogan ne samo da je usvojio agresivniji i neprijateljski ton prema Europi i SAD-u, već je stekao i agresivne prijatelje.
Na vrhu tog popisa nalazi se Vladimir Putin.
Putin je osvojio Erdogana u noći 15. srpnja 2016. godine, nakon pokušaja puča protiv Erdoganove vladavine. Ruski predsjednik te noći je nazvao svog turskog kolegu i ponudio mu podršku svoje zemlje. Tadašnji američki predsjednik, Barack Obama, Erdogana je nazvao tek četiri dana kasnije.
To je pomoglo u širenju teorije zavjere koju Erdoganova vlada dugo promovira: da je SAD, koji je odbio izručiti glavnog osumnjičenog za planiranje puča (islamskog propovjednika Fethullaha Gülena), kriv za “prljave zavjere” protiv Turske. Sve to dodatno je zbližilo Moskvu i Ankaru.
Godinu dana kasnije Turska je razočarala druge članice NATO-a objavivši da kupuje sustave protuzračne obrane S-400, ruske proizvodnje.
Kada je Rusija pokrenula punu invaziju na Ukrajinu u veljači prošle godine, Erdogan je odbio uvesti sankcije ili zabraniti letove Rusiji. U posljednjih nekoliko mjeseci Ankara je također blokirala švedsko pristupanje NATO savezu, tvrdeći da Stockholm podržava kurdske separatističke militante koji Turskoj predstavljaju prijetnju.
Ako sve to nije bilo dovoljno da uzruja Zapad, Erdogan je ove veljače počeo prijetiti Grčkoj u Egejskom moru prije potresa koji su pogodili Tursku i Siriju. Greške u postupanju nakon katastrofalnih potresa, ali i informacije koje su isplivale u javnost – da je Erdoganova vlada dopuštala građevinskim kompanijama da krše regulacije o izgradnji – natjerale su ga da smanji agresivnu retoriku.
Ipak, to nije bilo dovoljno da promijeni smjer turske vanjske politike. Pobijedio Erdogan ili ne, malo je vjerojatno da će se Ankara odmaknuti od Moskve i vratiti Zapadu. Za početak, Turska si to ne može priuštiti. Njeno gospodarstvo grca u inflaciji. Turska lira je slaba. Rast je nikakav. Turska mora održati trgovinske veze i izvoz na Kavkaz, Bliski istok i u Europu.
Još važnije, Turska ovisi o zaradi od turizma i uvozu energenata od Rusije. Moskva opskrbljuje Tursku prirodnim plinom na kredit, jer Turska nema novca. Ako Erdogan izgubi, sigurno je da će Putin pritisnuti novu vladu ne samo da plati dugove, već da ostane jedna od tek šačice zemalja svijeta koja Rusiji nije okrenula leđa.
Ako Erdogan u nedjelju bude poražen, on neće tek nestati iz javnog života. Nije pitanje tek hoće li Erdogan mirno predati vlast. On bi postao opozicija. U duboko podijeljenoj Turskoj, nova uloga bi mu dala poprilično moći.
Uz predsjednika, Turska će u nedjelju izabrati i parlamentarne zastupnike. Očekuje se da će Erdoganova stranka AKP osvojiti značajan broj glasova, možda i većinu. To je govornica s koje bi Erdogan – ako izgubi na predsjedničkim izborima – mogao napadati novu vlast.
A sigurno je da će ju napadati. Erdoganova popularnost strelovito raste svaki put kad se pozove na turski nacionalizam i kritizira, kako ih naziva, “turske protivnike” – Zapad, Izrael, oporbenu stranku – koji svi žele, tvrdi on, potkopati Tursku republiku, koja će u listopadu navršiti 100 godina.
Erdoganov čvrsti stisak nad medijima u tome će mu biti od velike pomoći. U svojih 20 godina vlasti, Erdogan je uspio uništiti slobodne medije i pretvoriti ih u megafon za vlastitu upotrebu. Novinari koji kritiziraju vladu završavaju u zatvoru. Mediji u velikoj mjeri funkcioniraju pod kontrolom Erdoganovih pajdaša, a sam predsjednik odbacuje tvrdnje o nedostatku medijskih sloboda u njegovoj zemlju.
Erdogan je i turske institucije uspio prekrojiti po vlastitoj volji, a jedna od njih je i ministarstvo vanjskih poslova. U nedavnom izvješću koje je objavio Foundation for Defense of Democracies, autor Sinan Ciddi naglašava da je Erdoganova vlada od 2009. započela u ministarstvo vanjskih poslova i na niže i na više pozicije imenovati one koji su odani pozicijama predsjednika ili njegove stranke. Vlada je “omogućila nepotizam, ulizivanje i ortakluk, potpuno ignorirajući objektivnost i stručnost.” Erdoganova vlada nije komentirala ove optužbe.
Što Zapad može učiniti?
Što Zapad može učiniti? Dopustiti Ankari da zadrži svoju poziciju. I Washington i Bruxelles moraju prepoznati da je Turska zemlja koja se i doslovno i metaforički nalazi na raskršću. Nije u potpunosti ni na Zapadu ni na Istoku, a može biti ili koristan ili problematičan partner.
Ankara trenutno jest u bliskim odnosima s Moskvom, ali jednako tako si ne može priuštiti odmak od NATO-a ili Europske unije. Uspjeh Turske ovisi o gospodarskom rastu, ponajviše kroz izvoz i vanjska ulaganja. Upravo zato je Turska svojevoljno prodala naoružane dronove Ukrajini.
Prošlog ljeta, Turska je uspješno posredovala u dogovoru između Rusije i Ukrajine oko izvoza žita iz Ukrajine. Erdogan već dugo želi Tursku pretvoriti u velikog regionalnog igrača i ulaže napore kako bi obje zaraćene strane uveo u mirovne pregovore. Turska koja nije u potpunosti svrstana na Zapad, a koja čuva jedini put za izvoz iz Rusije i Ukrajine, onaj preko Crnog mora, može biti vjerodostojan posrednik za obje strane.
To je uloga koju Turskoj treba zadati Zapad, uloga koju Turci, s ili bez Erdogana, nemaju izbora nego prihvatiti.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!