Još otkad je ruski predsjednik Putin prošle veljače naredio svojim trupama da napadnu Ukrajinu, jedno pitanje mučilo je europske vlade: što ako Moskva prekine opskrbu plinom?
Prijetnja prekidom opskrbe europskih zemalja plinom – a mnoge od njih godinama su se oslanjale upravo na ruski plin za grijanje domova i rad tvornica – bio je Vladimiru Putinu adut u rukavu koji bi mogao iskoristiti svaki tren.
S dolaskom zime, građani zemalja koje nisu u izravnom ratu s Rusijom pitali bi se zašto bi morali žrtvovati svoju udobnost, ali i sredstva za život, u ime Ukrajine. Mislilo se da bi državni čelnici pod pritiskom mogli početi pozivati na ublaživanje sankcija ili mirovne pregovore pod uvjetima koji više odgovaraju Moskvi, piše Luke McGee u velikoj analizi za CNN.
Blaga zima pomrsila ruske planove
“Postoji tradicionalno mišljenje u Rusiji da je ‘general Zima‘ njen najbolji saveznik u ratovima”, objašnjava Keir Giles, viši savjetnik u think-tanku Chatham House.
“U ovom slučaju Rusija je željela iskoristiti zimu kako bi povećala moć jednog svog oružja: energije. Rusija je računala da će oštra zima Europu natjerati da uvjeri javnost kako podrška Ukrajini nije vrijedna udara na financije koji će osjetiti,” dodaje.
No to se (još) nije dogodilo. Zima u zapadnoj i središnjoj Europi bila je blaža nego što se očekivalo što je, zajedno s koordiniranim naporima da se smanji potrošnja plina, Putinu oduzelo jedan od najvećih aduta.
S početkom 2023. europske vlade imaju priliku posložiti svoje planove i dodatno smanjiti ovisnost o ruskom plinu prije sljedeće zime. Upravo to bi moglo odigrati ključnu ulogu u održavanju jedinstva Zapada u ovom oduljenom ratu.
Koliko vremena Europa ima i što se može poduzeti?
Adam Bell, bivši dužnosnik u energetici britanske vlade, kaže da je topla zima “Europi poklonila godinu dana. Da su prosinac i siječanj bili hladniji, Europa bi prije potrošila rezerve plina i to bi dovelo do nestašice.”
Ipak, Bell upozorava da nije dovoljno jednostavno puniti skladišta plina. “Treba se više napraviti po pitanju efikasnosti. Kućanstva i biznisi trebaju uložiti u zgrade koje imaju bolju izolaciju i time troše manje energije. Tvrtke moraju proizvodnju učiniti neovisnom o prirodnom plinu.”
Kritičari optužuju europske vlade da su se previše koncentrirale na neposrednu cijenu plina, a ne na ulaganje u dugoročnije mjere kao što su efikasnost i obnovljiva energija.
“To je razumljiv politički instinkt – želite sniziti cijenu jer tako direktno utječete na strahove o troškovima koje imaju kućanstva i biznisi. No snižavanje cijene plina smanjuje i motivaciju da se sreže ukupna potrošnja,” kaže Milan Elkerbout, istraživač u Centru za europske političke studije.
“Političari o energetskoj efikasnosti razmišljaju kao o dugoročnom projektu. Djelomično je to zbog nestašice materijala i vještih radnika. No čak i male mjere za poboljšanje efikasnosti, koje poduzimate u kratkom roku, mogu rezultirati velikim promjenama u potrošnji,” dodaje Elkerbout.
U srednjem roku, Europa ima priliku uvesti neke promjene u potrošnji energije koje su politički komplicirane. Prigovori na obnovljive izvore energije kao što su vjetrenjače, kao i kritike cijene politika nulte stope emisija sada drugačije izgledaju kada je postalo vidljivo kakve stvarne troškove, ali i nestabilnost, donosi uvoz plina.
“Vlade mogu učiniti više kako bi potaknule i ubrzale razvoj obnovljivih izvora energije,” kaže John Springford, zamjenik direktora Centra za europsku reformu. “Veliki korak bilo bi davanje dozvole za farme vjetrenjača. Također bi bilo mudro da vlade izgrade skladište LNG-a, što mogu učiniti relativno brzo, a što bi smanjilo potrebu za ruskim plinom.”
Posve je drugo pitanje hoće li europske zemlje iskoristiti ovu priliku za jačanje svoje energetske sigurnosti.
“Ranjivost Europe postala je naglo vidljiva jer su dugo vremena vlade Zapada bile uljuljkane u osjećaj sigurnosti,” kaže Giles.
“Zapadna Europa nije željela slušati zemlje na istoku koje su upozoravale na namjere ruskog režima i shvaćale da se isplati skuplje plaćati energiju ako to znači da nećete biti slabi pred ruskim pritiscima. Zbog takvog ležernog pristupa, Rusija je imala nadmoć u odnosu na velike zemlje zapadne Europe, naročito Njemačku,” dodaje on.
Koliko god to apsurdno zvučalo dok na Ukrajinu padaju granate, nije isključeno da će se Europa vratiti na stare postavke i propustiti priliku ostvariti energetsku neovisnost.
Međunarodna energetska agencija (IEA) u prosincu je upozorila da je globalna potražnja za ugljenom – najvećim onečišćivačem među fosilnim gorivima – u 2022. dosegla rekordne razine zbog energetske krize izazvane ruskim ratom. Samo godinu dana nakon što su se zemlje na UN-ovom klimatskom summitu u Glasgowu složile da će smanjiti potrošnju ugljena, Europa je počela vraćati u pogon nedavno ugašene elektrane na ugljen.
Iz IEA kažu da je u većini zemalja porast potrošnje ugljena ostao relativno malen, no u Njemačkoj se on dogodio “na značajnoj razini.”
Zemlje Europe u povijesti nisu rado udruživale svoje energetske politike ili tržišta. Razlozi za to kreću se od čistog interesa (zašto bi jedna zemlja imala koristi od skladištenja energije u drugoj zemlji?) do kontrole tržišta (zašto bi jeftiniji LNG iz Španjolske potkopao francusku nuklearnu energiju?)
Čak ako bi se i pojavio politički apetit za neku vrstu zajedničkog energetskog tržišta i politike, tim tržištem bilo bi nevjerojatno teško centralno upravljati, budući da bi se pojedine zemlje zasigurno natjecale za resurse i subvencije.
Upravo zato je ova prilika toliko važna. Aktivne borbe u Ukrajini traju i služe Europi kao podsjetnik da bi propuštanje ove šanse moglo značiti da će nas sljedeća zima dočekati potpuno nespremne. Energetska kriza koju bi si Europa sama priuštila mogla bi u Putinove ruke vratiti moć koja mu je prvi put oduzeta čistom srećom – i netipično toplim vremenom.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!