Tvrđava britanske tajne službe, koju je osigurao privatni spekulant, smještena je najistaknutijoj riječnoj lokaciji. Fenomen.
Tajna zgrada. Uklopiti je ili skriti? Od koga se krije i što o njoj smiju znati oni koji je grade? Ovo pitanje mučilo je obavještace Ujedinjenog Kraljevstva tijekom 20. stoljeća.
Zgrada SIS-a (Secret Inteligence Service), točnije Vauxhall Cross, poznatija je pod pseudonimom MI6, sjedište je britanske tajne obavještajne službe od 1994. godine.
Britanci su odlučili da ne prave „tajni sef“, nego da svoju dobro čuvanu tajnu „podijele“ u londonskoj svakodnevici, vodeći se možda činjenicom da će ljudi biti daleko manje znatiželjni za nečim što im je ispred nosa, dostupno.
SIS nije samo „ured Jamesa Bonda“, prezentiran u popularnim filmovim, iako ćemo se i njega dotaći, on je sjedište jedne od najeminentnijih obavještajnih službi na svijetu.
Skromni počeci tajne službe
Zgrada je danas impozantna tvrđava imperijalnog dizajna koji je postao lice službe, ali priča vuče korijene od daleko skromnijih početaka britanske obavještajne službe, koja se u prošlosti više vodila svojim motom – „uvijek tajno“.
Godine 1909. prema očuvanoj mesinganoj ploči na fasadi, zgrada u ulici Victoria 64 bila je sjedište špeditera i izvoznika Messers Rasen, Falcon Limited. Malo tko je tada znao da je u stvari to bio ured osnivača britanske tajne službe Sir Mansfielda Cumminga, mornaričkog časnika koji je služio kao prvi šef tajne obavještajne službe.
Ovaj radoholičar je u nasljedstvo svim budućim obavjetšajnica ostavio potpisivanje zelenom tintom, kao što je i sam činio, koristeći isključivo inicijal “C”, kao što danas čini Richar Moore, trenutni šef službe i bivši ambasador u Turskoj.
Cumming je bio opsjednut tajnovitošću, na čemu mu Britanci mogu biti zahvalni. Kada je svoj ured iz Whitehall Courta 1919. preselio u ulicu Mullberry, tražio je od svojih kontakata da prvo odu do lokacije udaljene šest kilometara gdje bi dobili daljnje instrukcije. Svoju lokaciju želio je skriti čak i od ravnatelja vojne obavještajne službe.
SIS je u nekoliko narednih dekada nastavio praksu rentanja stanova i zgrada, pod paravanom drugih djelatnosti.
Kada je otpočeo Hladni rat te mogućnosti su se istrošile, bila je neophodna veća logistika i više ljudi. Ulica James na Zapadnom Londonu postala je novo sjedište, s dobrim-starim lažnim nazivom – Minimax kompanija za gašenje požara.
Postajala je bojazan da je nastao kontraobavještajni „požar“, i da su ih Rusi razotkrili pa je novo sjedište 1964. godine postala novoizgrađena zgrada Century, južno od Temze, koja je postala novo sjedište.
Vlada je negirala postojanje službe, ali je cijeli London znao tko ulazi u Century. Bila je to najgore čuvana tajna Gordog Albiona. Službeni Izvještaj iz 1985. godine zgradu je opisao kao “nepopravljivo nesigurnu”, dok je Daily Telegraph u tekstu napisao da je “zgrada poznata svakom taksistu, turističkom vodiču i KGB agentu”.
Nije samo lokacija zgrade bila problematična, nego i njena fasada: Sva u staklu, stvorena za njuškanje, a benzinska postaja ispred nje bila je nacrtana meta za potencijalnu diverziju.
Svi pokušaji britanskih obavještajaca da se skriju (Ashley Mansions, Broadway Buildings) oslikavali su jedno vrijeme, tehnološki status i potrebe, zaključno s disfunkcionalnom zgradom Century koja je služila do 1994., a 2001. prenamijenjena je u rezidencijalnu.
Kako su Britanci podigli svoju špijunsku tvrđavu?
Gdje otići? Među radnje, privatne kompanije, restorane? Odlazak izvan Londona nije bio opcija jer bi razdvojio obavještajce od drugih vladinih agencija. Iznenada, stiglo je rješenje.
Kompanije koja je 1983. kupila zemlju na kojoj se danas nalazi SIS, Regalian Properties, četiri godine kasnije ponudila je britanskoj vladi ogromno zemljište na južnoj obali Temze. Prodano. Godinu dana kasnije premijerka Margaret Thatcher odobrila je novu zgradu za SIS, za konačnu cijenu od 135 milijuna funti za kupnju zemljišta i osnovnu zgradu, odnosno 152,6 milijuna funti za posebne usluge. Zgradu je 1994. svečano otvorila kraljica Elizabeta II. u pratnji princa Phillipa, vojvode od Edinburhga.
Glavni arhitekat projekta Sir Terence Farrell nije znao da gradi MI6, za njega i sve oko njega oni su stvarali samo jednu u nizu vladinih zgrada – odjel za okoliš i njegovu zaštitu. Nakon završetka posla, sjedio je u svom stanu i na nacionalnoj televiziji vidio objavu da je zgrada novo sjedište obavještajne službe.
Kako skriti od graditelja što se gradi? Nacionalni revizorski izvještaj objavljen 2000. bacio je novo svjetlo na to. Cijela zgrada isplaćena je odmah, što odudara od prakse kupnje javnih dobara na rate, koje omogućuju da se svaka rata javno češlje, odnosno da se na taj način kontrolira što je i kako napravljeno.
Kada je zgrada izgrađena po uobičajenim specifikacijama za vladine zgrade, dodatnih 10 milijuna funti je uložena kako bi ona postala ono što je danas – a to je uključivalo mnogo diskrecijskih ugvora izvođača i vlade.
Dokazano otporna na bombe
Jasno je da ovu zgradu možemo analizirati isključivo kroz njen vanjski izgled. Brojni slojevi preko kojih je zgrada položena stvaraju 60 odvojenih krovnih površina. Ova tvrđava konstruirana je od 25 različitih vrsta stakala neophodnih za njene potrebe (ukupno je to 12 tisuća metara kvadratnih stakla i aluminija). Troslojni prozori i kameni eksterijer otporni su na metke i bombe, a isto vrijedi i za sva ulazne vrata, koja su, nažalost, uspješno atestirana. U rujnu 2000. godine na zgradu je ispaljena protutenkovska raketa RPG-22 ruske proizvodnje i nanijela joj je samo površinsku štetu. Metropolitan policija pronašla je odbačeni raketni bacač u parku Spring Gardens, kao i ostatke rakete koja je eksplodirala na prozoru na osmom katu. Vjeruje se da su iza napada bili disidentski irski republikanci.
Zbog osjetljive prirode posla MI6, dijelovi zgrade su ispod razine ulice, s brojnim podzemnim hodnicima. Sadržaji za osoblje uključuju sportsku dvoranu, studio za aerobit, teren za skvoš i restoran, a tu su i dva bunkera za zaštitu.
Ceausescu tornjevi
Zgrada zbog svojih razlika u odnosu na ostatak Londona nije bila pošteđena kritika, iako je za dio javnosti ona savršen epitaf arhitekture osamdesetih, zrela, s primjesama art decoa, nešto poput modernog majanskog hrana. Za druge je previše “Gotham” i u stilu grada koji poznajemo iz stripova i filmova o Batmanu.
Ceausescu tornjevima ju je nazvao pisac Fergus O’Sullivan, s jasnom aluzijom na arhitekturu socijalističke Rumunjske i ismijavajući “Dubai na Temzi”. Teško se otrgnuti dojmu da se Dubaiju mnogi dive kad dođu u njega, ali kad vide njegove utjecaje u svojim gradovima, to smatraju nevještim pokušajem arhitekture koja se ne uklapa i djeluje pomalo “na silu”.
James Bond
Nitko nije proslavio zgradu više od čuvenog agenta Jamesa Bonda. Već godinu dana od otvaranja, zgrade je ovjenčana slavom kada je prvi put zasjala u serijalu o kultnom agentu, u filmu Golden Eye.
“Napadana” je i u filmovima The World Is Not Enough, Skyfall, Spectre (sniman na Temzi 2015. godine, sa scenama kontroliranog rušenja zgrade u finalnoj sekvenci filma).
Za film Skyfall s Danielom Criagom, koji 2012. zaradio više od milijardu dolara, izrađen je poseban model zgrada visok 15 metara u kultnom britanskom studiju Pinewood.
Tijekom proslave dijamantnog jubileja Elizabete II. 2012., Londonska filharmonija je svirala temu Jamesa Bonda dok su prolazili pored zgrade. NE čudi, stoga, da je za veliku većinu ovo sjedište Jamesa Bonda, a ne tajne službe. Je li to dobro ili loše za same obavještajce, pokazat će vrijeme.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!