Glasnogovornik Norveškog vijeća za izbjeglice Ahmed Bayram gostovao je u Novom danu gdje je govorio o humanitarnoj katastrofi u Gazi uzrokovana ratom.
Situacija u Gazi u principu se pogoršava iz sata u sat. Koji su najveći izazovi za narod do kojih je došlo uslijed nedavnih odluka o preseljenju?
Najveći je izazov to što se ove tri naredbe odnose na područja koja su izraelske vlasti odredile kao sigurne zone. Dakako, sada već znamo da nisu sigurne i da to nisu humanitarne zone. Izrael smanjuje površinu tih takozvanih humanitarnih zona. Drugim riječima, a i prema našim analizama, Izrael svima govori da odu
na ova područja, a ona su sada smanjena na 14 posto cijelog pojasa Gaze. Primjerice, to je kao da cijelom stanovništvu zemlje poput Hrvatske kažete da ode u jednu županiju. To doprinosi daljnjem širenju bolesti poput osipa. Znamo da se dječja paraliza neobuzdano širi među stanovništvom. To doprinosi i sigurnosnim rizicima kojima su izloženi humanitarni radnici. Dakako, sve se to odvija uslijed danonoćnog bombardiranja. Izrael gađa područja na kojima je puno ljudi, djece, obitelji. Moram reći da 10 mjeseci od početka rata i dalje govorimo o situaciji koja se pogoršava, kao što ste i rekli. Gotovo je nemoguće zamisliti što ti ljudi proživljavaju.
Postoji li trenutačno u Gazi neka sigurna zona?
Zapravo ne postoji. Pogledate li karte ciljanih područja, iz zraka, s kopna ili obale, gotovo da i ne postoji siguran kutak. Sada je to gotovo poput igre na sreću. Izrael izda naredbu za evakuaciju, bacaju letke iz aviona i morate otići. Ne znate kamo otići jer nema ni mjesta na kojem možete podići šator. Čak i nema šatora, u Gazi je vrlo teško doći do njih. Kamo god otišli, postoji šansa da će vas bombardirati. Kao što rekoh, u ovim tzv. humanitarnim sigurnim zonama ljude ciljaju i bombardiraju. Svakoga dana dolazi do golema broja kršenja međunarodnih zakona, među kojima je i bombardiranje područja na kojima se nalaze civili i djeca. U isti mah, prekida se doprema pomoći za ljude na tim područjima.
Možete li u ovom trenu dopremiti humanitarnu pomoć, u koje područje i pod kojim okolnostima?
Većinom djelujemo u Deir al-Balahu, na zapadnom središnjem dijelu Gaze. Ondje je koncentriran golem broj ljudi. Osiguravamo im pitku vodu. Znamo da je situacija očajna, nedostaje higijenskih potrepština te vode za piće i pranje. Dobili smo samo pola potrebne količine šatora koju smo očekivali. Razlog je to što je ostatak pošiljke opljačkan, što je, dakako, skupocjen ishod. Uslijed bombardiranja i totalnog raspada sustava zakona i reda u Gazi, prisutne su i ove kriminalne aktivnosti te kriminalni elementi. A humanitarni radnici ne dobivaju potrebnu zaštitu ni jamstva da se sigurno mogu kretati ovim područjem.
Što je ljudima u Gazi trenutačno najpotrebnije? U svom ste izvješću naveli i golem problem s novčanim tokom, nešto što u prvi mah ne pada svima na pamet.
Apsolutno! Rekao bih da se novac ljudima topi u rukama. Trenutačno ga je veoma malo. Vjerojatno najveći prioritet i dalje je hrana, kao i lijekovi, spomenuo sam dječju paralizu, hepatitis A, tu su i prenosive bolesti… Dakako, potrebni su i šatori za one koji spavaju na otvorenom, na obali. Trenutačno je ovdje na Bliskom istoku vrlo vruće i sparno, osobito u Gazi, koja se nalazi na obali. Dakle, rekao bih da su najpotrebniji voda, hrana i lijekovi. Stvar je u tome da svega toga ima na tone s druge strane granice, no zbog izraelskih restrikcija ne možemo ih dopremiti ovamo.
A psihološka pomoć? Ljudi je trebaju iz dana u dan. Je li dostupna?
Ne svima. Provodimo neke aktivnosti za djecu kako bismo ih zaokupili. Mogu doći u skloništa i igrati se s prijateljima, učiti slova i pjesmice, samo kako bi ih se zaokupilo… Ali mogu vam reći da je to nevidljiva bolest, drago mi je što ste to spomenuli jer se o tome nedovoljno govori. Vjerojatno dan, tjedan ili mjesec nakon što se sve ovo završi, suočit ćemo se s golemim problemom mentalnih bolesti u cijelom stanovništvu, što predstavlja izazov i zapravo katastrofu za djecu koja su ostala bez doma i obitelji te za majke i očeve koji nisu imali vremena oplakivati svoju rodbinu i djecu jer su bježali kako bi spasili živu glavu. Dakle, riječ je o golemom problemu, djeca imaju noćne more, ne dobivaju dovoljno sna niti imaju mjesto na kojem mogu spavati. Dakako, uočavamo to i među odraslima, koji svakog dana tuguju. Naši nam kolege kažu da više ne žele gledati mobitel, svoj WhatsApp ili Facebook, jer znaju da će doznati za smrt još jednog prijatelja ili člana obitelji.
U listopadu će biti godina dana od početka rata. Koliko će trebati za osiguravanje održive budućnosti za ljude u Gazi?
Nadamo se da neće trebati više desetljeća, ali ako smo išta naučili u prošlosti, bilo da je riječ o Gazi ili drugim područjima u kojima su se odvijali ovako brutalni sukobi, znamo da su potrebne godine, ne samo za obnovu građevina nego i života, kao i obnovu mentalnog zdravlja. U ovih 10 mjeseci Gaza se vratila stoljećima unatrag. Ljudi su pretrpjeli teška ranjavanja, ostali su bez ruku i nogu, a njihov je broj toliko velik… Mislim da ni ne znamo prave brojke. No mislim da će trebati godine. I potrebno je da cijeli svijet prije svega zaustavi ovo krvoproliće, a zatim i da pomogne s oporavkom stanovništva. Svijet ne može dopustiti da se dogodi još jedna Gaza, a za to je potrebna potpora cijeloga svijeta.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!