Da je bitka za Vukovar bila najkrvavija bitka u Domovinskom ratu, najviše su svjesni oni koji su sudjelovali u njoj - vojnici, bolničari, civili... S jednim od njih, doktorom Edinom Zujovićem razgovarala je novinarka N1 Katarina Brečić u Vukovaru. Zujović ističe: "Jedino što nisu mogli uništiti je ponos i dostojanstvo u nama."
Doktor Edin Zujović je iz topline svog doma u Zagrebu stigao 22. rujna 1991. u vukovarsku bolnicu, gotovo dva mjeseca prije nemilosrdnog 18. studenog 1991. Kaže “čovjek je o ovakvim strahotama mogao slušati prije 50-ak godina, a u moderno vrijeme u 20. stoljeću proživjeti ovako nešto bilo je nezamislivo”.
VEZANE VIJESTI
S teškom tugom se prisjeća: “Vukovar je već tada, u rujnu, bio mjesto razaranja.” Ni u bolnici uvjeti nisu bili bolji, no ističe vode i struje je uvijek bilo. “Napajalo se jakim agregatorima. Logistika je bila jaka i organizirana”, prisjetio se Zujović.
Ranjenici su samo pristizali. “Jedan dan stiglo bi ih deset, a drugi preko sto ranjenika. 104 ranjenika je najviše što ih je stiglo u jednom danu. Dolazili su na rukama svojih suboraca, a smjestili smo ih u skučene prostore bolnice”, sjeća se Zujović.
Nakon pada Vukovara, ponovno je uslijedio strah i trepet srpskih logora.
“Nakon 20. studenog krenuli smo odavde i nisamo znali kud idemo. Obećavali su nam da idemo na slobodan teritorij. Čak je i 262 ranjenika odvedeno van bolnice. I ti ranjenici su odvedeni u smrt”, objasnio je Zujović. Kaže da se dugo nije znalo što je s tim ranjenicima, makar se na licima njihovih sugrađana moglo iščitati što se s njima dogodilo. Naime, kaže “nismo znali da se priprema veliki logor.”
“Bili smo su strahu i htjeli smo da sve završi što prije”, istaknuo je Zujović.
