'Novine imaju PDV od 5%, a između 25 i 5% je velika razlika'

O swingu politike, mafije, Crkve i medija, uoči emitiranja serije 'Novine' u Pressingu je govorio scenarist, novinar i pisac Ivica Đikić.

Kakvo je hrvatsko novinarstvo danas?

Bilo bi glupo da kažem dobro ili loše – ima svega. Ima dobrih stvari, dobrih novinara i autora.

Je li politika glavni problem novinarstva ili biznis?

Pogotovo u zadnjih godinu dana, čini se sve je postalo vezano uz politiku. Glavni problem je što su mediji u rukama ljudi kojima novinarstvo i mediji nisu cilj i svrha sami po sebi, već sredstvo i ulog za realiziaciju važnijih projekata, nevezanih za novinarstvo.

Nezavisni i neprofitni medij – što biste rekli onima koji ne vjeruju u njih i nisu im logični, pa kažu da bi opstali na tržištu da nešto vrijede?

Prije svega, ne vjerujem da sve što vrijedi opstaje na tržištu. Na tržištu ne bi prošle mnoge važne knjige objavljene ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. One ne bi izašle bez javne podrške. HRT ne bi postojao bez pristojbe, i ja mislim da je ne treba smanjivati. Ne vjerujem da tržište može regulirati vrijednost, pogotovo ne medija.

Radite u Novostima. Je li fer da se radi opći novinarski proizvod u nečemu što ima povlaštenu poziciju na tržištu?

One nisu baš opći novinarski proizvod. Nigdje nemate u medijima toliko o srpskoj nacionalnoj manjini, kulturi i njihovom položaju. Tih tema ne bi bilo u medijskom prostoru bez Novosti.

Ne nose li Novosti upravo ove teme van priča o manjinskoj problematici?

Ovisi koga što zanima. Ljude u Donjem Lapcu zanimaju druge stvari nego vas, koji čitate Marinka Čulića. To nije manjkavost Novosti.

Fotografija s Hasanbegovićem sa ustaškom kapom na glavi je izašla kod Vas. Biste li Vi napravili intervju sa Zlatanom Hasanbegovićem, jeste li uopće pokušali?

Mi smo njemu nudili intervju, više puta. Čak je i davao neke izjave za Novosti. Da nije ministar kulture i da samo radi u Institutu Ivo Pilar, zastupajući te stavove, ne bih vidio smisla da daje intervju za Novosti. Ali mislim da je dao dvije ili tri izjave, a intervju nam nije htio dati. Ne vidim zašto se ne bi tražio intervju, pogotovo nakon slučaja s kapom. Ja sam u vrijeme vrijeme te priče bio glavni urednik. Novinar Hrvoje Šimićević je fotografiju pronašao u arhivi Nacionalne sveučilišne biblioteke, kao i tekst. Za urednika tu nije bilo dileme. Protiv Hasanbegovića nije nitko imao ništa, ali imate tu činjenicu. Da je novinar donio to na N1 ili HTV – svaki normalan urednik bi mu to objavio.

Mislite li da će ga Plenković postaviti za ministra kulture?

Mislim da je odlučio da neće.

Imate li informaciju o tome?

Spominje se Nina Obuljen, a o tome znam uglavnom iz novina, piše se da je ona najozbiljnija kandidatkinja.

Kako ocjenjujete poteze Zlatka Hasanbegovića?

Hasanbegović je nastupio kao ideološki osvetnik, a to ne može ispasti dobro. Svoj neartikulirani bijes i ogorčenost je manifestirao na mjestu ministra kulture ukidajući financije onima s kojima se ne slaže. Meni je nejasno čime je taj bijes inspiriran.

Neki liberali navode da je medijska politika financiranja neprofitnih medija bila pogubna – da su se financirali mediji lijevog predznaka.

Što to znači? Većina tih medija je vrlo agresivno kritizirala vladu SDP-a, ali što je problem u tome da netko bude lijevo? Funkcija tih medija je važna. Ondje je stasalo puno dobrih novinara i ozbiljnih autora, zbog čega smatram da je to bila dodana vrijednost našem medijskom polju. Zbog tih liberala je važno reći – a mislim na one što govore da sve tzv. uhljebizme treba ukinuti, što je suludo i nepametno – ti mediji su imali važnost, a ni jedan medij u RH nije bez potpore od države. Novine imaju PDV od 5 posto – a između 25 i 5 posto je velika razlika. Vlasnicima komercijalnih medija je na taj način ostalo 140 milijuna kuna prošle godine. Dakle, oni definitivno imaju povlašten položaj na tržištu. HRT, osim toga, od pristojbe dobiva 1,2 milijardi kuna.

Kako gledate na situaciju na HRT-u?

HTV je dijelio sudbinu cijele zemlje, na njih je preslikan isti politički kaos. I tamo bi se situacija trebala početi smirivati.

Jeste li ljevičar i je li to primjerno pitanje za novinara?

Jest, zašto ne? Novinari nisu roboti i mašine nego su ljudi od krvi i mesa, imaju svoje stavove i mišljenje i to ne bi trebali skrivati. Ja jesam ljevičar, ali sam i liberalan, ne u smislu ekonomije, nego privatnih sloboda.

Kojeg kolegu desne orijentacije cijenite?

Zatekli ste me sada pitanjem, ali sigurno ih ima. Ne cijenim ljude koji lažu, izmišljaju i stranački su glasnogovornici. Ima ljudi koji ne skrivaju svoje stavove. Ako znaju logično misliti, takve cijenim. Ne mogu se sjetiti sada nekog posebnog imena.

Napisali ste dokumentarni roman “Beara”. Tiče se Ljubiše Beare, načelnika Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, koji je provodio tu manufakturu smrti. Koliko je to bilo teško?

Jako teško. Bavio sam se time desetak godina, s pauzama i odustajanjima, vraćanjima. Manje ili više intenzivno sam radio deset godina, a najveći dio posla je bilo čitanje nepregledne dokumentacije sa suđenja u Haagu.

Za tu knjigu se navodi da ste htjeli prikazati da je taj čovjek bio previše aktivan, predan i zločinački kreativan u ubijanju bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice da bi ga se moglo uklopiti u kalup neutralnog izvođača. Odnosno, da bez Beare taj zločin vjerojatno ne bi tako izgledao: cijeli pokolj ovisio je o sposobnosti Ljubiše Beare da u vrlo kratkom vremenu pronađe dovoljan broj ljudi koji će ubijati, prevoziti ljude do stratišta, zakapati ih u masovne grobnice.

Upravo tako.

Ima li sličnosti s knjigom Slavenke Drakulić “Oni ne bi mrava zgazili”?

Da, ima sličnosti sa Slavenkinom knjigom, iako sam ja fokusiran na tih pet dana ubijanja 8.000 muslimana na području Bratunca i Zvornika. Sličnosti postoje, ali mene je zanimala tehnika ubijanja u tako kratkom vremenu i ličnost Beare koji je to vodio, pripremao i organizirao, tražio je ljude koji će ubijati, prevoziti zarobljenike, kopati jame. On je operativno upravljao genocidom.