Milorad Pupovac, zastupnik SDSS-a u Saboru, gostovao je u Temi dana u Novom danu.
Podržali ste vladu Andreja Plenkovića. Zašto niste danas u Vukovaru?
Podražao sam Vladu i smatram da smo dobro odlučili. Danas smo u Vukovaru, fizički ne, ali sviješću, sjećanjem i suosjećanjem jesmo, kao i drugi ljudi, kojima je na srcu stradanje tolikih ljudi. Tamo smo vođeni moralnim osjećajem prema nevino stradalim i svim stradalima u Vukovaru.
Jeste li razgovarali o današnjem danu s predsjednikom Vlade ili Sabora?
Nismo imali priliku razgovarati o tome s državnim vrhom.
VEZANE VIJESTI
Zašto?
Ne mogu vam to reći, ne znam. Da smo razgovarali, možda bi bilo drugačije, možda bih im rekao svoja iskustva, koja sam imao s najbližim suradnicima i predstavnicima udruženja žrtava srpske nacionalnosti – kada smo se uvijek vraćali s vijencem, koji smo nosili da bi ga položili pored spomenika na velikom groblju. Nismo bili u prilici iskazati pijetet prema stradalima hrvatske nacionalnosti u Vukovaru, na način kako smatram da bismo trebali moći.
Je li ovo bio trenutak za to?
Volio bih da sam bio u prilici razgovarati o tome, ali ne zamjeram premijeru. On sigurno ima puno posla i mnogih briga, ne samo oko formiranja Vlade, nego i drugih problema s kojima se mora suočiti. Ne samo ja, nego i suradnici iz SNV-a, SDSS-a, obitelji nestalih Srba, na čelu s Maricom Šajatović, voljeli bismo da građani srpske nacionalnosti također sudjeluju u tome i da se za to stvore preduvjeti. Razgovarali smo o tome s bivšim ministrom Martićem, nakon toga ne.
Koji su to preduvjeti?
Potrebno je samo razgovarati i pronaći prostor, mjesto za to, u protokolu, među onima koji polažu vijence. Potrebno je imati svijesti o činjenici da je u početku i tijekom rata bilo stradalih Srba, nedužno stradalih. Naprosto treba razgovarati. Zastupnici SDSS-a isti su kao i drugi zastupnici u Saboru, ali u ovoj tvari nisu. Mnoge udruge koje se pojavljuju u Vukovaru su iste, ali mnoge srpske organizacije još uvijek nisu. Mi smo tu.
Kako obilježavate ovaj dan? Obilježavate li i činjenicu da su nakon ulaska vojske JNA u Vukovar stradali brojni civili hrvatske nacionalnosti?
To označavamo prije svega. Zbog razmjera stradanja sugrađana Hrvata ne možemo ne obilježavati njihovo stradanje. I inače ne dijelimo žrtve, praktički ni na kojem komemorativnom skupu. Prošle smo, kao što ćemo i ove godine, sjećati ih se u Crkvi Preobraženja gospodnjega u Zagrebu, parastosom za stradale, za žrtve strahota u borbama, strahota odmazdi u kojima su stradali civili, za ubijene na Ovčari, za sve koji su stradali nakon ulaska vojske u Vukovar, kao i za naše sunarodnjake, Srbe koji su stradali tijekom tih dana, tjedana i mjeseci u Vukovaru.
Postoje li još prijepori oko Vukovara?
Nekako do 2011., 2012. smo bili otvoreni za razgovore o svim aspektima rata, pa i rata u Vukovaru, aspektu stradanja svih, da nas to stradanje ne dijeli, da ne dijelimo žrtve. Ali zadnjih godina za to nema prostora ili ga je sve manje. Velika je šteta što današnji dan nije prilika da svi građani Vukovara, bilo u svom domu, bilo u koloni ili na neki drugi način, ne pokažu pijetet prema stradanju svojih susjeda, sugrađana – i to ću reći kao Srbin – hrvatske nacionalnosti, ali i drugih nesrpskih nacionalnosti koji su stradali.
Poznajete li gradonačelnika Vukovara Ivana Penave?
Poznajem ga samo iz javnih istupa. Vjerujem da je drugačiji čovjek nego što ga poznajemo iz njegovih javnih istupa.
Kako komentirate ovu izjavu?
Nemam komentara na tu izjavu.
Vidite li tu mogućnost da se razgovara i da se zajednički obilježava stradanje Vukovara?
Što se nas tiče, mi ćemo činiti sve da to tako bude, da ima mjesta i načina za zajedničko komemoriranje. Ali moramo se prije toga čuti, moramo čuti jedni druge. Gradonačelnik Vukovara nije čuo ništa od onog što smo govorili, niti je razgovarao s kolegama iz Gradskog vijeća s kojim formira vlast i vodi grad. Volio bih da možemo razgovarati i uvjeren sam da će to biti ove godine, aa ko ne ove onda idućih godina. Činit ćemo sve u našoj moći. Ali, teško je da ono što imamo kao moralne osjećaje, ljudi ne prepoznaju, poput gradonačelnika. Ljudi ne polaze od pretpostavke da to imamo, nego zatvaraju vrata, iznose riječi osude, predsrasude i distance.
Živite u Zagrebu. Pogađa li vas kada vas prozivaju da ne želite Hrvatsku, da tvrdite kako se nije dogodila agresija na Vukovar?
Previše svijesti imam o tome što radim da bih se mogao rukovoditi osjećjem da li me to pogađa ili ne. Mnogo smo puta slušali i ja i mnogi drugi znani i neznani Srbi u Hrvatskoj izjave o tome da ne priznajemo svoju zemlju, da nedovoljno radimo za nju. Ta kampanja koja traje već četvrt stoljeća nije nepravedna samo prema Srbima, nego i prema Hrvatskoj. To što je uradio dr. Stanimirović za Hrvatsku – a ja sam bio njegov jedan od njegovih suradnika – sigurno nisu dali doprinos i uradili mnogi od onih koji ga prozivaju. O sebi neću govoriti, jer to što neki ljudi ne vide ovdje, to je samo rezultat sljepila ili, pak, veoma izopačene namjere.
Danas se govori o žrtvama, pogotovo nakon ulaska vojske u grad. Imate li danas kao stranka političku poruku hrvatskoj javnosti?
Nemam drugačiju poruku od one koju pokušavam poslati već 25 godina: Nema veće blagodati za društvo, nego da stvori mir; nema veće blagodati za društvo, koje je podijeljeno etnički, politički i socijalno, nego da te podjele prevlada; nema veće blagodati za društvo, nego da rane koje ima na svom tijelu i dušama građana ne zacijelimo zajedno. S velikim entuzijazmom sam sudjelovao u mirnoj reintegraciji Podunavlja i činio sam to s osjećajem dobitka za sve.
Ovih dana govorimo i o drugim problemima u Vukovaru – od ekonomije, do ćiriličnih ploča i odvojenih škola. Kako riješiti te probleme?
Među Srbima se ne govori toliko o ćirilici, više se govori o Irskoj i Norveškoj, nažalost. Važno je to pitanje, ali druga stvar je važnija – kako stvoriti normalne odnose kao pretpostavku za druga rješenja, pa i ćirilične ploče. Kako stvoriti preduvjete da ljudi ne odlaze iz Vukovara, da se vrate oni koji su otišli prije 25, 24 godine? Danas mi je najvažnije da se sjećamo žrtava i bez obzira na razlike među nama i to čujemo li neku riječ koja nam ne sjeda najbolje u uho, da nam ništa ne ometa to sjećanje. To nam nalaže unutarnji moralni osjećaj. A sutra ćemo razgovarati o zaposlenju, školama, interaktivnim i integrativnim programima, koji je trebao krenuti najesen nije ni blizu da krene.
