Jedna snimka iz jednog kadra, jedna kamera, jedna akcija. Siniša Labrović poziva sve zainteresirane da mu se pridruže u njegovom novom projektu.
“Snimamo film koji bi trebao trajati 24 sata, a sastojao bi se od 24 jednosatne snimke koje bi integralne, bez ikakvih intervencija u snimljeno i nemontirane bile dio filma. Ono što bismo snimali vaš je osobni izbor – nema nikakvih ograničenja, nema cenzure niti preskripcija osim da, više manje, u vašoj jednosatnoj kriški/šnjiti/feti mučite druga bića. Također, nije uvjet da tih sat vremena bude ne znam kako kreativno i zanimljivo – ideja je da zahvatimo život u svoj njegovoj punini koja je često, u stvari, praznina”, navodi Labrović u svom pozivju na “zauzimanje centralnog stejdža na sat vremena u filmu”.
Pojašnjava da nikakvog mučenja biti NEĆE – nema cenzure, sugestija, preskripcija, niti propisa od strane autora projekta: glavni akter sata sam bira koji će sat njegovog života i koja konkretna akcija biti snimljena, što on sam želi pokazati. Ni Labrović ne intervenira, tu je samo kamera iza koje stoji Bojana Burnać, koja je zbog cjelokupnog angažmana i važnosti njene kreacije, puno više od snimateljice.
VEZANE VIJESTI
“Ona je suautorica”, kaže nam Labrović. “Davno smo zamislili film kao presjek onoga socijalnog, društvenog, spolnog, rodnog i dobnog što se događa u Zagrebu. Nažalost, za širu sliku nemamo novca. U te epizode nećemo intervenirati, one pokazuju ono što ljudi izaberu – sat vremena života koji žele da se snimi. To može biti privatna, drušvena aktivnost, neaktivnost, okruženje, radnja, okolnosti i sve što mogu iskontrolirati u suradnji s kamerom”, kaže Labrović.
Burnać je radila na nizu dugometražnih i kratkometražnih dokumentaraca, među kojima je sjajni “4. majmun” o psihijatriji iz 2011. godine te “Bolesno” iz 2015. godine.
Strogo naglašava da se ne radi o reality showu.
“To je potpuna suprotnost. Ni slučajno se ne može povezati s tim niti želim da se ljudi toga boje. Ja ovdje ne dajem zadatke, ne mrcvarim, ne biram konfliktne osobe i ne stavljam ih odnose, ne biram profile, ne masakriram ih pred kamerama. To je sudar kamere i života, na što to sliči kad imamo sat u kojemu imamo priliku pokazati što želimo. Reality je upravo suprotno – uvijek forma vara, kamera vara, jezik vara. Ta forma izdvaja kadar iz slijeda i dodira sa svim oko sebe, eksponira ga, ali ga istovremeno i čuva i ubija”, kazao je.
Cilj je ostaviti dokument, svjedočanstvo o vremenu i životu u naše vrijeme.
“Želimo dati pregled mjesta i presjek našeg vremena – odjeće, obuće, hrane, ponašanja, izgleda, eksterijera i interijera, jezika, tehnologije, prirode, grada, ophođena, rada i obrazovanja – svih područja da se može preko te forme istražiti”, kazao je.
Do sada je snimljena, kaže nam, između ostalih, gospođa u kasnim sedamdesetim godinama koja odlazi u teretanu.
Još uvijek nije utvrđeno na koji će se način ta 24 sata emitirati. Cijeli projekt zamišljen je puno ambicioznije, da traje više godina, a idelno bi bilo, smatra Labrović, kad bi se dobilo nekoliko stotina sati.
Ovo je ujedno i posljednji projekt ovog tipa s kojim je aplicirao za javna sredstva. Hrvatski audiovizualni centar sufinancira projekt – koji uključuje snimanja, istraživanje terena, razgovore, i vlastitu tehniku – sa 60.000 kuna. Zato ne postoji proračun za one koji će participirati u snimanju.
“To su mjeseci posla. Imamo zasad dosta snimljenog i trebali bismo završiti projekt u iduća dva mjeseca”, kaže on.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
