Danas se u Bleiburgu obilježava 72. obljetnica tragedije, kojoj će nazočiti i pripadnici hrvatske vlasti. Tim povodom, gost Novog dana bio je povjesničar Hrvoje Klasić.
Ove godine u Bleiburgu nema predsjednice ni premijera, poslali su svoje izaslanike. Je li to svojevrsna poruka?
“Kada je u pitanju gospodin Plenković više mi ništa nije jasno o njegovim stavovima o prošlosti, sadašnjosti, a strah me i budućnosti. Ono što mislim kao čovjek i povjesničar jest da je civilizacijski i ljudski komemorirati svaku žrtvu, pogotovo onih ubijenih na hladnokrvan način bez suda, čak i ako se najvećim dijelom radi o pripadnicima ustaške vosjke. Ono što nije ispravno ni civilizacijski je način na koji se država 27 godina odnosi prema žrtvama antifašističke vojske. Gura se koliko će ih iz Sabora na Bleiburg, a gledamo kontinuirano rušenje antifašističkih spomenika, oduzimanje ulica ljudima koji su ubijeni. Mislim da to nije dobra poruka.”
Riječ je o događajima za koje je i znanost dvojbena oko broja žrtava i okolnosti.
“Ustvari nema u znanosti dilema. Nećete u Hrvatskoj naći nijendog povjesničara koji će reći da se osveta i odmazda, prije svega nad ustaškim postorjbama pa dijelom i domobranima i civilima, nisu dogodile i da nisu za osudu.
Što se tiče brojki, nemamo ih, ali nemaju ni Amerikanci ni Englezi točne brojke za neke događaje u svojoj povijesti. Kao i kad gledamo u Jasenovcu, brojke su puno manje bitne. Brojke licitiraju oni koji to koriste u dnevnopolitičke svrhe. Nema spora da se to radi i u Bleiburgu. Pogledajte izvješća, dokumentarni film Igora Devića, kako izgleda jedan dan na Bleiburgu što oni tamo misle o NDH, ustašama…. A time najviše štete onima koji su tamo ubijeni.
Ne mogu zamisliti niti jednog pripadnika hrvatske vlasti koji će tamo za govornicom reći “ovo je žrtva i ovo je zločin, no međutim Hrvatska je anfiašistička zemlja koja počiva na ZAVNOH-u, a ne NDH”. Imamo taj paradoks da nam to piše u Ustavu, a vlasti se to boje javno reći.”
VEZANE VIJESTI
Na čemu se temelji ta zadrška?
“To ukazuje na revizionizam koji je sporan od 90-ih, nije on krenuo s Karamarkom. Danas se spominju HOS i Za dom spremni. Upravo ovi pripadnici koji su bili 1945. ubijeni su bili pripadnici HOS-a. Ulice dobivaju potpisnici rasnih zakona, spomenike ustaški zapovjednici, a antifašisti koji su imali 20 godina i nisu imali veze s Golim otokom i Bleiburgom, njih se danas sramimo. To je tipični revizionizam.”
U Jasenovcu smo opet imali tri komemoracije, navjiše spora bilo je oko ploče HOS-a s pzdravom Za dom spremni.
“ZDS je ustaški pozdrav i tu nema spora. Ljudi koji su doktorirali, čak je i Zlatko Hasanbegović rekao da je to ustaški, a ne stari hrvatski pozdrav. Na stadiona iza njega čujete skandiranje “ubij Srbina”, to jasno asocira na određene događaje. Mi više ne koketiramo s fašizmom, mi koketiramo s antifašizmom.”
Austrijske organizacije krenule su s inicijativom da se zabrani današnja komemoracija u Bleiburgu.
“To govori puno više o trenutnoj političkoj situaciji u Austriji, dobio sam tu inicijativu i moje jedino pitanje je bilo zašto sada. Zadnjih nekoliko desetljeća po pitanju znakovlja i toga je bilo puno gore nego danas, što ne znači da je danas većina ljudi odustala od toga, nego vjerojatno iz pragmatičnih razloga, što Hrvati često rade. Ova inicijativa mi nije potpuno jasna jer mi nije jasno otkud sada 2017., tamo obilježavanje traje već desetljećima.”
Rekli ste da Vam je nejasan stav premijera Plenkovića. Koliko država može radikalno promijeniti svjetonazorske probleme?
“Tu nema nikakvog svjetonazorskog problema, mi smo dio ujedinjene Europe koja počiva na antifašizmu. Žrtva je žrtva. Mene je kao antifašista i čovjeka sram toga što se dogodilo u Bleiburgu, ali me kao Hrvata i sudionika Domovinskog rata sram svih zločina koji su počinjeni prema srpskim civilima. Ono što se događalo tamo, i na Bleiburgu i Oluji ne daje jedino svjetlo o tim događajima. Nešto se događalo prije toga, dovelo do toga.
Hrvati i Srbi su imali jedan od najvećih porketa otopora u Europi i na to moramo biti ponosni. Međutim, mi moramo biti dio antifašističke koalicije i sada, a koliko više čujem, bojim se da mi to nismo.”
S brojkama žrtava često se manipulira, a čini se da ni institucije nemaju previše interesa da to istraže.
“Inzistiranje na broju žrtvava ne vodi nikuda. Točan broj ubijenih u Jasenovcu nikad nećemo saznati. Bitan je karakter zašto su ubijani i način na koji su ubijani, isto kao i u Bleiburgu. Bilo to 50 tisuća ili 200 tisuća. Mi moramo znati osuditi karakter, opredijeliti se prema onome što se dogodil. Sto puta sam rekao stvar koja se odnosi na sva vremena: nikad se nećemo odmaknuti dok imamo naše i vaše žrtve, naše i vaše zločince, a naše žrtve su veće od njihovih. Pijetet prema žrtvi da, ali iza toga skrivati revizionistički odnos prema režimu koji je osudio cijeli svijet… Čini mi se svi osim nas.”
Na komemoraciji u Bleiburgu se redovito pojave ustaške kape, uzvikivanje ZDS…
“U normalnom su društvu to događaji koji traju jedan dan, ali mi živimo te komemoracije 365 dana u godini. Nisu ustaška kakapa ili Ante Pavelić samo danas na Bleiburgu, oni se mogu vidjeti i čuti svugdje. Pogledajte što po internetu kruži, neke stranke imaju to u svojim pozdravima. Nije poanata da se fokusiramo na komemoriranje, ono mora biti decentno, ali mi moramo raditi na edukaciji. To što je počinjen zločin, to ne znači da su pripadnici te vojske i države automatski proglašeni nevinima. Bio sam pred tjedan dana u Bleiburgu, tamo je spomenik pripadnicima hrvatske vojske, a ne žrtvama. Dok god državni vrh ide tamo, daje počast vojsci jedne fašističke države. Treba jasna osuda režima, ali i jasna osuda zločina.”
Što se može očekivati od od takozvanog povjerenstva za suočavanje s prošlošću?
“Koliko sam čuo još se nijednom nisu našli, toliko o brzini i važnosti. Zvali su me i i odbio sam jer je namjera davanje preporuka kako se suočavati s prošlošću od ljudi koji se time ne bave. Nema nijednog pedagoga, edukatora, nekoga tko treba raditi s maldima jer je nevjerojatan podatak da nigdje u udžbenicima NDH nije prikazana kao pozitivna tvorevina, a više od 60 posto mladih ju smatra takvom. To je veliko breme ne samo za školstvo, nego i za javni prostor. Bitniji od mene su nogometaši, pjevači, političari… Mladi vidi da nema konsenzusa, da se viče ZDS, dižu spomenici Juri Francetiću, a vi im u školi kažete da je to loše. Mladi moraju sami, kao ljudi 21. stoljeća, znati razlučiti bori li se netko tko ulijeva akumulatorsku kiselinu ljudima u usta 1991. ili 1941. za vaš interes ili ne.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
