Što misli o krizi ljevice u Hrvatskoj i Europi? Kako mu izgleda Hrvatska 26 godina od neovisnosti? Što kaže na kulturne i ideološke ratove u njoj, a što na arbitriranje ratnih veterana u pitanjima kulture, teme su o kojima je u Pressingu govorio književni kritičar, esejist i leksikograf Velimir Visković.

Napisali ste najavljujući danas na Facebooku Pressing, između ostalog: “Ako vas ne zanima nogomet i ako nemate neki drugi pametniji način trošenja vremena, pozivam vas na druženje. Razgovarat ćemo o aktualnostima iz politike i kulture.” Vas zanima nogomet? Naime, večeras reprezentacija u Kijevu hvata zadnji vlak za Ukrajinu.

Kako ne? Ja sam pravi muškarac, samo što ne pijem pivo za vrijeme utakmice. Jako me zanima i navijam iz dubine svojega srca, no s obzirom na to tko se vezuje i vodi reprezentaciju i ona služi kao izlog za prodaju igrača pa me to malo zaustavlja, imam skepsu, ali kad lijepo igraju – srce mi je puno, no zdrav me razum priječi da se s tim mehanizmom, Mamićevim lenom do kraja identificiram.

Više nije nemoguće da netko javno navija protiv svoje reprezentacije, kao da je neka ravnodušnost zavladala.

Podrijetlom sam Dalmatinac, lani je bilo prvenstvo i vidio sam neke svoje mještane koji su “ludi Hrvati”, koji navijaju do neke granice pa se zaustave, to je dio protesta protiv Mamića.

Jučer je bio Dan nezavisnosti – danas kako vam izgleda Hrvatska?

Prošlo je 26 turbulentnih godina, grozničavih, uvijek sam se deklarirao kao Hrvat, ali nisam se mogao identificirati s onima koji vode zemlju. Imao sam kritički odnos prema očevima domovine pa me se prozivalo da nisam Hrvat, ali ja sam veliki patriot, samo imam pravo zamišljati svoju zemlju koja nije premrežena mafijaškim događajima i aferama poput Todorića, a imali smo i da je u jednom trenutku Tuđman ukinuo Markovićev zakon o privatizaciji i da stvara našu buržoaziju, pa Kutle koji će dobiti svoje, Todorić svoje – bio je tu Ledo pa će Nevenka Tuđman za njega raditi kornete. Gomila ljudi se obogatila na oružju, prevoženju i mijenjanju hrvatskih dinara. Na mnogo je načina za taj “sveti cilj Domovine bilo dopušteno svašta. Ja ne mislim da cilj opravdava sredstvo, često sam razgovarao s Gotovcem, a on je govorio – da, Hrvatska, ali kakva Hrvatska?

Je li ovo danas – objava Agrokorova izvješća – početak završetka jedne ere? Premda mnogi govore da nisu znali.

Svi su znali, ekonomisti, radilo bi se o prijeziru prema struci da ne znaju ili se ne interesiraju za stanje u glavnoj firmi u Hrvatskoj. Mogu oni pokušavati amnestirati aktualnog ministra financija jer nije bio na eksponiranoj funkciji, ali jasno da je svatko tko je imao odgovarajuću funkciju da je kontaminiran i teško se može u ovoj situaciji pogotovo iza koje će se godinama vući repovi ostati, njegova moralna dužnost bi bila da podnese ostavku.

Pričamo o milijardama kuna kroz godine, sada se osniva saborsko povjerenstvo, vjerujete li u tu instituciju?

Da ekonomski stručnjaci govore da nisu bili upoznati … ja nisam ekonomski stručnjak, ali sjećam se kad je preuzimao Mercator, bili su puni slovenski mediji upozorenja da je Agrokor preopterećen kreditima i strah je postoajo hoće li Mercator dovesti u opasnost. … Pričam tako, a svako malo mi Agrokomerc pada na pamet, znat će stariji i zašto … vidljivo je da je država davala podršku Agrokoru. I mene se tiče taj problem, glavni financijeri su bili mirovinski fondovi, a u njih je uložen i moj novac. Tu su i investicijski fondovi, čiji su šefovi rado ulagali novac u transkacije Agrokora, prema tome mnogo građana je uključeno i direktno se radi o njihovoj koži, radi se o mogućnosti lančanih reakcija.

Neki dan sam čuo da je Nino Raspudić usporedio Todorića s grofom Monte Christom, pričao je i otoku.

On mene direktno podsjeća na Krležu – to je prenesena situacija Glembajevi i 3. čina kada nakon smrti starog Glembaya Puba Fabriczy dobiva vijesti gdje se on zadužio, kako se to grandiozno golemo carstvo urušava pod teretom dugova, a pokazuje se da je opljačkana i barunica Castelli. Samo ovdje izostaje Leone Glembay i ona fertutma, svi oni likovi koji raspravljaju o smislu života, umjetnosti, malo je dekor drugačiji, ali baš vidimo da tu nije bilo nekih velikih intelektualnih, a ni umjetničkih zvijezda. Prošlo je nekoliko generacija i pokušao sam preko njih pokazati neku tradiciju građanstva, govorio je Krleža.

Je li veći problemi s ideologijom i ekonomijom?

To je neposredno povezano kod nas, ideologija je i na ideološkoj razini … imao sam nekoliko susreta s Franjom Tuđmanom – ’88., ’89. godine, časopis Republika, Josip Šentija, njegov prijatelj mi ga je doveo u Zavod i dugo smo razgovarali, ponudio sam mu – bila je aktualna polemika, tekst Vasilija Krestića o mitološkoj genocidnosti Hrvata – gdje je dokazivao da Srbe tretiraju kao remetilački faktor, s njim sam razgovarao da napiše tekst kojim bi polemizirao s Krestićem. On je govorio o budućem modelu – podjela Bosne je bila njegova omiljena tema i mislio je da će doći do disolucije Hrvatske, odnosno Jugoslavije i da će doći do okrupnjavanja Hrvatske, uostalom o tome je i javno govorio – da je Hrvatska kao perec i da joj nedostaje trbuh. Ja sam govorio da su Muslimani došli do nekakve samosvijesti i da nema šanse da se opredijele tako, a on mi je rekao da kad dođe do stani-pani, oni svi znaju iz koje su vjere izišli.

Vi ste ljevičar, ne bježite od toga.

Ne. Ja sam ljevičar.

Kakav?

Moj ideal ljevice je kakva se razvijala u poslijeratnom razdoblju u zapadnoeuropskim zemljama, ne samo do sloma Željezne zavjese, osjećao sam se kao ljevičar i 80-ih godina.

Jeste li razočarani pozicijom ljevice u Hrvatskoj?

Kakva je, jesam …

Vi ste SDP-ov glasač?

Smjer u kojem su stranku vodili Račan i Tomac, nije me privlačio …

Još ste od onda razočarani?

Tada jesam, radilo se o jednom kapitulantskom odnosu, pa ono što je Tomac izjavio da su on i Račan nazdravili, za Račana ne vjerujem, šampanjcem, kad je HDZ pobjedio.

A sada kako gledate na SDP?

Sada SDP teško mogu i prepoznati što bi bila nekakva ideološka artikulacija. Po nekim svojim osobinama, osobnom poštenju koje se može pretpostaviti Bernardić mi je čak simpatičan, kao naivan dobar dječak, ali njegove reakcije su neprimjerene. Njegovo klečanje dok je jak pritisak klerikalne desnice, a on bude kao pobožan katolik u prvom redu katedrale … I sam sam dijelom odgajan unutar kršćanske, a ne katoličke – moja je mama bila praktična katolkinja svo vrijeme, ali smatram da ljevica mora zagovarati sekularne vrijednosti. Ako doista vodiš tu stranku, odlazak tvoj u crkvu – budi dovoljno pristojan, ne dolazi se pokloniti Bozaniću, nego odi u svoju župnu crkvu, možeš organizirati da te i tamo snime, to je i načelo smjernosti, čednosti katoličke, a nemoj tako manifestno pokazivati da se slažeš s crkvenim vrhom koji je ideologiziran i radi žestoke pritiske.

Jeste li odustali od SDP-a?

Nisam odustao, unutar SDP-a postoji masa ljudi koji dijele moje stavove.

Ne smatrate ih potrošenom lijevom opcijom?

Meni je i Radnička fronta užasno simpatična, okupljaju mlade ljude na zanimljv način, pametni su , ali akademizirano je to.

Nije to ekstremna ljevica?

Bila bi da zagovaraju revoluciju. Osobno sam protiv bilo kakavog prolijevanja krvi za politčke ideje, naučilo nas je 20. stoljeće da kupanja u krvi ne donose ništa dobro.

Što kažete na stigmu Jugoslaven – sigurno su je i vama zalijepili?

Toliki pametni ljudi su bili Jugoslaveni. Uvijek sam se osjećao Hrvatom prije svega, a ponekad i Jugoslavenom.

Mnogi ljudi to nisu danas u stanju reći.

Zašto bih lagao. Nisu mi se isključivali ti pojmovi, osjećao sam se hrvatskim književnikom, a kad je nestala Jugoslavija – što bih sada, za njezinu obnovu nema razloga, ali ne moramo biti neprijatelji.

Što kažete na popis Jugoslavena, knjigu je napisao Vjekoslav Krsnik?

Ma dajte, on je nekad bio uvodničar i novinar Tanjuga, a to se nije lako postojalo. Morali ste podnositi neke izvještaje, neću reći špijunske, ali analitičke.

Na popisu su i Ivo Sanader, neki ljudi iz HDZ-a …

Uvrstio je i Josipa Šentiju, čovjeka bliskog Tuđmanu. … Čak mi je žao što nisam jer je tako dobro društvo, vodeći su intelektulaci na tom popisu.

Možete li reći nešto kritično možete reći o Jugoslaviji?

Bila je nedemokratska između dva rata, imala je diktaturu, a kad govorimo o socijalističkoj – ona nakon 45. nije pripadala željeznoj zavjesi, jedno je vrijeme nakon raskida s Infrombiroom bila umrežena s Turskom i Grčkom članicama NATO pakta, dobivala je i američku pomoć.

A jugonostalgija za koju se često proziva, spominje ju i predsjednica Republike?

Mi smo tada, primjerice, imali umjetničku scenu koja je bila nadmoćna onome što je na planu umjetnosti stvorena posljednjih godina.

Što kažete na logiku – kome nije dobro, može ići u neku drugu zemlju?

To je nedopustivo, sramotno, cilj bilo kojeg političara hrvatskog ne može to biti. To se čuje često na desničarskim portalima u komentarima. Ako živimo u pluralističkom društvu, ne možemo svi isto misliti pa ni čak tumačiti povijest. I u SAD-u imate podjele oko tumačenja povijesti. Moramo apsolutno pretpostaviti nekakve demokratske uzance i ljude koji različito misle.

Možete li zamisliti lijeve i desne da sjednu za stol i debatiraju slobodno? Tko je vama s desnice simpatičan i poticajan za rapravu?

Teško. … Chris Cviić, on je bio konzervativac. … Mogu se u nizu stvari s Ninom Raspudićem ne slagati, ali zanimljiv je, vispren, zna dosta stvari, upućen je u suvremenu postmodernu teoriju, volio bih se svađati s njim. … Sa Slavenom Leticom sam znao kad smo bili skupa u Petom danu, nedostajao mi je kad ga nije bilo u emsiji jer mi je falio oponent.

Do 90-ih i niste razmišljali drugačije?

Zamjeram mu jako puno, ali moramo voditi računa da onaj tko je bio popularni kolumnist koji je želio da bude objavljen, morao je napraviti neki priklon mainstreamu ideološkom da mu ne izbace članak.

Sada imamo situaciju s Noći kazališta, branitelji su tražili da se taj datum mijenja s obzirom na Vukovar i Škabrnju, a neki od njih su također mijenjali mišljenja, moramo li – novinarski posao je upozoriti na to svaki put.

Sjećate li se pokušaja ukidanja Radija 101 i Marka Sapunara, koji je govorio – treba se prilagođavati, program se mora mijenjati, i imate to kod velikog broja ljudi …

Ljudi se ljute i na mene kao novinara kad spominjem kao da naglašavam te stvari …

Ljudi imaju pravo na promjenu mišljenja, ali ona mora biti logična i nemoralno je da bude vezana karijerno utilitarističkim motivima. Samo, budu tu ljudi, od kojih neki nemaju nikakav kredibilitet, ali ako se uhvate domoljubne, pogotovo braniteljske tematike, dobivaju kredibilitet. Što se tiče Noći kazališta, ako se podudara, nećemo raditi prezentirati heretične tekstove, pokazat ćemo poštovanje prema tragedij, ali datum nećemo mijenjati, zar ćemo za 100 godina voditi računa pa svaki dan se dogodilo nešto u Domovinskom ratu, ne možemo žrtvovati svoj život cijeli da bi podredili onome što se u ratu događalo.

Sutra je komemoracija za Stanka Lasića, smatrali ste ga svojim uzorom u radu, bili su i odjeci za Slavka Goldsteina, kako gledate na odnosdruštva prema njima?

U slučaju Goldsteina velika je pozornost posvećena, ali i toliko mrzilačkih tekstova na društvenim mrežama i desnim portalima, a on je bio pionir višestranačja u Hrvatskoj i napravio je za Hrvatsku svu silu korisnih stvari, filmski scenarist je bio, kao novinar je osnivao najvažnija glasila, kao izdavač je objavio niz važnih knjiga, radio je na pluralizaciji Hrvatske.

A što se tiče Lasića?

On je prije svega bio teoretičar, koji je mene bitno odredio, bio mi neka vrsta uzora, uvijek je pisao ( i nizu drugih ljudi, to sam kasnije saznao i bio i malo ljubomoran) vrlo lijepa pisma – reći ću da mu nisam dovoljno često otpisao, pisao je vrlo često, prekrasno, na karticama, rukom, bio je majstor pisanja u minijaturama, bio je nevjerojatno dosljedan, obrazovan i nevjerojatno pametan, najbolje od svih književnih teoretičara je poznavao književnu povijest, odim toga bio je u onim vremenima čovjek koji je razmicao granice slobode.

Tko je po vama najbolji hrvatski pisac?

Dubravka Ugrešić.

Za sva vremena?

Miroslav Krleža i Ivo Andrić, osobno jako volim Ranka Marinkovića. Bio sam andrićevac, ali onda sam otkrio Krležu.

Kako gledate na kurikulum, dio oko Marulića?

Jedna je stvar izuzetno važna – on ima kao svoju osnovu osposobljavanje učenika da kritički misle, zaključuju i budu inventivni i to je potrebno, sasvim suprotno onome što je govorio Karamarko da ćemo odgajati učenike da znaju što će se moći govoriti. Mi trebamo poticati njihovu odgovornost. Treba imati Marulića, ali treba ih osposbljavati da razumiju literaturu.

Mislite da mladi mogu bolje komunicirati s tekstovima suvremene literature?

Mogu slobodnije i bliže im je nego nekim kanonskim djelima koja moraju poznavati, ali trebaju imati jak segment literature da shvate da to nije mrtvi eksponat.

Bili ste u velikoj polemici s Jergovićem.

On ima seriju tekstova u kojima je dokazivao da sam ja veliki ustaša, bilo je tu dosta osobnih elemenata, a ja sam njemu iskopao da je stvarno izjavio da je Draža Mihailović bio trodmenzionalna ličnost, objavio sam polemiku s njima i sad pišem i drugi dio jer ispada čak da je to bila najveća polemika u hrvatskoj književnosti koja je trajala dugo godina, a uključilo se nekoliko desetaka ljudi, snimale su se čak i emisije.

Jeste li se pomirili?

Teško ćemo se pomiriti … a moram reći da čak u pitanje u polemici dovodiš i literaturu, njezinu vrijednost, ali on je važan pisac hrvatske književnosti, volim i cijenim njegov Sarajevski Marlboro i neke kasnije radove, beskrajno je talentiran premda nije tako velik kao što to on misli, ne ide u rang Krleže ili Andrića, ili Kiša s kojima se voli uspoređivati, čak ni u rangu Ugrešić, ali je važan pisac koji zna napisati dobar tekst.

I na kraju smo, idemo pogledati utakmicu, što očekujete?

Volio bih da pobjedimo, ali ako izgubimo neće mi biti krivo zbog Mamića i njegovih.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.