Da je javno dostupna besplatna pitka voda je komunalni, javnozdravstveni i civilizacijski standard, 'sjetila se' nedavno i Europska komisija. Imajući na umu da u Zagrebu na tome već dugo radi platforma 1POSTOZAGRAD, u 'Intervjuu za 5' N1 portala kroz pet pitanja provjerili smo s osnivačem i voditeljem platforme Sašom Šimpragom drži li ta priča vodu
Hrvatsku se često uzima zdravo za gotovo kao zemlju neograničenih vodnih resursa, no ako se gleda samo obnovljive zalihe podzemne vode koje se u pravilu koriste za ljudsku potrošnju, za razliku od površinskih i vanjskih vodnih resursa, vodno bogatstvo bi trebalo koristiti racionalnije, upozorava analiza Instituta za političku ekologiju “Poruka u boci“.
VEZANE VIJESTI
EK svojim prijedlogom kani olakšati prijelaz na kružno gospodarstvo pomažući državama članicama da upravljaju vodom za piće na resursno učinkovit način što podrazumijeva upravo smanjenje potrošnje energije i nepotrebnog gubitka vode, a računa se i na manju potrošnju vode u bocama što bi također trebalo donijeti kućanstvima uštedu te istovremeno smanjiti plastični otpad.
Da pitka voda kao javno dobro bude dostupna na ulicama, cilj je kojemu kroz incijativu za popravak postojećih česmi kao prvi korak prema novoj mreži javnih česmi već godinama teži platforma 1POSTOZAGRAD, čiji osnivač i voditelj te analitičar prostora Saša Šimpraga uvijek napominje da ‘borba za vodu počinje na konkretnoj česmi’.
Postoji li i koliko je u Hrvatskoj razvijena svijest da je pitka voda javno dobro i doživljavamo li (dovoljno) pitku vodu kao element javnog prostora?
Šimpraga: Na ovo je možda najbolje odgovoriti primjerom – zagrebački glavni trg je stoljećima nudio mogućnost konzumacije besplatne pitke vode na vrelu Manduševac, no danas to više nije slučaj. Od uređenja Trga i povratka jedno vrijeme zakopanog zdenca, voda je na trg vraćena tek simbolički, kao monumentalizirana površina zakinuta za svoju stoljetnu ulogu. Razlog tome je upravo nepostojanje svijesti o važnosti toga ne samo komunalnog, već i javnozdravstvenog i civilizacijskog standarda.
Kada smo u platformi 1postozagrad 2016. godine pokrenuli incijativu za novu mrežu javnih česmi za Zagreb, jedna od ishodišnih točaka bila je upravo incijativa da se Manduševcu, kroz jednostavnu nadogradnju postojećeg rješenja, vrati njegova izvorna funkcija. Pretpostavljam da ne treba posebno podsjećati da su i neke od najvažnijih zagrebačkih gradskih legendi vezane uz činjenicu da se voda na Maduševcu oduvijek mogla – piti.
No, nakon niza suglasnosti na različitim gradskim razinama, ta je naša incijativa minirana i to na razini koja, baš kao i kod incijalne obnove trga povodom Univerzijade 1987. godine, uopće nije prepoznala potrebu, riječima arhitekta Jesenka Horvata, da vodu treba i okusiti, a ne samo gledati. Od incijative ne odustajemo pa je situacija ipak obrnuta i sada smo postigli načelnu suglasnost da se prijedlog može uvažiti ukoliko u oblikovanju rješenja sudjeluje jedini još živući autor arhitektonsko-urbanističkog rješenja trga, arhitekt Branko Silađin koji je i pristao osmisliti rješenje. Siguran sam da ćemo u toj incijativi u budućnosti uspjeti, a baš zbog potrebe izgradnje svijesti da voda mora biti dostupna to traje duže nego bi trebalo.
USloveniji je od kraja 2016. godine građanima i građankama Ustavom zajamčeno pravo na pitku vodu kao javno dobro. Je li moguće očekivati da Hrvatska krene tim putem ili su opravdani strahovi od privatizacije?
Šimpraga: Voda je ne samo javno dobro, već i ljudsko pravo. Hrvatska je po službenim statistikama jedna od najkorupiranijih zemalja Europske unije, a od uspostave Druge republike tj. od kad je u zemlji uveden organizirani institucionalni kriminal 1990-ih, dogodila se pljačka društvene imovine i javnih dobara bez presedana. U tome smislu postoji konstantna bojazan, a postoje i konkretni koraci prema privatizaciji određenih segmenata komunalnih usluga, uključujući vodu, čemu se treba oduprijeti. Dobro je znati da su neki veliki europski gradovi, poput Berlina i Pariza, napravili takvu pogrešku, a potom uvidjeli promašaj i vodu rekomunalizirali. Voda, kao ljudsko pravo, ni u kojem slučaju ne smije biti privatizirana. Privatizacija komunalnih usluga općenito nije rješenje za bolje upravljanje, već su to kompetencije i društvena odgovornost. U kontekstu naših nastojanja za izgradnju nove mreže javnih česmi za Zagreb, svaka pojedina česma u gradu afirmira vodu kao javno.
Izvještaj ‘Naša voda: Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj’ pokazala je, između ostalog, da se vodnim uslugama u Hrvatskoj upravlja neučinkovito, klijentelistički i ponekad koruptivno, a elementi participativnog upravljanja nisu prisutni. Istovremeno, Hrvatska je 12. zemlja na svijetu po potrošnji flaširane vode unatoč činjenici da je 85 posto stanovništva pokriveno zdravstveno ispravnom i kvalitetnom vodom iz vodoopskrbnog sustava. Što iščitavate iz tih podataka?
Šimpraga: Analiza koju je pripremila zagrebačka nevladina organizacija Zelena akcija s partnerima pokazatelj je s jedne strane lošeg stanja u sustavu, a s druge kompetencija u nevladinom sektoru da se javnim dobrima može i treba upravljati društveno odgovorno. Ako za primjer opet uzmemo Zagreb, ogroman problem postoji u dotrajalosti vodovodne mreže i enormnim gubicima koje generira, a posljedično i većim računima. Ulaganja u takve velike infrastrukturne zahvate svakako bi trebala biti prioritet, a Zagreb nije grad koji nema novca, već je njime potrebno drugačije raspolagati. Kada govorimo o punktovima s besplatnom pitkom vodom u javnom prostoru, njihovo (ne)postojanje može se dovesti u korelaciju s iznesenim podacima o flaširanoj vodi. Naime, kada neki sadržaj ponudite, građani će ga koristiti. Ako znate da svaki trg ili veliki park ima punkt s besplatnom pitkom vodom, boca vam ne treba, odnosno vodu nećete kupovati.
Europska komisija nedavno je predložila izmjenu pravila o kvaliteti vode za piće kojima bi se, ako budu prihvaćena, od država članica Europske unije tražilo da poboljšaju pristup pitkoj vodi za sve građane što, između ostalog, znači i da bi se građankama i građanima trebalo osigurati da vodu iz slavine mogu popiti i na gradskim ulicama i u javnim zgradama, kao i da u se u restoranima i drugim ugostiteljskim objektima potiče konzumacija vode iz slavine. Koliko je to realno imajući na umu ‘pošast’ flaširane vode?
Šimpraga: Europska komisija traži ono što već odavno radimo kako bi poboljšali Zagreb, a kroz različite suradnje i u malome mjerilu, to smo u određenom broju slučajeva već pokrenuli i dijelom ostvarili i u još nekoliko gradova u Hrvatskoj. Vodu osim kao nasušnu potrebu, treba gladati i kroz prizmu zaštite okoliša i smanjenja plastične ambalaže. Grad London je za ovu godinu najavio postavljanje prvih 20 česmi, a upravo toliko ih je Zagreb postavio prošle godine. Pumpe su postavljene na nekima od ključnih lokacija gdje takav sadržaj nedostaje i zahvalni samo gradskim službama koje su prepoznale naše incijative. Takva su mala poboljšanja izuzetno važna i doprinose izgradnji šire mreže. Temeljem novih incijativa koje su već ušle u procedure, ove godine očekujemo postavljanje još niz punktova, a osim parkova i pješačkih zona, posebno smo se fokusirali i na sportske terene.
U Ljubljani, koja je proglašena i zelenom prijestolnicom Europe na ulicama se nalaze javne česme, koje ne služe samo kao ukras, a i u Rimu osim fontana postoji i mreža javnih česmi. Istovremeno, građani plaćaju račune koji su među najnižima u Europi. Kako napreduje realizacija plana da Zagreb dobije novu mrežu javnih česmi?
Šimpraga: Uz svaku rimsku fontanu nalazi i po jedan Nosonja, kako se nazivaju rimske česme zbog svog oblika, a u gradu ih ima više od 2 500. Grad Beč ima više od 900 javnih česmi, a u ljetnim mjesecima postavljaju se i one privremene. To je odraz komunalnog standarda koji gradovi u Hrvatskoj uglavnom nemaju, a trebali bi imati, ne samo zato jer je Hrvatska zemlja bogata vodom, već i zato jer na to imamo pravo.
Grad Zagreb je do sad tek djelomično prepoznao naše incijative. Prvo što je ostvareno je da su prestali uklanjati postojeće pumpe, a na neke od važnih lokacija s kojih su maknute biti će vraćene. Uz prošle godine već postavljene nove pumpe i dodatne nove koje će biti postavljene ove godine, ono što Grad još ne uvažava je potreba osmišljavanja novog tipskog modela zagrebačke česme koji bi zadovoljavao sve suvremene standarde: od lake konzumacije za sve dobne skupine, do izdvojenog pristupa za životinje.
Postojanje takvog modela, za koji od početka predlažemo javni natječaj, potaknut će i njegovo češće postavljanje i daljnji razvoj svijesti o potrebi takvih punktova po gradu. To, jasno, ne isključuje i mogućnost drugih, specifičnih, autorskih rješenja koja bi se trebala osmišljavati s npr. preuređenjima javnih prostora. Tu je potrebno da već programi temeljem kojih se provode uređenja javnih prostora, eksplicitno navode punktove s besplatnom pitkom vodom kao stavku koju se mora ispuniti.
Kad spominjemo Ljubljanu i Sloveniju, treba reći i da je upravo tamošnja izgradnja mreže javnih česmi doprinijela izgradnji svijesti o važnosti vode, a što je rezultiralo činjenicom da je Slovenija postala prva zemlja na svijetu koja je vodu stavila u Ustav. Naše incijative su na tome tragu jer negdje treba početi.
