"Razvoj tehnologija ide prebrzo, a razvoj mozga sporo"

Gost Pressinga Petra Štefanića bio je psihijatar prof.dr.sc. Veljko Đorđević.

Puno se u posljednje govori o “zdravlju nacije”. Koliko su Hrvati duševno zdravi?

“Nmamo prave registre. Kad govorimo o mentalnom zdravlju nacije možemo govoriti o vrhu sante leda. Mali broj ljudi se liječi, veliki broj pati. Stigma psihijatrije još itekako postoji, ljudi se boje da ne budu jednom dijagnosticirani i da ih to prati kroz cijeli život.”

Je li kod nas još uvijek razlika kad je netko fizički bolestan da jednostavno ode liječniku, a da je s druge strane problem otići psihijatru?

“Apsolutno. Stigma prati psihičkog bolesnika, bez obzira koliko se mi trudili otvoriti ona još uvijek postoji. Između ostalog i zato jer se u bližoj i daljnjoj prošlosti psihijatrija zloupotrebljavala.”

Raste li u Hrvatskoj depresija? Postoji ta neka paušalna ocjena, znamo da se u medijima redovito govori da raste potrošnja antidepresiva.

“Kad govorimo o depresiji kao poremećaju treba reći da je jedno depresivno raspoloženje, a drugo kad nešto traje dva tjedan i praćeno je drugim stanjima. Kažu da je biti depresivan nešto najteže u psihološkom smislu. Neki kažu bilo koja tjelesna bol, samo ne depresivni poremećaj. No i unutar tog spektra postoje razlike. Depresija je kronična revidirajuća bolest koja se mora liječiti i psihoterapijski i psihofarmacima. Ona raste. Zašto? Zato što su razlozi depresije danas i biološki i psihološki i socijalni. Kad imate 50 godina, dvoje odrasle djece i izgubite radno mjesto, egzistencija vam je u pitanju, ugroženi ste i normalna je ljudska reakcija da postanete depresivni. To je vrlo teško.”

U Hrvatskoj se često spominje PTSP, posebice u slučaju branitelja.

“Ja sam se bavio braniteljima. PTSP postoji u ratu, ali i u miru. Individualno može biti trauma velika, ali svaka osoba reagira na svoj način. Broj traumtiziranih tijekom rata je bio izrazito velik, no nisu svi oboljeli od PTSP-a. Na svu sreću. Oni koji su se uspjeli uključiti u radni proces su bolje prošli.”

Prije par godina vaš kolega Robert Tore izazvao je buru u javnosti s knjigom “Prava istina”. Proglasio je vašu disciplinu mladom, mekom znanošću, de facto pseudoznanošću, a neke psihijatre psihijatre nazvao običnim trgovcima.

“Nije Robert bio kritičan samo prema psihijatriji, nego prema cijeloj našoj struci. Ne može se liječiti samo psihofarmacima. Oni su invalidski štap koji će pomoći da simptomstabilizirate. Ne može se liječiti bez psihoterapije.

Općenito su u medicini važne komunikacijske vještine. Ne samo u odnosu terapeuta prema pacijentu, ali i s obitelji, sa širom zajednicom, farmaceutskom industrijom, HZZ-om, interdisciplinarno…”

Danas liječnicima često dođu pacijenti koji “znaju” što im je?

“Danas je dr. Google najpoznatiji doktor i mladim doktorima je teško kad dolaze. Ima jako puno informacija. Ono što nas je dovelo do apsurda, do nekih granica izdržljivosti je da tehnologija ide prebrzo, a razvoj mozga sporo. Sve što smo nekad imali, danas se sve poremetilo, cijeli ste dan na poslu, obitelj više ne komunicira kao nekada, sve više i više je ljudi koji žive sami. Apsurd je da imate negdje gotovo 50 posto “signle” obitelji. Kako smo se bogatili, razvijali, odnos među ljudima je pao. I tu nastaju problemi. To je svugdje u svijetu tako.

U svijetu je prisutan fenomen terorista, bombaša samoubojica?

“To je indoktrinacija, religijska, odmalena, u obitelji… To je nešto što postoji. Slično su i lažne vijesti, od Goebbelsa kad je počelo. Stvari se ponavljaju i ponavljaju i odjedanput ljudi počnu vjerovati da je to istina. Čitav je niz manipulacija. Ta struka, znanost, kako manipulirati brže se razvija od drugih.”

Puno ste radili na radiju, više od 1000 emisija. Jednom ste prilikom i uspjeli uživo u eteru spriječiti samoubojstvo?

“Emisija je išla od 22 sata pa do 5 ujutro. Negdje u dva u noći se javila slušateljica. Osjetio sam po govoru da se nagutala lijekova, frfljala je. Počeo je razgovor, razgovarao sam… Nismo mogli otkriti s kog broja zove. To je trajalo, ljudi su se javljali. Na kraju je zvao jedan gospodin koji joj je očito prepoznao glas i rekao ona vam zove s tog i tog broja. Ja sam joj rekao koji je njezin prvi i zadnji broj telefona. Začudila se kako znam. Zvali smo hitnu pomoć i policiju, a ja sam s njom razgovarao. Pozvonili su joj na vrata, a ona je meni rekli da joj netko zvoni. Onda se vratila i rekla da smo joj to namjestili. Završilo je dobro, ali je moglo biti drugačije.”

Puno liječnika završi u politici. Vi se nikad niste bavili politikom?

“Ne. Nemam ni živce, a ni želudac za politiku.”