U Hrvatskoj je 30-tak djece izbjeglica koja su balkanskom rutom stigli bez pratnje roditelja. Dobi su između 15 i 17 godina.

Smješteni su u dječjim domovima i Domovima za odgoj djece i mladeži u Osijeku, Sisku, Puli, Zadru i zagrebačkim Dugavama. Hrvatski Crveni križ ima mobilni tim sa psiholozima, socijalnim radnicima i prevoditeljima koji im pomažu. Postoji individualni plan rada za svako dijete, dodijeljeni su im posebni skrbnici. Postoji i služba traženja koja pronalazi njegove roditelje, a najčešće su se razdvojili bježeći od rata i progona u svojim zemljama, u velikim gužvama na granicama.

U Novom danu gostovao je voditelj Odjela za pomoć migrantima Hrvatskog Crvenog Križa, Branko Orišković, koji je asistent je u rješavanju svakodnevnih problema djece migranata.

Jedan od njegovih štićenika je 17-godišnji Mohamad iz Pakistana, smješten u zagrebačkim Dugavama. Priča rijedak paštu perzijski jezik, te je bio od velike pomoći prilikom prevođenja razgovora s djetetom ranjenim kod Donjem Srba…

Što je s dvoje djece koja su ozlijeđena od vatrenog oružja koja su bila među 29 migranata koje je prevozio krijumčar kod Donjeg Srba?

Moje kolegice psihologinje posebno su radile s tom djecom. Puno je pomogao moj štićenik. Ja sam poseban skrbnik dječaku iz Pakistana koji je smješten u Domu u Dugavama a budući da priča rijedakozlijeđene djece, i smješten je u bolnicu. Dječak je pričao samo paštu jezik koji pričaju ljudi iz Pakistana ili na granici Pakistana i Afganistana.

Moj štićenik je psihologinji prevodio prilikom razgovora. Objasnili smo ozlijeđenom dječaku gdje je, da je izvan životne opasnosti, da će biti sve u redu, da će kada prođe intenzivnu njegu biti vraćen roditeljima.

Recite nam više o dječaku iz Afganistana?

Ime mu je Mohamad, 17 mu je godina. Osobno to mi je najteži i najdraži projekt jer to jest bio projekt, puno više od uloge štićenika. Na žalost, imao je jako loš ulazak u zemlju. Njemu je vlak kod Vinkovaca odsjekao potkoljenicu lijeve noge, kada je zajedno s dvoje prijatelja pokušao ući u Hrvatsku vlakom, ilegalno. Svakodnevno, u Klaićevoj sam ga posjećivao. Mi smo sad prijatelji, zamolio me da ga zovem brat.

Kako hoda?

Hrvatski Crveni križ nabavio mu je protezu najbolje tehnologije, pomoću koje hoda. Počeo se baviti sportom i iznimno bitno je da je u travnju dobio međunarodnu zaštitu. Uči hrvatski jezik i uskoro na Pučkom otvorenom učilištu pohađat će informatiku koja će ga usmjeriti ka tržištu rada. Odlazili smo kod dječjeg psihijatra. Mogu reći da je psihologinja rekla da je potpuno izašao iz traume. On je dijete bez pratnje roditelja i ja sam mu poseban skrbnik. Majka mu je u Pakistanu i svakodnevno se čuju. Čekali smo da izradi osobnu iskaznicu, slikao ju je i poslao je mami da objavi da je dobio međunarodnu zaštitu. Spojit ćemo ga s bratom koji je završio fakultet u Pakistanu.

Govori hrvatski jezik?

Hrvatski govori sve bolje. Sada ćemo ga uključiti u program Pučkog otvorenog učilišta. Imat će ubrzani tečaj od 300 sati hrvatskog jezika uz nastavak da ga obrazujemo dalje. Dogovorili smo informatiku zbog njegovog fizičnog stanja.

Od izbjeglica koje su u Njemačku stigle posljednjih godina iz kriznih zemalja gotovo svaki četvrti u međuvremenu ima zaposlenje…kakva je situacija u nas, barem kada je riječ o zaposlenju?

Imamo 2-3 puta tjedno razgvoore s poslodavcima. To su uglavnom poslovi u građevini, skladištu i restoranima. Sve osobe koje imaju međunarodnu zaštitu, mogle bi raditi i većina ih radi. Imamo dobru socijalnu mrežu, potražnja od poslodavaca je velika.

Kako mogu pomoći svi oni koji to mogu i žele, ljudima koji su u Hrvatskoj pronašli dom a pobjegli od rata i progona?

Na službenim stranicama Hrvatskog Crvenog Križa, mogu nam se svi javiti. Bilo bi nam izuzetno drago jer je posla i izazova sve više a bez volonterskog doprinosa teško nam je individualno pomoći svim osobama.