Ivan Lovrinović iz stranke Promijenimo Hrvatsku opet je oštro napao HNB, poručivši da bi takvo vodstvo u sređenijim zemljama odavno bilo smijenjeno.
VEZANE VIJESTI
Ivan Lovrinović je jedan od najžešćih protivnika guvernera Vujčića i ideje da mu se potvrdi još jedan mandat.
Tvrdi da je HNB u šest godina povećao dug šest puta, od 2012. kada je dugovao prema inozemstvu 351 milijuna eura do 2018. kada duguje dvije milijarde eura.
“To je povećanje udjela duga HNB-a u ukupnom vanjskom dugu za 570 posto”, kazao je Lovrinović istaknuvši da to povećava rizičnost poslovanja HNB-a, ali i pogoršava kreditni rejting Hrvatske.
Smatra kako je riječ o instituciji s najvećom autonomijom i najmanjom transparentnošću. “Postavlja se pitanje zašto HNB nije o tome obavijestio javnost, zašto se tako snažno zadužuje u inozemstvu i što je od toga zaradio. Ako je bila namjera da se nešto zaradi u transakcijama na međunarodnim tržištima, zadužujući se za dvije milijarde eura, onda je ta zarada morala biti značajna”, kaže Lovrinović.
“Dvije su loše situacije za HNB, jedna je da se zadužila za dvije milijarde eura, a druga je da su u 2017. zabilježili povijesno najniži gubitak u poslovanju od 2,5 milijarde kuna”, rekao je čudeći se što se nakon objave informacije o gubitku nisu oglasili Vlada i Sabor.
Apelirao je na predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića da bivšeg guvernera HNB-a Borisa Vujčića pozove na hitno svjedočenje do petka, da odgovori na ta važna pitanja, a Vlada da se izjasni u kojem će smjeru ići HNB.
U sređenim društvima rukovodstvo koje je napravilo takve gubitke odmah bi bilo najureno, uz primjerene sankcije, poručio je Lovrinović.
Iz HNB-a je stigao i odgovor koji prenosimo u cijelosti:
Hrvatska narodna banka, je za razliku od komercijalnih banaka, a poput mnogih drugih središnjih banaka – što bi se očekivalo da sveučilišni profesor ekonomije zna – izložena valutnom riziku jer njene međunarodne pričuve kao devizna sredstva odnosno inozemna imovina čine gotovo cjelokupnu imovinu HNB-a (99%), dok je najveći dio pasive nominiran u kunama. Posljedica takve neusklađenosti valutne strukture aktive i pasive HNB-a jest izloženost fluktuaciji deviznih tečajeva u kojima su nominirana ulaganja međunarodnih pričuva u odnosu na izvještajnu valutu kunu, pa tečajne razlike po toj osnovi mogu značajno odrediti rezultat Izvještaja o dobiti ili gubitku u pojedinoj kalendarskoj godini.
Zatvaranje otvorene valutne pozicije HNB-a hedgiranjem ne čini se opravdanim niti tržišno mogućim i zapravo ne bi jamčilo ostvarivanje pozitivnog Izvještaja o dobiti, a takav posao, kada bi i bio moguć, vjerojatno bi ugrozio i ciljeve monetarne politike. Kao prvo, trošak takvog posla bio bi izuzetno visok jer mogućnosti hedgiranja za tako velike iznose kao što su ukupne međunarodne pričuve na tržištu ne postoje. HNB bi morao svoju dugu deviznu poziciju skratiti zamjenom devizne imovine za kunsku, što znači da bi poslovne banke s druge strane u takvom poslu morale ponuditi kune u velikim iznosima. To bi samo stvorilo dodatne aprecijacijske pritiske i moglo bi destabilizirati tečaj. Naposljetku, zbog činjenice da se sve ove godine HNB nije hedgirao, na kapitalskim računima HNB-a u općim pričuvama stvoren je značajni zaštitni sloj većinom upravo na temelju pozitivnih tečajnih razlika. On je s krajem 2016., a prije smanjenja zbog negativnih tečajnih razlika u 2017., dosegao 13,8 mlrd. kuna. Taj zaštitni sloj općih pričuva služi za sve rizike s kojima se središnja banka u svome poslovanju susreće, od kojih je najznačajniji upravo valutni.
Zanimljivo je kako je, npr. švicarska središnja banka zabilježila gubitak od -20,8 mlrd. CHF u 2010. te -23,3 mlrd. CHF u 2015. godini upravo zbog negativnih tečajnih razlika, no u svojim godišnjim izvješćima također redovito obrazlaže da veliku izloženost tečajnom riziku nema smisla pokrivati (hedgirati) na tržištu, jer bi to imalo nepoželjne posljedice za monetarnu politiku. Takve operacije, npr. forward prodaje deviza za švicarski franak, dovele bi do potražnje za francima na tržištu i samo bi stvorile dodatne aprecijacijske pritiske na domaću valutu. Iz tog razloga tečajni rizik smatra se inherentnim dijelom upravljanja deviznim pričuvama.
Stavka kratkoročnih kredita u inozemnom dugu Hrvatske narodne banke – na koju se zastupnik Lovrinović referira kao na zaduživanje – odnosi se na kratkoročne repo poslove koje Hrvatska narodna banka provodi u sklopu upravljanja međunarodnim pričuvama, a ne na klasično (kreditno) zaduživanje radi potrebe za likvidnošću.
Repo posao nije ništa drugo nego posudba vrijednosnih papira iz portfelja HNB-a na odredjeni rok, uz istovremeno primanje deviza, te ostvarenje (uvijek pozitivne) razlike u kamati.
Repo posao evidentira se u inozemnoj pasivi (dugu) HNB-a na stavci kratkoročnih kredita, ali se obratni repo posao istovremeno evidentira u međunarodnim pričuvama, tako da nema negativnog učinka na ukupnu poziciju Hrvatske narodne banke niti Republike Hrvatske. Repo poslovi u sklopu upravljanja međunarodnim pričuvama zaključuju se isključivo radi poboljšanja profitabilnosti portfelja, tj. ostvarivanja dodatne zarade.
U posljednjih 10 godina repo poslovima je ostvarena dodatna zarada u iznosu od 10,9 mil EUR, tj. oko 82 mil. kuna.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
