Na tek 40-ak kilometara od Zagreba živi, ili bolje reći preživljava, jedna druga, zaboravljena Hrvatska. Prvo što zamjetite dok se vozite po selima i zaseocima oko Gline je tišina. Ali ne ona opuštajuća tišina za kojom možda čeznu ljudi iz velikih gradova. Ova je tišina sablasna, to je tišina koja nastupi kada život nestane.

Jedino je prekida tutnjava automobila koji gazi po makadamskim putevima. Dok izbjegava rupe na cesti koje se i ne mogu izbjeći jer ima više rupa nego ceste, dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić objašnjava da jedino autom koji ima pogon na sva četiri može doći do većine “zaboravljenih”. 

“To su većinom ljudi starije životne dobi, koji žive sami, a preživljavaju od zajamčene minimalne socijalne naknade koja je od 800 do 930 kuna. Oni su uglavnom odsječeni od svijeta, putevi su dosta loši, do njih se teško dolazi. Često idemo i pješke. Bili su nam jednom planinari iz Zagreba. Nismo mogli do ljudi doći autom nego smo išli 3,5 km pješice.” pripovjeda Branka.

Ni sama donedavno nije znala u kakvoj bijedi žive ljudi u njezinoj neposrednoj blizini.

“Oni su definitivno zaboravljeni od svih, negdje prije dvije godine kada sam postala zamjenica gradonačelnika iz redova srpske nacionalne manjine redom sam išla obići te ljude i ja sam se šokirala, šokirala sam se kada sam vidjela da nemaju struje. To da ljudi u 21. stoljeću nemaju struje je prestrašno. Nemaju struje, vode, sanitarnog čvora, žive u neljudskim uvjetima.”

Dok se penjemo uzbrdo putem za koji ne možete procijeniti je li namijenjen autima ili kozama, Branka prepričava kako joj je nekidan Mitsubishi otkazao poslušnost i to baš na mjestu na kojem nema ni signala mobitela. “Tek tada shvatite pravo značenje sintagme “sam na svijetu”, kazuje Branka.

Ubrzo na brdu izviruje nekoliko kuća u zaseoku Stipan. Među njima i trošna, nakrivljena kuća Miljkana Romkovića. 

Čim nas je ugledao razvukao je širok osmijeh. Koliko mu je širok osmijeh toliko su široki i razmaci među daskama njegove kuće. Smjestio se u malu sobicu u kojoj živi, jede, spava i loži.     

“Meni je drago da svatko dođe, eto mučim se, malo sam podbočio kuću, to se sve nakrenulo, krenulo da će se srušiti pa sam podbočio.” objašnjava Miljkan i dodaje: “Živi se, da imam nekako sređenu kuću bilo bi lakše, ali eto, dok sam zdrav, živi se.”

Žali se da mu dani sporo prolaze. “Nemaš kod koga otići. Jedino društvo mi je pas Pixi i četiri mačke i kokoške.”

Miljkan prima 800 kuna socijalne naknade. “Da nema ovog njihovog (pomoći Ljudi za ljude op.a.), da ne sadim krompir i grah i to teško bi preživio. Tu je struja, voda, komunalije, grob za oca i majku, dosta mi pomogne brat, on je u Zagrebu i on dosta pomaže.”, kaže nam Miljkan.

On je jedan od 400-tinjak ljudi koji žive na Banovini i Kordunu zaboravljeni od svih osim ekipe ‘Ljudi za ljude’. 

Branka objašnjava da rade svaki dan. “Ja sam na terenu svaki dan. Maja Sever, te Mateja Medlobi iz Volonterskog centra Zagreb odrađuju dio skupljanja pomoći, medije, sve je dokumentirano, sve se vidi gdje se pomoć nosi, tko je dobiva, da je dobivaju oni koji je trebaju dobiti, znači ljudi koji su zbilja u neimaštini.”

Odaziv na akciju koji ne jenjava Branki je vratio vjeru u ljude. 

“To govori da nije važno što si. Nije važna ni nacionalnost ni vjera. Digli su se mali ljudi iz cijele Hrvatske, a sad već iz cijelog svijeta. Akcija se nastavlja, čak mogu reći i jačim intenzitetom nego što je bilo na početku.”

Mateja Medlobi iz Volonterskog centra Zagreb nije ni sanjala da će akcija imati tako veliki odjek. “Maja Sever i ja pokrenule smo Facebook stranicu ‘Ljudi za ljude’i mislile jedan, dva puta skupiti pomoć i odnijeti kod Branke koja nam je veza na terenu. Međutim kako je to krenulo sve nam se više i više ljudi javilo za donacije, ali i sve više potrebitih. Sada to traje već par mjeseci. Skupljamo, vozimo i to je to.”, objašnjava Mateja.

Maja Sever o svojim motivima kaže: “U emisiji HRT-a ‘Hrvatska uživo’ gotovo 14 godina pokušavali smo pomoći ljudima. Ponekad smo uspijevali, a sada eto pomažem u slobodno vrijeme.”

Ni Maji ni Mateji nije jasno kako je moguće da akcija iz mjeseca u mjesec raste. “Nismo očekivali da će to tako buknuti, da će se gotovo cijela zemlja uključiti, ali kada dođete tu na teren, kada vidite u kojim uvjetima ti ljudi žive jednostavno nema druge opcije, to mora ići kontinuirano i to kada jednom vidite ne možete pustiti nakon jednog vikenda.”, priča nam Mateja ispred trošne kućice Sime Perenčevića iz Ostrožina. 

Do njegove kuće ne može se automobilom, put koji postoji više je blatna kaljuža nego put, pa do njega stižemo preko livade. Tanki snježni pokrov pomaže da čizme ne zaglibe i dublje u blato. Simo je baš odmarao kada smo stigli.  

“Milo mi je kada mi Branka dođe. Obiđe me, vidi me. Znate da mi bude milo kada mi netko dođe u kuću.” Zahvaljujući dobrim ljudima dobio je novu peć koju ponosno pokazuje. Da mu nema Branke bilo bi mu jako teško.

“Sestre su mi pomrle, braća su mi pomrla, svi su mi pomrli jedino ja danas dišem. Imam jedino jednog nećaka dolje u Srbiji, ali i on je boležljiv. Sam sam, nemam nikoga osim tri ovce i prasadi. S time baratam i imam par kokoši pa s njima razgovaram i zanimam se, kupim njima žita i baratam tako.”, opisuje nam Simo svoju svakodnevicu. Nije ni pogledao što su mu Branka i ekipa donijeli od pomoći, njemu je važno da je netko došao malo “proljudikati” s njime. 

Ova incijativa pokazala je da se uz dobru volju može puno postići, ali i nametnula pitanje gdje su oni koji su plaćeni da brinu jer briga za ljude ne prestaje nakon donošenja rješenja o zajamčenoj minimalnoj socijalnoj naknadi od 800 kuna.

Branka misli da vlast ne zanima mali čovjek.

“Najugroženiji ovdje je mali čovjek, čovjek koji nema pristup medijima, koji nije informiran, koji ne zna kako da sebi pomogne, koji živi izoliran. Ako nema struje nema ni radija, televizora, ništa, kako da dođe do neke informacije ili sazna koja su njegova prava. Mislim da bi svi političari trebali biti u službi naroda. Oni su ga izabrali i oni bi trebali raditi na tome da taj narod bolje živi. Sebe ne smatram uopće političarkom jer radim posao koji većinom političari ne rade.”

Mateja poziva sve da slijede primjer velikog broja dobrih ljudi koji svojim trudom i donacijama omogućavaju da ova akcija traje.

“Mislim da institucije mogu, samo je pitanje u kojoj mjeri žele. Svatko tko želi može, ako mi možemo nas tri s jednim autom koji je u lošem stanju, zajedno s još par ljudi voziti tu, sigurno mogu i državni mehanizmi koji su stvoreni za to. A zašto oni to ne rade i ne žele, to treba njih pitati. Mi smo fokusirani pomoći maksimalno koliko možemo, a ako nam se netko želi pridružiti bilo iz države ili lokalnih jedinica, dapače.”

Jedan ‘stanić’ za preko zime

Područje sablasne tišine i zaboravljenih ljudi nije oduvijek bilo takvo. Vrvilo je životom. Ljudi s ovih područja radili su u tvornicama u Sisku, Karlovcu i Zagrebu. Samo u Siminom selu prije rata bilo je nekoliko stotina kooperanata Karlovačke industrije mlijeka. Onda je došao rat. Prije njega život je bio lijep, prisjeća se Simo.  

“Imao sam prvog komšiju, brat od strica, pa brat od ujaka, pa smo surađivali, zajedno živjeli, bilo i selo prekoputa puno pa smo jedni drugima išli, razgovarali, surađivali, međusobno pomagali. Sada nema nikoga. Izumrli, izbjegli i šta ćeš. Jako mi je žao mojih prijatelja i komšije. Ovaj brat od strica, uvijek plačem, on mi je bio kao rođeni brat. Mile moj, on je bio ljudina, kao hrast. Mogao bi slomiti svakoga, ali bio je popularan, pravi ljudina, žao mi ga kao rođenog brata.” priča nam Simo kroz suze o neprežaljenom rođaku koju je preminuo osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Dok cijepa mokra drva pitam ga ima li neku želju.

“Želio bih da mi date jedan stanić u Vrginmostu da budem među ljudima preko zime. A ja volim ovdje biti u proljeće.” 

Branka će pitati načelnika za ‘stanić’ preko zime.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram.