Čile je prva država na svijetu koja je u potpunosti privatizirala mirovinski sustav. Kako to sada funkcionira i moće li Čileanski primjer biti put za Hrvatsku? Objavljujemo intervju s čileanskim odvjetnikom, piscem i analitičarem Axelom Kaiserom.

Čile je proveo veliku reformu mirovinskog sustava prije gotovo 40 godina. Mislite li da je bila bila uspješna Zapravo se radilo o privatizaciji čitavog sustava?

“Čile je prva zemlja na svijetu koja je napustila sustav generacijske solidarnosti kakav postoji posvuda u Europi i prešla na sustav individualne kapitalizirane štednje, što znači da radnici ne uplaćuju novac za nekoga drugog, nego štede za vlastitu mirovinu na računima kojima upravljaju financijske institucije, u principu mirovinski fondovi. Cijela je priča vrlo uspješna. Činjenica je da smo imali golem dug i da država više nije mogla isplaćivati mirovine. Toga više nema i Čile sada ima održiv mirovinski sustav. Više ljudi uplaćuje u sustav nego što je to bio slučaj prije pa umirovljenici dobivaju veće mirovine nego u starom sustavu. Isto tako, naš novi sustav isplaćuje mirovine koje su prilagođene stopi inflacije, što u prošlom sustavu nije bio slučaj. Prosječna godišnja stopa inflacije bila je 50 posto, a radnici su gubili kupovnu moć mirovina, što je bilo vrlo nepovoljno za njih i dobivali su izuzetno niske mirovine. Sustav je bio i korumpiran jer su oni koji su imali političku moć, sindikati i druge organizirane interesne skupine, dobivali povoljnije uvjete budući da smo imali više od 30 različitih podsustava unutar starog sustava generacijske solidarnosti. Dakle, reforma se pokazala uspješnom – nije čudotvorna, ne daje vam 10.000 dolara mirovine na mjesec jer imamo problema.”

Kolika je prosječna mirovina, koji postotak prosječne plaće?

“Ovisi kako to mjerite. Muškarci u Čileu u mirovinu odlaze s navršenih 65 godina života. Ako ste muškarac i ako ste tijekom 40 godina radnog vijeka uplaćivali u sustav, mirovina koju dobivate iznosi 70 posto vaših posljednjih prihoda.”

Ali to nije prosječna mirovina? 

“Ne, to nije prosječna mirovina. Problem je u tome što većina ljudi u sustav uplaćuje tek polovicu vremena. Trebali bi uplaćivati 35 ili 40 godina, a uplaćuju 20 godina. Oni zato ne mogu očekivati visoku mirovinu. Stoga prosječna mirovina nije vrlo visoka – jer mnogi ne uplaćuju dovoljno u sustav. No treba imati na umu da je u slučaju Čilea dobit za radnike vrlo velika. U prosjeku 8 posto na godinu plus inflacija. Dakle, situacija je u realnom smislu vrlo dobra za radnike. Kad odete u mirovinu, 70 posto novca koji je ušteđen, odnosno koji se nalazi na računu radnika, povrat je na ulaganja privatnih mirovinskih fondova. 70 posto koje dobivate povrat je na ulaganja ovih fondova, a ne ono što je uplaćeno u sustav. U tom je smislu ovaj sustav vrlo uspješan, ali moramo se pozabaviti time što ljudi ne uplaćuju dovoljno. Živimo dulje, no odlazimo u mirovinu u dobi kao i prije 30 godina, što je također velik problem.”

U Čileu su održani brojni prosvjedi protiv tog sustava – mnogi radnici traže vraćanje mirovinskog sustava u državne ruke?

“To nije sasvim jasno. Neki ljudi to žele, no mnogi su prosvjedovali, a da zapravo nisu znali protiv čega. Svi znaju da žele bolje mirovine, ali na temelju anketa jasno je da većina ne zna kako sustav funkcionira. Dvije trećine građana Čilea ne zna da su mjesečne uplate od 10% plaće njihov novac. Privatna tvrtka ulaže novac, ali taj novac pripada vama, radniku. No većina ljudi misli da novac ne pripada njima, nego tvrtki koja ga ulaže ili državi. Dakle, posrijedi je vrlo čudna situacija. Puno je uznemirenosti i nezadovoljstva zato što ljudi ne shvaćaju o čemu se radi, a privatne su im tvrtke to trebale bolje objasniti. Mislim da u Hrvatskoj imate sličan problem. Morate imati odgovorne političare koji će ljudima reći istinu, a istina je sljedeća: morate odlaziti u mirovinu s više godina jer živimo sve dulje te morate uplaćivati u sustav ako želite pristojnu mirovinu. Ne možete očekivati da će sustav stvarati čuda! Ako ne uštedite dovoljno novca, ako ne uplatite dovoljno u sustav, i ako odete u mirovinu vrlo mladi u odnosu na životni vijek. Ako odete u mirovinu sa 60-65 godina, a poživite do devedesete, nemoguće je da ćete dobiti visoku mirovinu. Čista matematika!” 

Kakav je u to vrijeme bio prijelazni trošak – imali ste ga?

“Da, imali smo ga, ali kad je u 80-ima reforma provedena, ljudi koji su izlazili na tržište rada morali su se uključiti u novi sustav, no oni koji su već bili na tržištu rada imali su izbor. Većina je odabrala prelazak u novi sustav, a država je imala obvezu ljudima nadoknaditi dotad uplaćeni novac. Dakle, prijelazni je trošak postojao, ali uspjeli smo to riješiti i ta je priča također bila uspješna. U Čileu je pravi problem to što mirovine nisu baš visoke, no za to ne treba kriviti sustav, nego probleme koje sam spomenuo. Demagozi i populisti tvrde da će promjena sustava donijeti visoke mirovine. To naprosto nije istina! Odakle ćete namaknuti novac? Država će se morati zadužiti da isplati visoke mirovine, a zatim ćete se suočiti s fiskalnom krizom. Nitko neće dobiti mirovinu ili će biti vrlo niske, a ove bi mjere mogle veoma naštetiti gospodarstvu.”

Reforma je provedena tijekom Pinochetova režima – mislite li da su takve radikalne promjene moguće u demokratskom sustavu?

“Apsolutno! Više od 30 država u potpunosti je ili djelomično uvelo čileanski model. Postoji u raznim zemljama u Europi, Aziji, Latinskoj Americi. Te su zemlje provele reforme koje su krenule u Čileu, no u okviru demokratskog režima. No treba istaknuti, kad smo 1990. opet uveli demokraciju, 20 godina smo imali vlade lijevoga centra. Te vlade nisu samo zadržale sustav nego su ga i usavršile. Čak i čileanske stranke lijevog spektra, umjerene lijeve stranke, odnosno većina tadašnjih političara, shvatile su da sustav funkcionira. Rasteretio je državu jer se više nije morala toliko zaduživati kako bi isplaćivala mirovine. A kad državnim novcem morate isplaćivati brojne mirovine, novac morate oduzeti drugima koji ga trebaju. Dakle, to je igra u kojoj jedni dobivaju, a drugi gube. Morate prestati izdvajati novac za djecu kako biste isplatili umirovljenike. Sustav koji imamo sada mnogo je održiviji, pravedniji. Treba ga poboljšati, ali jedina je održiva alternativa za dobre mirovine u budućnosti.”

Jesu li čileanski privatni mirovinski fondovi ograničeni prilikom ulaganja? To vas pitam jer im je u Hrvatskoj dopušteno ulagati većinom u državne obveznice ili projekte s vrlo niskom stopom rizika.

“Mislim da je to pogrešno, u Čileu nemamo takva ograničenja. Imamo puno ulaganja u inozemstvu, nismo dužni kupovati državne obveznice. Mislim da je to pogrešno jer novac radnika i onih koji štede za mirovinu dajete političarima kako bi ga oni zatim trošili. Mislim da to nije nimalo pametno, ne znam zašto toliko vjerujete svojim političarima. Žele se domoći novca svojih građana jer ga žele trošiti kako bi bili ponovno izabrani. No, ja bih u vašoj zemlji proveo referendum kako građani više ne bi davali novac državi. To bi otvorilo prilike za ulaganja i imali biste visoke prinose kao mi u Čileu jer možemo ulagati u SAD-u, Kini i raznim dijelovima svijeta, ne samo u Čileu i ne u državne obveznice, što je novac koji država sada troši!”

No ulažu li u strateške industrije nekih zemalja?

“Investicijske su strategije u Čileu regulirane. No zakonski su propisi otvoreniji, nisu strogi kao tu. Imaju stručnjake koji u skladu s tim propisima odlučuju u kojim dijelovima svijeta treba ulagati, u koje financijske instrumente te koja su ulaganja prikladnija za različite umirovljenike. Rizik koji je dopušten ovisi o vašoj dobi. U principu, postoji pet vrsta fondova koje možete odabrati, no do određene dobi. Nakon toga vam više nisu dopuštena visokorizična ulaganja.”

Kako se vaš sustav nosio s velikom recesijom koja je započela 2008. godine?

“Isprva je pretrpio udarac jer je cijeli svijet zapao u krizu, nitko nije bio sasvim pošteđen, ni privatni ni javni sektor. Ali veoma se brzo oporavio jer su diverzificirali rizik. Imali su ulaganja u raznim dijelovima svijeta. Dakako, i u Čileu. Nakon nekog vremena gubici su vraćeni. Na kraju nisu oštećeni ni radnici ni umirovljenici.”

Trenutačno se u Hrvatskoj vode velike rasprave o mirovinskom sustavu. Imamo referendumsku inicijativu protiv produljenja radnog vijeka do 67. godine života. Gotovo polovica svih mirovina svake se godine isplaćuje iz državnog proračuna. Mislite li da ovaj čileanski model može zaživjeti u Hrvatskoj?

“Apsolutno! Ako do neke mjere budete pratili.”

Ali velik broj naših građana trenutačno je u ovom sustavu generacijske solidarnosti?

“Da, no mislim da je to pogrešno. Sve građane trebate pokušati prebaciti u sustav individualne kapitalizirane štednje u koji se država ne može uplitati i građanima oduzimati novac.”

Ali prijelazni trošak bio bi golem?

“Tim biste troškom trebali upravljati, ali Hrvatska je sad u boljem položaju nego Čile u 80-ima, a mi smo uspjeli. Dakako, trebali biste angažirati neke stručnjake da obave određene izračune, ali morate to učiniti jer trošak toga da država isplaćuje goleme svote novca, kao što je sad slučaj, u budućnosti će biti mnogo veći zato što stanovništvo stari. Ne pozabavite li se ovime, za 20-30 godina bi moglo doći do fiskalne krize koja će biti mnogo gora od potencijalnih prijelaznih troškova. Mislim da bi Hrvatska odmah trebala krenuti s ovim reformama. Dakako, a znam da se građanima to neće svidjeti, morate podići prag odlaska u mirovinu za žene i muškarce zato što živimo dulje. Nema tu nikakve čarolije. Novac ne pada s neba, stoga morate više štedjeti!Živimo dulje.”

Pred državnim i privatnim fondovima veliki su izazovi. Neke ste već spomenuli. Dulji očekivani životni vijek, nedostatak radne snage, u Hrvatskoj je to veliki problem… Starenje stanovništva… Što nam donosi budućnost? Mislite li da će postojati ikakva mirovina?

“Mislim da će se u mnogim državama porez na plaće zadržati i da nećete dobiti mnogo kad odete u mirovinu. Mnogi u europskim zemljama poput Njemačke i Francuske shvaćaju da neće imati dobre mirovine. Sve više uplaćuju u sustav, a dobivat će sve manje zbog jednostavne matematike… Produktivnost se zapravo baš i ne povećava, radne je snage sve manje, a ljudi žive dulje. To su osnove ekonomije! Ljudi pokušavaju uštedjeti dio novca izvan tradicionalnog sustava kako bi nešto imali u starosti. A drugi odlaze! Vrlo produktivni ljudi odlaze iz svojih zemalja u zemlje s drukčijom vrstom sustava poput Švicarske i sličnih zemalja u kojima nemate takav golem teret. Mislim da je pred nama sumorna budućnost i ako se ne pozabavite ovim pitanjima, imat ćete golem problem, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Europi. Zato i mislim da EU počinje shvaćati da mora prijeći na druge oblike štednje jer postojeći sustav neće funkcionirati na srednji i dugi rok. Isto tako, akumulirali su golem dug. Dug svih ovih zemalja, čak i Njemačke, iznosi 70-75% BDP-a. Dug Francuske čak je i veći, a to dugoročno nije održivo.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram