Prije nešto više od četiri mjeseca glumac i komičar Volodimir Zelenski pobijedio je na ukrajinskim predsjedničkim izborima. Nekoliko mjeseci prije toga, u rujnu 2018. godine, Marjan Šarec, također bivši komičar, postao je predsjednik vlade Slovenije. Rodonačelnik uspješnih komičara u modernoj europskoj politici je Beppe Grillo koji je godinama bio na čelu pokreta Pet zvijezda u Italiji.
I u Hrvatskoj se uoči predsjedničkih izbora javljaju i takvi, uvjetno rečeno, antipolitički kandidati. Nedavno je svoju kandidaturu (za koju će, da bi bila validna, morati kao i svi ostali prikupiti deset tisuća potpisa) najavila Ava Karabatić. Ona je objavila i svoj program. Zalagat će se za Schengen i slobodno kretanje ljudi, bit će protiv pobačaja kojega bi ograničila do šestog tjedna trudnoće, uvela bi seksualni odgoj u škole i povećala prava branitelja.
Sličan kandidat je i Milan Bandić koji se donedavno zvao Dario Juričan i koji u svojem pokušaju, kojega se može nazvati i konceptualnom umjetnošću, ide tako daleko da je i službeno promijenio svoje ime pa se sada i službeno zove Milan Bandić, a subverzivna okosnica njegova programa kojim cilja na istoimenog zagrebačkog gradonačelnika je »korupcija svima, a ne samo njima«.
Imaju li šanse?
Profesor filozofije politike Žarko Puhovski smatra da je, kada je riječ o kandidiranju u osnovi estradnih osoba, riječ o svjetskom trendu što pokazuje i nedavni slučaj Zelenskog, i nešto stariji slučaj Šareca ili Beppe Grilla. Puhovski smatra da se više ne radi samo o konceptualnoj umjetnosti ili reklamerstvu glumaca ili nekih drugih umjetnika »jer ti ljudi mogu doći na veoma važne pozicije«. Međutim, postoji razlika između Hrvatske i tih zemalja. Naime, Puhovski smatra da kod nas nema prostora za tako nešto jer kod nas ljudi preozbiljno shvaćaju politiku, kako je kazao »prezrivo, ali preozbiljno«.
“Postoji visoki stupanj prezira prema politici, ali nju se i dalje shvaća ozbiljnom. Kod nas ljudi koji su samo zabavljači nemaju šansi na izborima”, ustvrdio je Puhovski za Novi list.
Potkrijepio je to slučajem Miroslava Škore koji se kandidirao za predsjednika i koji je prema anketama na trećem mjestu. Naime, Škoro je bio konzul, ima doktorat, bio je saborski zastupnik, a sve se to danas smatra da i nije »bog zna što« pa Škoro mora dokazivati da sve te njegove funkcije ne znače da je bio »samo zabavljač«.
Puhovski smatra da oni koji se tako, uvjetno rečeno ležerno, ponašaju prema politici nemaju apsolutno nikakvih šansi jer »postoji bogobojazni odnos prema politici koji doduše više nije bogobojazan kakav je bio početkom devedesetih godina nego je postao negativan, ali i dalje se smatra da je politika nešto što je previše važno, moćno, a da bi se pristupilo amaterskoj intervenciji u nju«.
