Svjetski je dan slobode medija. Proteklih mjesec dana puno razgovaram s kolegama iz cijelog svijeta i koliko god dijelimo mišljenje kako se u krizama uvijek jasno vidi koja je važnost novinarstva za društvo, ovaj put stvari su nešto drugačije. S ograničenom slobodom kretanja, s perspektivom gledanja kroz prozor, svijet koji smo pratili iz prve ruke sada je negdje daleko.

U „Svijetu u doba korone“ ekskluzivno donosim kolumnu kolege Joséa M. Abada Liñána, novinara španjolskog dnevnog lista El Pais, a povodom kolumne i kratki razgovor s njim o novinarstvu u doba korone.

Pokraj Avenije Amerika

Autor:  José M. Abad Liñán

(originalno objavljeno u dnevnom listu El Pais, ekskluzivno pravo za Hrvatsku, N1) 

Sve što vidim s mog prozora funkcionira. Uspravne zgrade kao prostori za život, stvaraju neku dinamiku u okolišu koji bi bez njih bio samo beskonačan ravni prostor koji bi sezao do kraja horizonta. Svaki od njih drugačiji, robustan, samouvjeren. Balkoni, koji su nekada služili kao skladište na otvorenom, sada postaju prostorima života. Arhitekti su ih osmislili za ljudski užitak. Sada se na njihove ograde oslanja dvoje, možda troje ljudi. Svakodnevna navika prepuštena godinama zaborava.

Ono drveće nije briga jesam li se ikada pitao koje je vrste. Ne zanima ga, jer pred mojim očima lista još jednu godinu za redom. Pretpostavljam kako je i pjev ptica uvijek bio ovdje, samo utopljen negdje u buci automobila. Ondje gdje je bila buka, sada su novi zvukovi. Daleki, u nekom nizu, predvidivi. Na primjer, zvukovi hitne pomoći. Prvih dana drsko su se probijali kroz tutnjavu prometa. Sada same, bez konkurencije, te sirene zvuče normalno, koliko su i nužne. Jedna je prošla oko osam sati. Baš kada su ljudi pljeskali.

Kroz svoj prozor ne vidim statistiku. Pojedinci nisu atomi u nekoj gomili. Sve što vidim jest žena koja na uzici vodi svog psa, djevojčica u narančastoj jakni koja brzo zamiče iza ugla. Usamljeni starac koji se ljulja polako u svojim papučama od flisa. Što će on sada tako sam? Što će kasnije?

Svaki dan moj prozor je prikazivao reprizu istog filma. Odavno sam ga prestao primjećivati. Sada mi se ono što prikazuje više čini samo kao jedna jedina fotografija. Bogata detaljima. Za promjenu, ovih dana nije kažnjivo u ovom gradu ne činiti ništa.

S mog prozora ne mogu vidjeti ekonomiju koja propada u trenutku u kojem počinjemo kupovati samo ono što nam je nužno potrebno. Mogu vidjeti kako mojoj aveniji više nije potrebno šest traka. Da su se golubovi prestali naguravati oko mrvica s terasa kafića i restorana i da sada jedu mlado lišće s grana. Nebo Madrida napokon je ono nebo koje je slikao Velázquez. Dani su plave boje. San dolazi sramotno jednostavno. Izvan Twittera, zrak miriše na selo. Jednako je ljudski kada žališ za jednom osobom koja je pala, kao i kada sve više tup misliš o 700, 800, 900 mrtvih. Ono što nam je nužno potrebno znači – krov nad glavom, hrana, lijekovi. Samo to. Čak ne ni prozor.

Ono što vidim sa svoga prozora jest sve što vidim od Madrida. Kako bih vidio dalje, moram zamišljati. Zamišljam da ostatak grada bez ljudi nastavlja istim putem. Sve je spremno za trenutak našeg povratka, ali grad za nastavkom našeg postojanja nema potrebu.

Ne vidim, radije zamišljam. Jedan, dva, moje misli ne stižu do deset. Stranci se bore za život na respiratorima, nepokretni ronioci uronjeni u zrak. Zamišljam krivulju nade koja prestiže krivulju rezignacije i grozničavost u bolnicama koje su toliko blizu, ali nisu ovdje. Zamišljanje je čin vjere za nevjernika. Ili je bolje da ga nazovemo povjerenjem.

Trebamo povjerenje u medije

Pročitali smo ovu vašu poetsku crticu, o pogledu novinara sa svog prozora na njegov rodni grad, iz svoje kuće, svog novog radnog mjesta koje postaje njegovom perspektivom prema stvarnosti u ovim vremenima. Jesu li ti prozori, koji su obično mjesta pogleda prema van, danas za nas kao novinare ograničenje?

Prozori su vrlo relevantna metafora za novinarski posao. Ima ona jedna stara koja kaže, kadgod postoji neka dilema, problem ili laž u društvu, naša dužnost kao novinara jest da otvorimo prozor i sami pogledamo pada li vani kiša. Mislim da su prozori vrlo važni, a u ovoj situaciji mi kao novinari smo zaboravili iskreno gledati kroz prozor. Previše smo zaokupljeni tražeći informacije i ključeve naše stvarnosti na internetu, društvenim mrežama, a ne više u stvarnom životu. U ovom stanu živim više od četrnaest godina i odjednom sam shvatio da me moj hektični dnevni ritam, prije pandemije, u stvari natjerao da zaboravim ono što vidim kroz prozor. Zato i kažem da je moj prozor stalno prikazivao reprizu nekog filma i dugo mi je trebalo da to primijetim. Sada sam stvarno svjestan svakog malog detalja koji mogu vidjeti kroz taj prozor. I zato sam to i napisao.

Možemo li mi kao novinari iz ovoga, kako ste rekli, spoznati da moramo sve jasnije gledati kroz taj prozor?

Nadam se. Isto tako se nadam da nas je ovo naučilo da moramo više pažnje poklanjati ljudima, a manje statistikama. U Španjolskoj smo puno propatili zadnjih mjesec dana. Statistike su zastrašujuće. Puno ljudi smo izgubili od virusa i kada ti samo pročitaju statistiku da je 900 ljudi umrlo u jednom danu, to zvuči užasno. Brojevi su naravno važni, ali ono o čemu ja govorim da se mi moramo vratiti pričama o ljudima, pojedinačno, priči svakoga od tih ljudi. Ljudi, kao što pišem, nisu atomi u nekoj gomili. Oni su ljudi, svatko od njih sa svojom pričom. Prije samo nekoliko dana razgovarao sam s tim starim čovjekom koji se ljulja po ulici u svojim papučama. I onda sam se stresao. Što taj čovjek radi ondje, pitao sam se. On je u opasnosti, mislio sam. Možda je sam? Možda živi sam… koja je njegova priča. I to je ono o čemu mi kao novinari moramo misliti. Mi smo glas ljudi i naša obveza kao novinara nam je te priče pričati.

Napisali ste kako je zamišljanje čin vjere za nevjernika i da bismo to mogli nazvati i povjerenjem. Novinari uvijek trebaju propitivati moć i vlast i ne trebaju na prvu vjerovati onome što nam se servira, pogotovo od strane vlasti, već informacije trebamo provjeriti. To je također iznimno važno i u našem poslu, obzirom da smo, kako ste rekli, glas običnih ljudi. Kome mi vjerujemo u tom zamišljanju?

Jako je zanimljivo to što izdvajate. Postavit ću to ovako. Mi, kao novinari, predani smo i naša je dužnost je propitivati ono što plasiraju vlasti. U tom procesu tražimo od naših čitatelja i gledatelja da nam vjeruju. Ako je povjerenje toliko važno za naš posao, dakle to da želimo povjerenje naše publike, građana, čitatelja, gledatelja, mi također trebamo vjerovati u neke stvari u životu. Ja ne vjerujem u vlast, jer očigledno, ona se mora propitivati na svakodnevnoj razini, ali moram vjerovati u druge stvari kao ljudsko biće. U ovoj situaciji, u kojoj cijeli svijet, a posebice Španjolska živi, moram vjerovati liječnicima, vozačima hitne pomoći, recimo. Zašto? To nije slijepo povjerenje. Sa svog prozora gledam to što rade, gledam kako hitna pomoć svaki dan prevozi ljude do bolnice koja je iza moje zgrade. Mislim da moramo ponovno povratiti osjećaj povjerenja. Posebno u vremenu punom lažnih vijesti i dezinformacija. Mi kao novinari obvezni smo zapečatiti taj dogovor s građanima, našim gledateljima i čitateljima, da znaju kako ćemo višestruko provjeravati svaku informaciju koju im podastiremo, no u zamjenu za to trebamo njihovo povjerenje. Povjerenje u slobodu medija, povjerenje u profesionalno novinarstvo i to upravo zato jer smo okruženi lažima i političarima koji podupiru lažne vijesti, a danas imamo brojne primjere takvog ponašanja. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.