Kureishi ekskluzivno za N1: Borba se uvijek isplati zbog naše djece

Vijesti 24. lip 202206:59 > 07:06
Izvor: N1

Jedan je od najuglednijih suvremenih britanskih književnika, Hanif Kureishi, časopis "Times" uvrstio je među pedeset najvećih britanskih poslijeratnih pisaca. Njegova djela uglavnom se bave rasom, nacionalizmom, imigracijom i seksualnošću.

Osamdesetih godina nametnuo se kao dramski pisac i scenarist. Scenarij za film “Moja lijepa praonica” redatelja Stephena Frearsa, o homoseksualnom mladiću koji odrasta u Londonu osamdesetih, priskrbio mu je nominaciju za Oscara i nagradu za najbolji scenarij Udruženja njujorških filmskih kritičara.

Njegov roman “Buddha iz predgrađa (1990.)” nagrađen je uglednom Nagradom Whitbread za najbolji prvi roman i prema njemu je snimljena hvaljena BBC-jeva serija čini soundtrack potpisuje David Bowie. Četvti roman Gabrielov dar objavio je 2001., a nakon toga objavio je romane Tijelo (2003.), Imam ti nešto reći (2008.), Posljednja riječ (2014.), i Ništa (2017.)

Tijekom Kureishijevog boravka u Zagrebu tijekom Festivala europske kratke priče s piscem je razgovarala autorica Global Fokusa, Ivana Dragičević.

Kako se osjećate? Nedavno ste preboljeli COVID.

Dobro sam, malo sam umoran. Tri mjeseca sam se osjećao vrlo loše. Mislio sam da je to zbog starosti. Svi su moji prijatelji govorili da su umorni. Ali zatim je prošlo i sad se osjećam snažnije. Malo i pišem pa sam vedriji nego što sam bio. Hvala vam najljepša što pitate.

Kad razmišljate o vremenu u kojem živimo, svako desetljeće, svaka godina i svako razdoblje naše povijesti sa sobom nosi neke nove izazove, ali neka pitanja s kojima smo suočeni stara su. Kako ste doživjeli ovaj period pandemije i “lockdowna” te o čemu ste razmišljali tijekom ovog razdoblja?

Pa, uživao sam u “lockdownu”. Bilo nam je odlično, živim blizu svoje djece, imam tri sina, jedan od njih, Carlo, ovdje je sa mnom. U Londonu je bilo divno jer je bio prazan. Prvi put u životu mogli ste voziti bicikl po Londonu bez prometa, što nikad dotad nisam radio. Mogli ste otići do Piccadilly Circusa, Trafalgar Squarea, The Malla, samo se voziti biciklom. Bilo je divno! Provoditi vrijeme s djecom i šetati psa… Dakle, bilo mi je vrlo opuštajuće. Ali, dakako, danas se u svijetu suočavamo sa stvarnim problemima koji posebice imaju veze s klimatskim promjenama, što je stvarna opasnost, imaju veze s rasizmom, a u UK-u se suočavamo sa slomom gospodarstva i potencijalnom recesijom. Imamo golemu inflaciju od 10%. Dakle, mladima je vrlo teško. Kad sam bio mlad krajem 60-ih i tijekom 70-ih, mislim da smo imali snažan osjećaj nade i mogućnosti zbog revolucije šezdesetih, antirasizma, feminizma, “gay” pokreta… Vladao je osjećaj napretka, novi su ljudi dobili svoj glas. Ali mislim da je za današnje mlade prilično sumorno, čak i u Londonu koji je vrlo bogat mojoj djeci i njihovim prijateljima vrlo je teško naći posao, stanovanje i razmišljati o budućnosti pa je trenutačno zasigurno vrlo teško ljudima izvan Londona.

Bila sam u Londonu kad se održavao referendum. Sljedeće jutro bilo je pravo otrežnjenje. Dakako, London je glasao za ostanak u EU-u, ali kako ste vi osobno doživjeti Brexit i kakva su iskustva sada nakon Brexita, pandemije, trenutačnog rata u Ukrajini? Spomenuli ste da se Britanija, kao i sve kolonijalne sile, suočava s postkolonijalnim izazovima, ali je li ovaj kolonijalni duh sada u vrijeme platinastog jubileja zarobljen u parohijalizmu novih vremena u kojima živimo?

Kao što ste rekli, Brexit je bio vrlo mračan trenutak. Doista sam osjećao, a mislim da su i mnogi od nas u Londonu osjećali da smo u raskoraku s ostatkom zemlje. No, dakako, ljudi su glasali za Brexit jer su glasali za bolji život. Nisu glasali za Brexit jer su htjeli uništiti Ujedinjeno Kraljevstvo, nego zato što su htjeli bolje škole, stanovanje i viši životni standard…

Koji su im obećani.

To je bilo obećanje… No taj je rezultat očito izostao, imamo izuzetno visoku inflaciju, goleme carine, trgovina je uništena itd. Isto tako, u vrijeme Brexita je bilo puno rasizma i bio je to trenutak populizma koji je sad završio. Imao sam osjećaj da su političari doista manipulirali ljudima.

Sjećam se Farageovih plakata, ta se manipulacija temeljila na migracijama. “Doći će, uništit će vas.” Pitanje turskog članstva, sve te lažne vijesti koje su zapalile populizam i taj sentiment koji je u Britaniji oduvijek bio tu negdje. The Clash u jednoj pjesmi pjevaju: “Kažu da će imigranti ukrasti felge uglednoj gospodi.” Dakle, to je oduvijek bilo prisutno.

Kao što znate, problem s populizmom jest u tome što je pun lijepih riječi. Samo puno prazne priče, lažnih vijesti, obećanja… I sve je to strašna obmana. Kao što ste rekli, ljudi su glasali za Brexit da se riješimo ovih ili onih, a sada imamo golem nedostatak radnika. Aerodromi, promet… Sve je zakrčeno. Živim u zapadnom dijelu Londona i ondje svi objavljuju oglase za radnike. Dakle, zemlja je stala. Iako je to strašna tragedija, istovremeno je i poprilično zabavno vidjeti da su ta lažna obećanja, lažne vijesti o imigraciji i tako dalje bile samo laži.

Razumjeti ova vremena u kojima živimo kada preko društvenih mreža možete provoditi manipulaciju. Imamo svu tu tehnologiju na raspolaganju, no ljudi nemaju vremena shvatiti kontekst informacija. Koliko je u tom pogledu opasno vrijeme u kojem živimo? Jer Brexit je bio posljedica manipulacije.

Kažete da je Brexit bio posljedica manipulacije, a ja kažem da nam je potrebna edukacija. Trebamo ljude koji su dovoljno educirani pa da pokažemo kako živimo u demokraciji. Ako želite živjeti u demokraciji, morate sudjelovati u demokraciji, razmišljati, čitati i donositi odluke na temelju onoga što smo nekoć nazivali istinom. I trebamo mnogo pošteniji i jednakiji obrazovni sustav. Znate, ja sam imao veliku sreću. Odrastao sam na temelju onog što smo nazivali Sporazum iz 1945. Nakon rata smo imali vladu koja je pružala… Otac mi je bio imigrant, majka mi nije bila zaposlena, bila je kućanica. Imao sam besplatnu zdravstvenu i stomatološku zaštitu, besplatno obrazovanje, fakultet… Zatim sam se zaposlio u ustanovama financiranima javnim novcem: BBC-ju, National Theatreu, Royal Court Theatreu i tako dalje. U tom sam se društvu mogao razvijati zbog onoga što mi je pružala država i omogućila mi da postanem pisac kakav jesam. Sada je mladima mnogo teže. Srećom, moj sin Carlo sudjeluje u BBC-jevu programu za mlade pisce, uče ga kako pisati te se nadam da će postati pisac. Podupirati mlade i pomagati im da se razviju silno je važno za našu budućnost. Neoliberalizam, koji nas sve želi pretvoriti u poduzetnike… Doista smo na kraju ove ideologije, doista je podbacila. Zemlja tone u recesiju i moramo naći novi način kako dalje.

Spomenuli ste tu paradigmu u kojoj smo svi živjeli, a koja je u principu nastala u UK-u i SAD-u, ali nitko ne može predvidjeti kamo možemo dalje. Neki su govorili da možemo u smjeru nekakvih autokracija, teokracija. Imali smo nešto što se zvalo ISIL na Bliskom istoku, sada imamo pitanje Rusije i Kine, koje su doista zemlje… Nekidan sam razgovarala s članicama Pussy Riota i onome što su prošle, bilo je to doista strašno. Što mislite, kamo možemo dalje? Koja su vaša razmišljanja u tom pogledu?

Kamo dalje? To je stvar našeg razgovora! Odluka nije na meni ni na vama. Ako ćemo živjeti u demokraciji u kojoj su ljudi inteligentni, informirani i donose odluke, moramo naći način da odlučimo kamo želimo i tko želimo biti te moramo voditi razgovor koji se naziva izborima. Možda bude formirana nekakva koalicija. Zeleni u UK-u svakako postaju sve snažniji jer su ekološka pitanja trenutačno silno važna. Imamo antirasistički pokret koji je proizašao iz “Black Lives Matter”, imamo #MeToo pokret. Dakle, mnogo je onih koji se suprotstavljaju, koji razmišljaju. Ne treba proizvoljno odlučivati o tome hoćemo li učiniti ovo ili ono, moramo voditi ozbiljne i inteligentne razgovore, što je i odlika demokracije, a zatim trebamo glasati i nastaviti razmišljati tko ćemo biti, kako želimo živjeti i riješiti ove probleme. Moramo sagledati koji su to problemi, a zatim skupa moramo razmisliti što ćemo poduzeti s vezi s njima. Za mene to nije kao da postoji nacrt pa da moramo učiniti A, B ili C, moramo među sobom voditi te razgovore. Kao što ste i rekli, razgovor o Brexitu bio je baš grozan, doista nas je podijelio, doista je podijelio obitelji. Postalo je vrlo okrutno i anarhično i bilo je to vrlo uznemirujuće vrijeme, izgovarale su se mnoge laži i tako dalje. Priče o neovisnoj i suverenoj naciji, kao da svaka nacija ne ovisi o svim drugima. Imamo odnose s drugim nacijama, a ti su odnosi doista važni. Velik sam pobornik demokracije, a demokracija za mene znači pisanje, razgovor, novine koje govore istinu, forumi na kojima možemo razgovarati itd. Dakle, tako vidim da možemo dalje.

Razgovor, obrazovanje, informirano glasačko tijelo…

Da, tako je!

Tri vrlo važne stvari koje su, kao što ste i rekli, nestale iz fokusa onoga što demokracija jest. Koja je važnost književnosti u ovim vremenima poremećaja? Kažu da naša djeca ne čitaju koliko smo mi čitali prije interneta, ali vidim da se knjige prodaju, čitaju se u digitalnom obliku… Što, dakle, možemo učiniti s književnošću za 21. i 22. stoljeće?

Ja sam kao dijete puno čitao. Navečer bih otišao u svoju sobu, niste imali što drugo raditi osim čitati. Doslovno sam svaki dan odlazio u knjižnicu, imam golemu zbirku knjiga te i dalje čitam. Dva su moja sina sad počela čitati, čitaju mnogo američke književnosti, ozbiljne knjige autora poput Dona DeLilla, Jonathana Franzena i tako dalje. Ali i vrlo su dobro informirani. Ne znam dobivaju li informacije s Twittera ili Facebooka, ali čitaju i ozbiljne časopise i novine poput New York Timesa i tako dalje. Ali većina je pripovijedanja danas u televizijskom obliku, televizija je naša nova književnost. Neki od televizijskih sadržaja u 21. stoljeću koje sam gledao izuzetno su visoke kvalitete, vrlo su zanimljivi, radikalni i potiču na razmišljanje. Književnost ima svoje mjesto jer većina televizijskih i filmskih sadržaja proizlazi iz pisanja: romana, kratkih priča, kazališnih komada ili pak originalnih scenarija koji su također rezultat spisateljskih napora. Iako se možda tako ne čini, i dalje živimo u književnom svijetu, sve što gledate na TV-u i vijestima, svi zanimljivi članci koje čitate na Twitteru… Sve je to netko napisao! Iako ljudi govore o smrti pisane riječi, uopće ne mislim da je to slučaj.

Spomenuli ste televiziju. Televizijske su serije danas vrlo popularne. Gledali ste “Krunu”?

Gledao sam “Krunu” i sjećam se da je ta TV serija inicirana od stane moga dragog prijatelja Stephena Frearsa, koji je snimio film “Kraljica” s prelijepom i seksi Helen Mirren u ulozi Kraljice, koja uopće nije takva, vrlo dostojanstvena žena. Važno je da imamo TV serije koje se bave našim političarima, kraljevskom obitelji i institucijama na kritičan način, da možemo vidjeti kako to zapravo funkcionira, jer inače je skriveno iza tih zatamnjenih prozora misterije. Što kraljevska obitelj zapravo radi, što zapravo predstavlja, kakvi su ljudi? Kakvi su zapravo naši političari? Dakle, vrlo nam je važna ta nova televizijska forma koja dramatizira političke, kraljevske i druge institucije.

Ovog je mjeseca obilježen platinasti jubilej. Mislite li da je monarhija izgubila značenje i što je uopće značenje monarhije u današnjem svijetu?

Kada kraljica napokon premine, mislim da će biti mnogih pitanja o kraljevskoj obitelji jer drugi članovi kraljevske obitelji nemaju karizmu kraljice. Kao što možete zamisliti, bilo je mnogo skandala u vezi s kraljevskom obitelji. Stoga mislim da moramo započeti raspravu o tome koliko je kraljevska obitelj velika, tko je u njoj, tko su aktivni članovi i čemu služi. Kada su članovi kraljevske obitelji nedavno posjetili kolonije, sigurno ste čuli da nisu baš bili toplo primljeni. Tim je zemljama prilično apsurdno što je na njihovu čelu kraljevska obitelj koja polako ide k svom kraju. Dakle, puno je pitanja u vezi sa svime ovime.

Nakon što ste pisali o ekstremizmu, kad ste vidjeli gdje je svijet završio, napadi 11. rujna, već sam spomenula ISIL, vidjeli smo što se nakon toga događalo u Britaniji na radikalniji način nego u Francuskoj. Gdje smo s u tom pogledu? Je li britansko društvu sada spremno na taj unutarnji razgovor da ostavi tu povijest iza sebe? Kako u tom pogledu gledate na današnju stvarnost?

Vrlo dobro pitanje jer… Povijest ne možete ostaviti iza sebe. Vrlo lijepo ste to sročili… “Može li se povijest ostaviti iza sebe?” Znamo da te traume, trauma ropstva u SAD-u, trauma Carstva u UK-u ili trauma holokausta itd. Kao što sam sinoć rekao, moj otac, njegovi otac i majka odrasli su pod Carstvom. bili smo podčinjeni i smatrani inferiornima. Ne možete tek tako izbrisati te traume i reći da je to bilo davno i da je iza nas, i dalje to proživljavamo. Zato i imamo književnost, filozofiju i razgovore o tome. Ne mislim samo na UK nego i na Francusku, Mađarsku, Poljsku i tako dalje, reakcionarnije zemlje u Europi i EU-u. Uvijek sam se nadao da ćemo biti dio progresivnog, liberalnog EU-a, EU je imao neoliberalne aspekte, koji su se prometnuli u liberalne aspekte, što je značilo slobodu za sve da žive što slobodnije bez uplitanja.

A liberalna demokracija značila je da treba voditi računa o manjinama, ali Britanija ima drukčiju priču nego Hrvatska ili zemlje bivše Jugoslavije.

Ali postoji dio neoliberalizma koji se prometnuo u konzervatizam i ono što se smiješno naziva kršćanstvom. Dakle, imamo prave probleme u pogledu ljudskih sloboda u Europi i toga kako ćemo zajedno živjeti u budućnosti. A, dakako, Europa zbog svoje povijesti postaje miješani prostor ljudi iz Afrike, iz takozvanog bivšeg Trećeg svijeta, Bangladeša, Pakistana i tako dalje. Svi ćemo morati zajedno živjeti u budućnosti. Za 30-40 godina Europa će biti sasvim izmiješana u pogledu rase. Pa moramo dokučiti kako ćemo zajedno živjeti i stvoriti novi svijet.

Spomenuli ste kršćanstvo. Na europskom se kontinentu zbio strašan Breivikov napad u Norveškoj. Nema razgovora o tom bjelačkom kršćanskom ekstremizmu i radikalizmu. U Europi se vodio velik razgovor o islamističkom ekstremizmu nakon 11. rujna, tijekom izbjegličke krize i nakon napada u Parizu, ali nitko nije govorio o drugoj strani te medalje.

Moramo voditi razgovore o tome i moramo vidjeti kako stvoriti miješanu, uljuđenu i progresivnu Europu. Jer ne možete stvarati svijet tako što ćete isključivati ljude. Nešto što smo shvatili jest da se oni isključeni vraćaju, to se naziva “carstvo uzvraća udarac”. Oni koji su ostavljeni po strani, bore se za svoju slobodu, vraćaju se i žele se integrirati u ostatak svijeta. Stoga se doista moramo suočiti s tim problemima, s ekstremističkim ideologijama poput islamizma, što je odvratna i neugodna ideologija, ali i s onima koji dolaze s desnice.

Tema Festivala kratke priče na kojem ste u Zagrebu gostovali su promjene, riječ ispisana i na vašoj majici. To je i poznata pjesma Davida Bowieja, s kojim ste surađivali i koji je skladao glazbu za seriju “Buddha iz predgrađa”. Koliko je općenito umjetnost važna za promjene koje danas prolazimo?

Nisam jedan od onih koji misle da bi umjetnost trebala biti ideološka. Recimo, rad nekog poput Samuela Becketta nije bio ideološki, a rad umjetnika poput Brechta bio je ideološki. To doista ovisi o umjetniku, nije ničiji posao govoriti umjetniku što da radi, umjetnik radi ono što mora. Ali vidimo da se sada mnogi umjetnici bave “queer” temama ili perspektivom manjina i tako dalje. To ovisi o umjetniku, nikad ne bih propisivao što bi umjetnik trebao raditi, to u potpunosti ovisi o umjetniku. A kada ja sjednem i pišem, samo pišem i vidim što me uzbuđuje. Ne razmišljam kako ću napisati djelo koje promiče slobodu, to bi bilo apsurdno. Zanimaju me likovi, njihovi međuodnosi, pozadina priče, društvo… Kad sam pisao “Buddu iz predgrađa”, pisao sam knjigu kakvu sam htio napisati. Nisam pisao knjigu koju sam mislio da trebam napisati ili išta takvo. To dolazi iz vaše podsvijesti, intuicije ili nekog takvog mjesta. Stoga nijednom umjetniku ne bih propisivao da išta čini.

Željela bih citirati nešto iz vašeg posljednjeg djela, jer rekli ste da su riječi i dalje bitne u nekom smislu. “Postoji strast za neznanjem u ovom degradiranom svijetu sklonom osudi.” Čitate li neke nove pisce koje možete preporučiti našim gledateljima, a koji vas u ovom trenutku interesiraju?

Lani sam pročitao nekoliko knjiga. Pamćenje me sada ne služi najbolje, ali pročitao sam vrlo dobru knjigu pod nazivom “My Dark Vanessa”, američku knjigu o mladoj ženi koja je bila u zlostavljačkom odnosu. Pročitao sam predivnu knjigu albanske autorice Lee Ypi o odrastanju u Albaniji i prelasku iz mračnog marksizma u neoliberalizam koji se dogodio preko noći. Vrlo zanimljiva knjiga jer je očito vrlo pametna žena, ali i vrlo dobro prikazuje svakodnevni život u Albaniji. Sjećam se svojih prijatelja iz 70-ih koji su bili ekstremni ljevičari, uvijek su govorili da je Albanija model kojem trebamo težiti. Mislio sam da je to baš čudno, tada nisam znao ništa o Albaniji. Ali njezina knjiga mi je bila vrlo zanimljiva. Kažu da ljudi ne čitaju i ne pišu, ali to nije istina, a ovo su dobri primjeri.

I za kraj… U kratkoj priči “Svijet je ružan, a ljudi su tužni” napisali ste da je sreća ubojica produktivnosti. Je li ovaj svijet doista toliko ružan ili možemo naći neke džepove odakle možemo crpiti energiju da nastavimo?

Znate, svijet je svojevrsna borba između ljubavi i mržnje, između nasilja i mira. Doista nas je iznenadio rat u Ukrajini, kako je Putin iznenada pokrenuo napad koji je tako samoubilački za njega samog i njegov vlastiti narod, baš suludo! Dakle, mogućnost za nasilje i uništavanje te nasumično ludilo uvijek je prisutno i moramo biti spremni na to. I moramo upamtiti da se borimo za budućnost naše djece, za to da imaju dobar život, miran život, dobro obrazovanje, zdravlje, dobru hranu, visok životni standard itd. Dakle, borimo se za svoju djecu, zbog njih se to isplati.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.