Izazovi u zapošljavanju i organiziranom smještaju osoba s invaliditetom bila je tema TNT Rješenja s Natašom Božić, a tim povodom kao gosti su stigli zamjenica pravobraniteljice za OSI Mira Pekeč Knežević, predsjednica Saveza udruga pružatelja usluge organiziranog smještaja Bojana Rozman te Luka Dianić iz Centra za inkluzivne radne aktivnosti.
Na samom početku su prokomentirati na što se osobe s invaliditetom najčešće žale i imaju pritužbe na to što doživljavaju.
“Imamo mnogo upita na ove teme. Bez obzira što smo u zakonodavnom smislu dosta napravili, još uvijek nismo. Zato je toliko sumnji u diskriminaciju kod zapošljavanja. Što se smještaja tiče, taj dio još uvijek nije dovoljno razvijen, čak i stagnira. Ta usluga postoji već 20 godina, ali potrebno je poraditi na njenom razvoju. Jer, u cilju nam je poštovanje ljudi s invaliditetom”, rekla je Pekeč Knežević.
Zašto usluga nije sve bolja nego suprotno?
“Prvi izazov je u poimanju te usluge, koja je zasebna usluga i nije oblik smještaja. Smještaj je nešto drugo, druga vrsta usluge, oko koje je Hrvatska poduzela određene korake i obvezala se raditi na tome da se s vremenom iskorijeni i zamijeni alternativama u zajednici kako bi osobe s invaliditetom mogle ostvariti prava sukladno UN-ovoj konvenciji. Mislim da negdje u tom nerazumijevanju leži razlog zašto se ta usluga nije dovoljno raširila iako postoji više od 20 godina”, kazala je Rozman.
Hrvatska ima svega pet udomiteljskih obitelji koje se profesionalno bave udomljavanjem osoba s teškoćama.
“Trenutno se usluga organiziranog stanovanja financira putem ugovora s Ministarstvom, kad govorimo o udrugama jer privatnih pružatelja u biti i nema. Tu bih prvo istaknula kako smatram da usluga udomiteljstva nije primjeren oblik skrbi za odrasle osobe, što su i istraživanja pokazala. Pokazala su i kršenja ljudskih prava. Ugovori se potpisuju po cijenama koje su postavljene koristeći metodologiju za izračun cijena socijalnih usluga i ti intervali cijena su apsolutno neadekvatne. Prosječna cijena za uslugu organiziranog stanovanja je oko 1200 eura po osobi. S tim da se unutar te usluge ne pruža samo podrška osobi nego i stručna podrška. Svi troškovi moraju biti pokriveni kroz cijenu od 1200 eura”, objasnila je Rozman.
Samim time, osobe koje se bave poslom asistenta zaradi minimalac, što je demotivirajuće.
“Problem je što već nekoliko godina znamo da ta cijena nije dostatna i bojimo se da će se urušiti, što bi bila šteta za Hrvatsku jer se radi o dobroj i korisnoj usluzi. A sve jer je neujednačen pristup financiranju. Državni pružatelji usluga dobiju puno više sredstava za iste te usluge nego nedržavni. Imamo nesrazmjer u cijeni. To je na štetu ljudi koji koriste usluge. Ovdje nije pitanje diskriminacije usluge nego ljudi koji je koriste, a ukupno ih kroz udruge koristi njih oko 500, što nisu službene brojke jer ne postoje statistike. Kod državnih pružatelja je brojka otprilike ista”, izjavile su Rozman i Pekeč Knežević.
Točni podaci o samom financiranju državnih institucija ne postoje, a provode se kroz trogodišnju projekciju troškova, a ne temeljem stvarne cijene usluge.
“Isto bi se trebalo primjenjivati na sve i iako je ministar donio tu odluku, povukao ju je i odgoda traje do sedmog mjeseca iduće godine”, kaže Rozman.
Zaključuje se da ne bi trebale postojati razlike između državnih i nedržavnih pružatelja usluga.
“Zbog toga se događa ono što nam se dogodilo, jedan pružatelj usluge je odustao od njenog pružanja nakon 18 godina. Udruga je morala odustati, iako se radilo o jednoj od prvih za osobe s mentalnim oštećenjima”, požalila se Pekeč Knežević, a Rozman je ustvrdila da postoji opasnost da se to nastavi događati:
“Ministarstvo je upoznato s ovim problemom i nadamo se rješenju koje će to spriječiti.”
Primjerice, dok se kod nedržavnih dobiva po osobi 1200 eura, kod državnih se izdvaja 1937 eura. Nepravda je tu više nego jasna. Ali, nije jedina, problemi su i kod zapošljavanja.
“Uvod u to je inkluzivna radna aktivnost, pri čemu se ne potpisuje ugovor o radu jer je riječ o vrsti terapije. Sljedeći korak bi bio zapošljavanje”, objasnio je Dianić, a nadovezala se Pekeč Knežević:
“Da, to je kao neka priprema i važna je zbog jačanja kompetencija osoba jer ako su dugo izvan svijeta rada, gube vještine koje su možda ranije stekli. Često nam se osobe s invaliditetom žale da su diskriminirane i to doista postoji. Naime, poslodavci kod nas i dalje imaju predrasude da su osobe s invaliditetom manje sposobne, iako istraživanja pokazuju suprotno, dobri su djelatnici, ako dobiju povjerenje. Motivirani su i lojalni. Unatoč poticajima i raznim načinima motivacije, poslodavci i dalje ne zapošljavaju u dovoljnom broju osobe s invaliditetom. Zato ne možemo biti zadovoljni, posebno jer nam nedostaje radne snage.”
Problem je i što su često osobe s invaliditetom kvalificirani za poslove koji su u izumiranju. Zato su potrebne prekvalifikacije i u tom smislu poslodavci nisu zainteresirani za zapošljavanje jer ni ne postoji garancija da se kroz propisani period edukacije od šest mjeseci osobe uspiju uistinu i kvalificirati za obavljanje posla. Ali, situacija bi se mogla poboljšati.
“Kad bi asistenti bili plaćeni iz državne institucije, za osobe koje ih trebaju, tad bi zapošljavanje bilo veće. I kad bi program koji provodimo ulazio u kvotu, odnosno, kad bi poslodavci imali olakšice ili poticaje za korištenje programa, zapošljavanje bi sigurno bilo veće”, kazao je Dianić.
Zaključno, uz više uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada, u smislu stjecanja kompetencija i općenito davanja prilika da pokažu što mogu, bilo bi manje pritužbi i problema, osjećali bi se korisnije i neovisnije.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!