O projektu cjelodnevne nastave u Točki na tjedan govorili su Iva Ivanković, državna tajnica u Ministarstvu obrazovanja, Boris Počuča, ravnatelj OŠ Ivana Cankara u Zagrebu, i predsjednik sindikata Preporod Željko Stipić.
TNT rješenje – prva tema cjelodnevna nastava
TNT rješenje nova je rubrika Točke na tjedan u kojoj ćemo važnim društvenim problemima pristupati na konstruktivan način i zajedno s dionicima, donosiocima odluka i stručnjacima tražiti najbolja rješenja. Prva velika tema s kojom krećemo je obrazovanje. Eksperimentalni program Cjelodnevne nastave podijelio je javnost. Riječ je o najvećoj reformi u hrvatskom školstvu u zadnjih 50 godina. No jesu li, izuzetno važni ciljevi koj su postavljeni, ujedno i realni, ostvarivi i mjerljivi? U idućih nekoliko nedjelja detektirat ćemo osnovne probleme i krenuti s traženjem mogućih rješenja.
U prvoj emisiji nastojali smo detektirati najveće probleme. Budući da je riječ o eksperimentalom programu koji bi trebao odrediti smjer kojim će se reforma kretati, postavlja se pitanje reprezentativnosti uzorka budući da sudjeluju tek 62 škole, nisu ravnomjerno raspoređene diljem Hrvatske i nije dobar omjer ruralnih i urbanih sredina.
Problem su i rokovi i planiranje. 2027. kao ciljana godina u kojoj bismo imali sve škole u jednosmjenskoj nastavi i u ovom programu izgleda preambiciozno s obzirom na broj škola koje treba sagraditi, u postojećim školama poboljšati infrastrukturu, zaposliti i educirati ljude te za sve te zahvate osigurati novac.
Treći problem koji se iskristalizirao je komunikacija. Ni roditelji ni nastavnici nisu zadovoljni načinom na koji je projekt pripremljen i komuniciran, a u javnosti je prisutno i dosta dezinformacija o tome što je obavezno, a što izborno u cjelodnevnoj nastavi i koliko ona zapravo traje.
Kako funkcionira cjelodnevna nastava u praksi?
Jedno od ključnih pitanja bilo je kako projekt cjelodnevne nastave funkcionira u praksi. Boris Počuča, ravnatelj OŠ Ivana Cankara, istaknuo je kako je bilo izazovno napraviti novi raspored za školu te kako je satničar cijelo ljeto radio na tome.
“Stvari koje su se iskristalizirale kao mogući problemi pokušali smo riješiti prije samog početka. Naravno, neke stvari nisu bile moguće, tako da neke stvari sada radimo. Stvar je u tehničkim stvarima, poput odlaska na ručkove, pauze, rasporeda sati. Izazov je sve to staviti u jednu satnicu”, kazao je, objasnivši potom kako to u praksi doista izgleda.
“Naši prvašići dođu u školu u osam sati. Obavezan dio nastave, koji uključuje redovnu nastavu i pomoć i potpomognuto učenje, traje im do 12 ili jedan sat. Unutar tog dijela imaju nekoliko odmora. Nakon toga roditelji odlučuju idu li taj dan djeca doma ili ostaju u školi na organiziranim aktivnostima, što organiziraju učiteljice i učitelji iz programa produženog boravka. Oni opet imaju dodatni dio potpomognutog učenja, imaju svoje izvannastavne aktivnosti i imaju svoje pauze, odmor za igru i drugo. Dakle, to traje do 16 sati, koliko je trajao i produženi boravak”, rekao je.
Sve je stvar izbora
Počuča je naglasio da je sve stvar izbora za djecu te da su dužni biti prisutni samo na obaveznom dijelu nastave.
“Nakon toga škola je otvorena za njih i te aktivnosti koje su organizirane, organizirane su do kraja školske godine. U dogovoru s Vijećem roditelja, dogovorili smo da one aktivnosti koje se odaberu na početku polugodišta tako stoje do kraja polugodišta. U drugom polugodištu opet ćemo otvoriti mogućnost odabira. Imamo jako puno aktivnosti i mnogi nam se javljaju iz dana u dan”, kaže za N1.
Što se tiče mišljenja roditelja i djece, Počuča je rekao da su roditelji nižih i viših razreda vrlo zadovoljni projektom, dok su neki izazovi povezani s tehničkim detaljima koje će škola i učitelji morati riješiti. Naglasio je važnost strpljenja kako bi sve funkcioniralo kako je zamišljeno.
Koji je glavni cilj projekta?
Državna tajnica Iva Ivanković istaknula je da projekt cjelodnevne nastave ima više ciljeva.
“Osnovni, generalni ciljevi su bolja postignuća učenika. Nažalost, hrvatski učenici na međunarodnim ispitima i testiranjima još uvijek postižu u određenoj dobi ispodprosječne rezultate, tako da je generalni cilj restrukturiranjem osnovne škole postići bolje njihove rezultate. Isto tako, cilj je postići bolje uvjete rada u školama, što za učitelje što za učenike. U smislu boljeg i društvenog i profesionalnog statusa. Škola je mjesto ne samo učenja nego i življenja, tako da takva treba postati. Također, cilj nam je umanjiti razlike u postignućima učenika s obzirom na njihov socioekonomski status, želimo pružiti jednake šanse svima”, jasna je Ivanković.
Projekt cjelodnevne nastave, govori državna tajnica, može pomoći u postizanju boljih rezultata učenika jer produžava radni dan u školi i omogućava veće usvajanje odgojno-obrazovnih sadržaja. “Povećali smo satnicu određenih predmeta, ne uvećavajući sadržaj i određene ishode, čime dajemo prostora da djeca uvježavaju i ponavljaju”, kazala je.
Škole bile pod pritiskom da uđu u projekt?
Željko Stipić, predsjednik sindikata Preporod, izrazio je svoje mišljenje o projektu, navodeći da su mnogi učitelji bili zabrinuti zbog određenih aspekata projekta, ali i da su se suočili s određenim pritiscima kako bi se škole prijavile na javni poziv za sudjelovanje u projektu.
“Temeljem onoga što sam čuo, tu nema ničega iznenađujuće. Znalo se da se s time ide navrat-nanos i to upravo tako i izgleda. To će sigurno biti stvar koja će se popravljati u hodu. Mnoge stvari nisu trebale na ovakav način zaživjeti. Recimo, u jednoj školi nadomak Zagreba nastavnici su morali popunjavati, i to pisanim putem, zašto su se protivili uvođenju cjelodnevne škole u svoju školu. To je strašno i meni čak i neshvatljivo”, kazao je.
“Znate, sve vam se u obrazovanju temelji na povjerenju i ako učitelji ne vjeruju nečemu, nema te stvari koja u odgojno-obrazovnom sustavu može na kvalitetan način zaživjeti. Ne postoji. Ovo je nametnuto i potkupljivo i ne znaš što je uopće sve rađeno da bi se dobile ove škole. Ovo eksperiment nije i ne može biti”, dodao je.
Na to je odmah reagirala državna tajnica u Ministarstvu obrazovanja.
“Ovo mi je prva informacija. Ministarstvo zasigurno ne stoji iza nikakvih anketa. Moramo istražiti što se dogodilo. U školama postoje jasna pravila i postoje propisi prema kojima se aktivnosti u školi provode. Mogu samo izraziti svoje žaljenje”, kazala je.
“Svatko od nas može imati svoje mišljenje, ali insinuacije da je nešto potkupljivanje i da su se škole nagovarale da se prijave na javni poziv – su zapravo smiješne. Projekt je na dobrovoljnoj bazi i postojala su jasna pravila tko se može i tko se želi javiti. Imamo uzorak koji smo tražili. Išli smo na dobrovoljnost, da se mogu javiti škole koje su zadovoljile uvjete. Želim istaknuti da nije bilo nikakvog pritiska i škole koje su se prijavile zadovoljile su sve uvjete koje su postavljene javnim pozivom”, dodala je Ivanković.
I ravnatelj Počuča kaže da nije bilo pritiska, barem ne u njegovoj školi.
“Pritiska stvarno nije bilo. U startu je kod nas bilo dosta zainteresiranih učitelja. Moj zadatak je bio proučiti cijeli dokument i odgovoriti učiteljima i roditeljima na sva pitanja i nejasnoće koja su ih mučila. Ako ja nisam znao odgovore na pitanja, u to se uključilo Ministarstvo. Sve je bilo na dobrovoljnoj bazi. Mi smo prošli proces glasanja i sve je išlo relativno glatko, samo što je tu bilo jako puno pitanja na koja je trebalo pojasniti odgovore. Žao mi je što smo jedina škola u Zagrebu, mislim da bi bilo puno lakše da je više škola uključeno”, rekao je ravnatelj.
Nedovoljan uzorak škola?
Stipić je dalje naglasio da su neki kriteriji za odabir škola bili nedorečeni te da projekt nije ispunio očekivanja.
“U natječaju jasno piše da trebate zadovoljiti regionalne kriterije. Ako vam od 62 škole, njih 49 dolazi iz jedne regije, je li to zadovoljen kriterij, je li Hrvatska samo jedna regija? Drugi kriterij je ruralno i urbano. U Zagrebu je samo jedna škola, iz Splita nemate nijednu, u Osijeku dvije škole, u Rijeci nema nikoga, a mogao bih nabrojati koliko gradova gdje nema nijedne škole. Treći kriterij je veličina škole. Ako vam je najveći dio tih škola ispod 200 učenika, a to znamo da ne odgovara hrvatskoj stvarnosti, onda vam je jasno da nijedan od tih kriterija nije zadovoljen. To se nije smjelo tako napraviti”, kritičar je Stipić.
Što se školama obećavalo ako uđu u projekt?
Iznova se osvrnuo na pritiske koje je ranije spominjao.
“Školama se obećavalo da dok eksperiment traje, učitelji ne mogu postati tehnološki viškovi, to nije malo kad to obećate u školi. Ravnateljima se obećavalo i da neće ići na reizbor dok su u eksperimentu. To su vam jaki motivi, nije to malo. Neću ni govoriti da je trebao i neki novac.
Kad uđete u krivi vlak, koja god stanica bila, vi ste u krivom vlaku. To od početka nije dobro. To je odgovornost na vrlo konkretnim ljudima. Ozbiljan novac je u pitanju i svaka čast onima koji su ga uspjeli namaknuti, no ako se želimo racionalno ponašati, vrlo je važno kako ćemo novac potrošiti”, govori Stipić.
Osvrnuo se i na naziv “cjelodnevna škola”. Kaže da je već i on problematičan. “Kad kažete cjelodnevna škola, to odbija i nije točno. Ovo što smo dobili, a dobili smo pod pritiskom roditelja da se čak i vrijeme skratilo, to je sad zapravo vrlo blizu nalik na nešto što bi se moglo zvati jednosmjenska nastava”, smatra.
Razlika jednosmjenske i cjelodnevne nastave
Ivanković tvrdi da jednosmjenska nastava i cjelodnevna nastava nisu ista stvar.
“Ne, naravno da nisu. Nastava ima svoje postulate i ona može i sjedilačka i u različitim oblicima. Složit ću se sa Stipićem, ‘cjelodnevna nastava’ kao naziv može stvarati konfuziju, no nastava nije samo sjedilačka, nastava ima različite oblike i može se provoditi različitim metodama. To nije sjedenje i slušanje i reprodukcija onoga što su čuli. Snažan je naglasak u cjelodnevnoj školi upravo na aktivnostima koje zahtijevaju fizičko kretanje”, rekla je.
Za kraj, kazala je da je očekivala veći odaziv škola na projekt, no za slabiji odaziv krivi dezinformacije koje su se u javnom prostoru pojavile.
“Očekivali smo jači odaziv, no dezinformaciju da će djeca sjediti do 17 sati bilo je teško minorizirati i objasniti da model nije takav. To je možda izazvalo i revolt kod roditelja, da će djeca sjediti do 17, da će biti odsječena od obitelji i da neće imati vremena za sve ono što djetinstvu pripada… Zapravo je model zamišljen da bude potpora i roditeljstvu i obiteljskom životu. Živimo u digitalnom dobu i danas se informacije brzo šire, pogotovo i one koje su možda nametnute i imaju neku drugu ulogu”, zaključila je za N1.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
