Jesu li u pravu oni koji smatraju da je kod dnevnog najma u pitanju neopravdano privilegirana grana ili oni koji, pak, tvrde da je to neprofitabilan posao?
Sanja (40) iz Zagreba dnevnim se najmom bavi već dugi niz godina, a u srcu metropole iznajmljuje dvije garsonijere, kako sama kaže, niže srednje klase. Za Net.hr pojasnila je kako izgleda cijela financijska konstrukcija koja se odnosi na onaj dio kolača koji iznajmljivačima uzima država.
Tri vrste davanja
Mali iznajmljivač, pojašnjava Sanja, ima tri vrste davanja po ležaju. Prvo je paušalni porez koji se plaća Poreznoj upravi, a iznosi od 20 do 200 eura godišnje po ležaju. Drugo je pristojba turističkoj zajednici, koja u Sanjinom slučaju iznosi 140 eura za četiri kreveta godišnje. Tu je i članarina na cjelokupni godišnji promet.
“Od godišnjeg prometa gleda se postotak u iznosu od 0,14212 posto. Ništa puno, ne znam jesam li ikad više od tridesetak eura platila, a imala sam cijelu godinu promet”, kaže Sanja.
“To je ništa. Mogli bi dići još dva tri puta, ne bismo ni osjetili. To isplatiš državi s dva ili tri gosta, s jednim ili dva noćenja”, kaže Sanja, koja svoje dvije garsonijere iznajmljuje za, u prosjeku, 40 eura po danu. Iznos je to koji nismo pronašli nigdje na obali, pretražujući smještaje na popularnim tražilicama.
“Ako gledam period prije 2020. i period 2022. meni je bila dva i pol puta veća zarada od kratkoročnog najma u odnosu na dugoročni najam. Mjesečno sam u prosjeku mogla dobiti oko 1.000 eura po apartmanu. Imala sam puno gostiju po korektnoj cijeni. Prosjek mi je 2019. bio 40 eura po apartmanu, u prosjeku 1.000 eura mjesečno po apartmanu: zimi 600 do 800, a ljeti i u prosincu i do 1500″, pojašnjava.
“To je tako mizerno, ne znam zašto se iznajmljivači bune”
Kaže da na jednom apartmanu nije neka zarada, ali da se već na njih dva ili četiri može skupiti “lijep novac”. Naravno, dodaje, oni koji su na drugim lokacijama, primjerice na Plitvicama, mogu po noćenju zaraditi i više od 100 eura, a popunjenost im traje tijekom cijele godine, što osjetno povećava cjelokupni profit. Sanja napominje da sama brine o čišćenju i održavanju garsonijera jer, ako nekoga angažira za čišćenje i radove, to može odnijeti 30 do 40 posto zarade.
Sanja je, kako je sama izračunala, godišnje po apartmanu imala oko 10.000 eura prihoda od dnevnog najma. Odnosno, 20.000 za dva apartmana. Za četiri ležaja koja u tim apartmanima posjeduje, državi je platila nekih, kad sve zbrojimo, 370 eura godišnje.
Sanja, za razliku od drugih ljudi koji se žele baviti nekim oblikom poslovne djelatnosti, ne mora imati poslovni subjekt, kao što je, primjerice, popularni paušalni obrt.
“Ne moraš imati vrstu pravnog subjekta. Ti si privatna osoba, ali nudiš usluge u domaćinstvu. Dakle, ti si i dalje fizička osoba, ne plaćaš PDV, ali imaš paušalni porez. Ako se baviš turizmom, to je kod nas definirano kao da imaš svoje imanje i izdaješ svoju sobu pa nudiš uslugu smještaja. Nemaš doprinose, ništa ne plaćaš državi osim onog što sam navela. Ma, to je tako mizerno, ne znam zašto se iznajmljivači bune, ja bih sama sebi digla porez“, zaključuje Sanja u razgovoru za Net.hr i time baca potpuno drugačije svjetlo na sve one priče o neizbježnim poskupljenjima do 30 posto.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare