Za serijal Glasači 2024 govorila je stručnjakinja za politike mladih Corina Pirvulescu iz European Youth Card Association u Bruxellesu.
Izbori se u EU održavaju 2024. godine, s nizom izazova, ratom Ukrajini, posljedicama pandemije, koliko je Europa angažirana oko pitanja participacije mladih na izborima, njihovom interesu za demokraciju, onakvu kakvom smo je mi znali?
Ruku na srce, mislim da je Europski parlament već počeo raditi na tome. Mladi mu jesu u fokusu, u smislu da prepoznaje činjenicu da se radi o dijelu glasačkog
tijela koje je najteže mobilizirati. Planiraju pokrenuti strategiju za izbore 2024. godine tijekom Europskog susreta mladih 2023. Dakle, mislim da su mladi prepoznati, barem od institucija, kao važan dio glasačkog tijela. Mislim da nisu prepoznati od političkih stranaka i političara kao glasačko tijelo kojem se moraju posebno obraćati, govoriti o njihovim problemima itd. To je izazov jer, usprkos onome što možemo učiniti kao civilno društvo u smislu angažiranja i mobilizacije mladih za sudjelovanje na izborima, ako se političari, oni za koje moraju glasati, ne obraćaju izravno njima, onda je to poput dijaloga dvoje ljudi koji govore različitim jezicima.
Ako ste 40-godišnji ili 50-godišnji političar, član tradicionalne političke stranke koja ima svoj program i birače te ako 50 % ljudi u njezinoj ili njegovoj zemlji izlazi na izbore, od toga treba 20-25 % za pobjedu na izborima… Nitko ne postavlja pitanje koliko je legitimna ta vlast. Provodite vrijeme s mladima, bavite se politikama, vaša nevladina organizacija zagovara… Jesu li mladi nezadovoljni politikom, kako biste vi procijenili sadašnju situaciju?
Imam osjećaj da moramo razbiti mitove vezane za politiku, ali i mit da mlade ne zanima politika, jer zanima ih. Samo je pitanje povezivanja njihovih iskustava iz stvarnog života: kvaliteta obrazovanja, činjenica da mogu putovati po Europi, da imaju ili nemaju pristup psihološkoj pomoći, poslovima ili nečem drugom što utječe na njihov život…
Moramo obaviti bolji posao povezivanja tih iskustava, politike i snage njihova glasa i glasačkih listića. Nadalje, statistički gledano, Europa je kontinent koji stari pa mladi nisu brojno glasačko tijelo. Međutim, držim da ne obavljamo dobar posao, a mislim da mediji tu igraju ključnu ulogu… Primjerice, u SAD-u izvještavaju o razlici koju mladi čine na izborima, odnosno barem potencijalu koji mladi imaju na izborima. A mediji šalju sljedeću poruku: “Ako izađete na izbore, ovo je razlika koju možete učiniti.” No mi nemamo takvu poruku u Europi.
Spomenuli ste SAD, na prošlim izborima u SAD-u generacija Z je promijenila projekcije u korist Demokrata. U Europi statistike govore da mladi sve više glasaju za krajnju desnicu.
To je pitanje obrazovanja i toga koliko su obespravljeni od političke klase ili koliko smatraju da ih predstavlja etablirana politička klasa. A i društvene mreže igraju ključnu ulogu jer mladi na mrežama u prosjeku provode sedam do osam sati na dan. A s obzirom na algoritme i način na koji su dizajnirani, stvaramo eho-komore i polarizaciju. I, dakako, izloženi ste samo jednom pogledu na svijet i to obično nije onaj centristički.
Koliko je važno uhvatiti se ukoštac s nejednakostima u Europi?
Europa želi pokazati svoju globalnu snagu u ovom trenu, ali i dalje se ne može uhvatiti ukoštac sa svojim različitostima, osobito na zapadu. Jako sam sretna što ste me to pitali jer mislim da čak ni EU sektor nije baš reprezentativan u smislu da se glasovi nekih mladih i dalje ne čuju, osobito mladih Roma, mladih afričkog podrijetla i muslimana. Vidimo da nisu organizirani na isti način, nemaju pristup istim resursima, pozicijama moći itd. Postoje napetosti u društvu i ne trebamo se zavaravati da je sve divno i krasno. Mislim da je Bruxelles veoma segregiran grad, rijetko vidite da se ljudi iz jednog dijela grada sele u drugi.
Stojimo usred takozvanog “briselskog balona”. U Europskom parlamentu, prema statističkim podacima, samo je 6 zastupnika mlađih od 30 godina. Što vam to govori?
Govori mi da mladi nemaju jednak pristup pozicijama moći kao što je to slučaj sa starijom generacijom. A i možda da pronalaze druge načine da se izraze, možda se ne odlučuju za političke borbe, da vjerojatno nemaju dovoljno resursa da se kandidiraju za neku javnu dužnost, znamo da su stranačke strukture povezane s mnogo kapitala i veza. Dakle, doista je riječ o elitističkom svijetu. Zapravo se vodi rasprava o tome trebamo li kvote za mlade u Parlamentu, imamo neformalne skupine poput EU40 itd. Ali to očito nije dovoljno, a mislim i da vas škole i drugeorganizacije zapravo ne pripremaju da se natječete za javne dužnosti.
A kako premostiti sve ove diskrepancije koje ste spomenuli?
Diljem Europe vidimo razlike u obrazovnom sustavu. Iskreno, uočili smo da ništa ne može zamijeniti konstantan dijalog i konstantno uključivanje mladih. Ali ne samo pet mjeseci prije izbora ili kad trebate njihov glas, nego doista na dnevnoj osnovi i na mjestima gdje borave: u školama, klubovima mladih, čak i u kafićima i najneformalnijim mjestima.
Nisam baš zadovoljna kako je prošla Konferencija o budućnosti Europe, no mislim da smo na putu uvođenja inovacija u demokraciju. i vidimo da bez inovacija počinjemo gubiti, posebno nove generacije.
Koliko ovo doba dezinformacija, odmaže?
Mislim da moramo biti vrlo oprezni jer ovih dana svi žele brze rezultate. Želimo da mladi izađu na izbore, sudjeluju, da na njih utječu influenceri itd. Ali kratka koreografija na TikToku ništa ne mijenja, trebamo obrazovanje u školama, resurse, kritičko razmišljanje, treba čitati knjige, poticati mlade da se uključe u aktivnosti itd… Mislim da ne bismo toliko trebali tražiti brza rješenja i da komunikacijske metode i PR nisu pravi odgovor na ovo. Hvala vam što se kao novinarka bavite ovom temom, doista se nadam da će mediji shvatiti koja je njihova uloga u širenju poruke da mladi imaju moć i da je njihov glas bitan te da se samo moraju boriti za svoja uvjerenja i otići dalje od društvenih mreža.
I svi moramo biti prisutniji u fizičkom svijetu, jer spomenuli ste i mentalno zdravlje. Mentalno je zdravlje jedna od tema Konferencije o budućnosti Europe koju su mladi stavili visoko na dnevni red. Osobito nakon COVID-a, kad su bili izolirani, imali su manje prisnosti i privatnosti nego odrasli ili ljudi u 20-ima.
Primjerice, vidimo rezultate istraživanja Eurofounda koje mjeri kvalitetu života mladih, mentalno se zdravlje tu uvijek pojavljuje. I to je ozbiljan problem jer utječe na kvalitetu života. Neki mladi ljudi, 18-godišnjaci, 20-godišnjaci, žive u recesiji, a moja generacija već doživljava drugu.
Dakle, mislim da nam trebaju politike usmjerene na ljude.
Spomenuli ste nešto fantastično: politike usmjerene na ljude. Kakav jezik trebamo? Jer često se govori da naši političari ne žive u stvarnom svijetu, a kad govorite nekim metajezikom u tim starim arenama, a ne u stvarnosti, kakav jezik svi mi trebamo u toj politici usmjerenoj na ljude?
U konačnici se sve svodi na to da govorite jezik svakodnevice, mladih ljudi. I treba se referirati na njihova iskustva te otkriti što ih zanima. Mislim da je problem i to što podcjenjujemo mlade, nemojte ih podcjenjivati, oni mogu prozreti budalaštine i gluposti, osobito kad se radi o političarima.
Cijelu prvu epizodu emisije pogledajte OVDJE.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
.mxf-175x117.jpg)
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!