Nije, jasno, problem što Montirani proces nije ni Feral, ni Charlie Hebdo, a kamoli Monty Python. Oni, čini se, niti nemaju takvih ambicija: njihova je ambicija nasmijati, a ne provocirati, propitivati i pomicati granice. Problem je, međutim, što je ovdje i smijeh sumnjiva protudržavna rabota.

„OK, dat ću vam trinaest epizoda, emitirat će se u listopadu, i to je sve. Sad svi van i primite se posla.“

Tako je glasio kratki odgovor Michaela Millsa, urednika zabavnog programa na BBC-u, kad su mu u proljeće 1969. godine petorica televizijskih komičara iznijeli ideju da naprave novi humoristično-satirički program, „something completely different“. Iako će sastanku BBC-jeva urednika s ekipom budućeg Monty Python Flying Circusa povijest u sljedećih pedesetak godina dodati nešto mitološke patine, osvjetljavajući ga kao herojski upad petorice huligana u tvrđavu konzervativnog britanskog establishmenta – revolucionarni trenutak nakon kojega televizija, humor i satira više nikad neće biti isti – ništa revolucionarnog nije se dogodilo te večeri.

Nije u zgradi BBC-a bilo blaziranih engleskih gentlemana u odijelima od tvida, šokiranih dugokosim luđacima sa skečevima o mrtvim papigama, pa da bi se među njima našao nekakav promućurni vizionar, obavezan lik svake pop-mitologije. Riječ je zapravo bila o običnom radnom sastanku jednog iskusnog televizijskog producenta s petoricom tek iskusnih komičara. John Cleese, Eric Idle, Michael Palin, Graham Chapman i Terry Jones – uskoro će im se pridružiti i Terry Gilliam – bili su, naime, daleko od mladih rockerskih autsajdera iz garaže s revolucionarnom idejom: u to vrijeme, naime, već su bili blizu tridesetoj, u dobi kad su čestiti rockeri već odavno bili mrtvi od droge. „Svi smo bili profesionalci, mogli su se pouzdati u nas, jer smo za sobom imali brdo vrlo upečatljivih poslova, dobrim dijelom i kod njih“, objasnio je kasnije Eric Idle.

Stvar je zapravo bila u tome da ni petorica Pythonovaca nisu imali čvrstu ideju kako će to izgledati. „Otišli smo na BBC reći im što bismo voljeli raditi, a sve se svelo na to da nismo znali ni sami“, prisjetio se kasnije Idle. „Mills nas je pitao hoćemo li imati goste, glazbu, filmove, a mi mu nismo znali dati zadovoljavajući odgovor ni na jedno pitanje“, dodao je Cleese. „OK, dat ću vam trinaest epizoda, emitirat će se u listopadu, i to je sve“, okončao je kratki razgovor BBC-jev urednik. „Sad svi van i primite se posla.“

Ostalo je, kako se to obično kaže, povijest.

Valja tu povijest znati kad god se spomene – a često se spominje ovih dana, povodom otkazivanja suradnje News Baru, odnosno Montiranom procesu, na Hrvatskoj televiziji – hrabrost BBC-ja i njegovih urednika da 1969., dakle prije gotovo pola stoljeća, na posvećeni prostor britanske javne, dakle državne televizije, dakle na račun poreznih obveznika, pripuste humorističko-satiričku seriju bez ikakve veze s ičim poznatim, format koji će zauvijek promijeniti i televiziju i satiru. Jednostavno, Monty Python nije bio nezapamćeni i skandalozni incident, već – koliko god „something completely different“ – proizvod britanske televizijske škole i humorističko-satirične tradicije.

„Program trebamo raditi za gledatelje koji plaćaju pretplatu, a ne za neke uske političke i interesne skupine.“

Tako bi, naime, glasio kratki odgovor televizijskog urednika, da je rečena povijest – hvala joj gdje čula i gdje ne čula – autore Letećeg cirkusa Montyja Pythona, umjesto 1969. na BBC, punih četrdeset sedam godina kasnije namjestila na malu seosku Hrvatsku radio-televiziju. Saslušao bi Jozo Barišić petoricu Pythonovaca, pa se nadmoćno razbaškario kožnom foteljom i nadobudnim mladićima ponovio kako „program treba raditi za gledatelje koji plaćaju pretplatu, a ne za neke uske političke i interesne skupine“.

Tako je, naime, glasio kratki odgovor direktora programa HRT-a Joze Barišića na pitanje novinara zašto je iz programa Hrvatske televizije maknut Montirani proces, satirički serijal ekipe iz News Bara.

„I upravo zbog gledatelja treba reći da oni jednu epizodu Montiranog procesa plaćaju 209 tisuća kuna“, objasnio je iskusni televizijski lisac Jozo. „I zbog financijskoga stanja u kući, koje nije ni približno onome kako ga je bivša Uprava predstavljala, mi smo prisiljeni štedjeti. I ovako smo uštedjeli milijun kuna. A što se dogodilo sa spornom epizodom? Urednica je odbila autorizaciju scenarija jer je jedan skeč nosio naslov ‘Židovi će sravniti cijeli svijet’. Ugovorno je pravo HRT-a da to učini ako što smatra spornim. Bez obzira na žanr, HRT kao javni servis ima odgovornost za sve izrečeno u svojem programu.“

Nije, jasno, problem što Montirani proces nije ni Feral, ni Charlie Hebdo, a kamoli Monty Python. Oni, čini se, niti nemaju takvih ambicija: njihova je ambicija nasmijati, a ne provocirati, propitivati i pomicati granice. Problem je, međutim, što je ovdje i smijeh sumnjiva protudržavna rabota. Problem je što Hrvatska radio-televizija 2016. godine još nije i nema ikakvih ambicija biti niti BBC iz 1969., iz vremena kad je u cijeloj Hrvatskoj bilo možda dvadesetak tisuća televizora.

Te je 1969., valja se podsjetiti, prošlo tek malo više od dvadeset godina otkako je završen Drugi svjetski rat – malo veći, krvaviji i zajebaniji od našeg Domovinskog. Velika Britanija u tom je ratu izgubila četiri stotine i pedeset hiljada ljudi, od čega je u njemačkim bombardiranjima poginulo sedamdeset tisuća civila, i rane su, kako bi se to reklo na hrvatskom, još bile svježe. I da: ne samo da su britanski ratni heroji – prije svih piloti RAF-a, stražari engleskog neba – bili moralni stupovi društva, već su rijetki preživjeli među njima to i danas, gotovo pedeset godina nakon Montyja Pythona. Samo pilota, članova posada i pripadnika RAF-a u Drugom je svjetskom ratu poginulo gotovo šezdeset hiljada, ili četiri puta više od svih žrtava Domovinskog rata, vojnih i civilnih zajedno.

Pa ipak, nitko nikad na BBC-ju nije „odbio autorizaciju scenarija“ u kojemu se samo dvadesetak godina nakon rata okrutno zajebava s ratnim svetinjama i vojnicima – naročito pilotima slavnog RAF-a – i uopće veličanstvenom britanskom vojničkom tradicijom. Na svih tri stotine i pedeset stranica opsežne autobiografije Montyja Pythona ni jedne jedine riječi nema o gnjevnim reakcijama ratnih veterana ili engleske javnosti zbog skečeva u kojima ponosni britanski branitelji nose žensko donje rublje, nikome na kraj pameti nije palo da je zajebavanje heroja RAF-a ismijavanje Domovine, nitko nije niti pomislio maknuti Monty Python s programa jer „BBC kao javni servis ima odgovornost za sve izrečeno u svojem programu“, niti upozoriti Cleesea i društvo kako „program treba raditi za gledatelje koji plaćaju pretplatu, a ne za neke uske političke i interesne skupine.“

Niti je ikada ikome na BBC-u palo na pamet „zbog gledatelja reći da oni jednu epizodu Montyja Pythona plaćaju četiri i pol hiljade funti“ poreznih obveznika, što je u današnjem novcu tri puta više od budžeta Montiranog procesa.

Jedna jedina riječ iz Letećeg cirkusa cenzurirana je u sve tri i pol godine na BBC-u, i to je bila riječ „masturbacija“ u skeču – jebem te, zapadni civilizacijski kruže – o natjecanju u sažimanju Marcela Prousta.

Pokušajte stoga – znam da ne možete, ali pokušajte – uopće zamisliti HTV kako novcem poreznih obveznika nedjeljom navečer emitira skečeve o vukovarskim braniteljima u ružičastim halterima. Nije to razlika između News Bara i Montyja Pythona, već precizna i točna razlika između male, smiješne i mrke Hrvatske danas, i Velike, smiješne i nasmijane Britanije davne 1969. godine.

Zato BBC ima Montyja Pythona, a HRT Nad lipom 35 s vicevima iz starih brojeva Arene.

I to je sve. Što bi rekao Jozo Barišić, „sad svi van i primite se nekog pametnijeg posla“.