Rat je tragedija, pustošenje, nasilje. Ljudske živote pretvara u tugu i proždire ljudskost. Svijet spašavaju oni koji u ratu sačuvaju ljudskost... Rat u Ukrajini možete u ovom članku pogledati kroz oči četiri osobe, četiri istinite priče koje se odvijaju ovih dana. Razgovarali smo s ukrajinskim glumcem Maxom Jakovljevim, koji brine da djeca slušaju bajke u skloništima, ukrajinskom novinarkom Marianom Prisjažnjuk, rumunskim humanitarcem Vasilom Vlasinom, koji koordinira volontere na granici s Ukrajinom i u spomen na svog umrlog sina pomaže izbjeglicama, te s Borisom, inženjerom podataka iz Moskve.

1. MAX JAKOVLJEV – UKRAJINSKI GLUMAC KOJI POMIČE VRIJEME: UMJESTO EKSPLOZIJA NEKA ČUJU BAJKE

Max Jakovljev je ukrajinski glumac koji zajedno s još pet glumaca s kojima je diplomirao na istom sveučilištu, stvara predivan projekt koji u strašni rat unosi ljubav i nadu.

Naime, na njegovu inicijativu mladi ukrajinski glumci, stari tek nešto više od 20 godina, snimaju bajke, a potom snimke objavljuju u aplikaciji za razmjenu poruka Telegram – kako bi ih mogli slušati u atomskim skloništima.

Vjenčanje na Dan pobjede

Max je 22. veljače bio u kinu sa svojom zaraučnicom Veronicom Mišaevom, također glumicom. Gledali su film “Nosorog” ukrajinskog redatelja i borca za ljudska prava Olega Sencova, koji je kao politički zatvorenik bio zatvoren u ruskim zatvorima nakon uhićenja, nakon ruske okupacije Krima 2014. godine. U ranim jutarnjim satima 24. veljače, na dan njihove godišnjice, počeo je rat.

“Vjenčanje smo planirali ove jeseni, ali smo nakon početka rata odlučili vjenčati se na Dan pobjede. Bio je to i rođendan mog prijatelja. Naši planovi su propali zbog bolesnog ‘cara’ Rusije”.

Prijatelju je napisao oproštajnu poruku u slučaju da mu se nešto dogodi i isplanirao vrijeme slanja. Vrijeme svaki dan odgađa. Ako mu se nešto dogodi, poruka će biti poslana automatski jer je nitko neće odgoditi.

Umjesto oružja u borbu s dječjim bajkama

Max nije uzeo oružje u ruke – “iz straha ili drugih izgovora, ne znam”, rekao nam je. To ga je jako opterećivalo, jer htio biti koristan. Prisjetio se ukrajinskog novinara i publicista Marka Livina, koji je na društvenoj mreži Telegram objavljivao riječi koje bi volio čuti od svog oca, ali nikada nije. Odmah mu je pala na pamet ideja da razgovara s djecom, “umiri ih, daj im nadu.”

Počeo je snimati bajke i uspavanke za djecu, a potom objavljivao audiosnimke u aplikaciji za razmjenu poruka Telegram. Kanal je nazvao Pavlusha i Java – po glavnim likovima ukrajinskog dječjeg književnog hita Toreador iz Vasjukovke.

Projekt kreira tim od šest glumaca

Projektu su se pridružile i njegova zaručnica i četvero glumačkih kolega s kojima je studirao na Kijevskom nacionalnom sveučilištu za kazalište Karpenko Kari. Pored Maxa i njegove supruge Veronice, tu su i Valeria Fokina, Kate Čikina, Eugen Šekera i Diana Kizminova.

Max je svoju priču napisao za nas posebno, a u prijevodu mu je pomogla Valeria Fokina, jedna od pet glumica i glumaca koji na projektu surađuju s Maxom.

Svi glumci su Ukrajinci, ali iz različitih mjesta. Zbog rata ne mogu snimati TV serije, filmove i druge projekte ili glumiti u kazalištu. Kažu, svatko je zaglavio na svom kraju države.

Max i Veronica su trenutno u Harkivu kod Veronicinih roditelja, Valeria živi na selu daleko od velikih gradova, Kate u Kijevu, Diana se početkom rata preselila u Njemačku, Eugen mora ići u sklonište više puta dnevno, skoro svaku noć tamo također i prespava, a svoju lokaciju skriva zbog sigurnosti.

Osjećaju se iscrpljeno i uplašeno. „Neki od nas svaki dan viđaju smrtno stradale, i to je zaista traumatično,“ kaže Valeria.

Na videosnimci ispod je Eugen koji mora odlaziti u sklonište nekoliko puta dnevno. U skloništu su i djeca kojoj čita bajke. Na snimku čita bajku Olge Zuber koja govori kako je zečić pokušao zaspati.

Broj pratitelja je narastao brzinom svjetlosti

Nakon što su o Maxovom projektu izvještavali na ukrajinskoj nacionalnoj televiziji, broj pratitelja je eksplodirao. Dolaze iz svih dijelova države i mladi glumci su bili presretni što mogu pomoći ovolikom broju djece. „U početku smo si rekli: ‘Ako možemo pomoći barem jednom malom djetetu, isplati se.’ Sada je s nama više od 150.000 djece koja mogu slušati naše bajke umjesto da slušaju strašne eksplozije.”

U početku su bajke snimali samo glumci, kasnije su se pridružili ljudi iz cijele države. “Shvatio sam da ovo može biti i terapija za one koji snimaju bajke, a ne samo za djecu koja ih slušaju,” kaže Max.

„Roditelji su nam pisali: ’Moje dijete je prvi put zaspalo zbog vaših bajki.’ „Dobili smo i poruku od jedne djevojčice: ’Moj otac je vojnik. Jučer je zaspao zbog vaših uspavanki.’”

Primaju tisuće poruka zahvalnosti, a i ukrajinske poznate osobe žele im pomoći u snimanju bajki i širenju vijesti o kanalu na svojim mrežama.

Bajke se snimaju u obliku malih mp3 datoteka, koje roditelji mogu preuzeti i u atomskim skloništima, a djeca ih slušaju uz zatamnjene ekrane i time štede bateriju, što je posebno važno u vrijeme rata, kada je pristup struji i internetu ograničen.

U ovim vremenima su ljubaznost i ljubav posebno važni

Kako su kazali, njihov projekt ima više namjena: pomaže djeci da se osjećaju sigurnije, pomaže ljudima koji snimaju bajke da izbjegnu surovu stvarnost, a njima samima, inicijatorima projekta, da se osjećaju korisnima.

“Zato smo izuzetno sretni što se okupilo toliko ljudi kojima dajemo ljubav. U ovim teškim vremenima vrlo je važno da ostanemo ljubazni i da dajemo ljubav, “ kaže Valeria.

“Nitko nema pravo oduzeti život nevinim ljudima”

Kako kaže Max, ima puno planova kako pomoći u ovim teškim vremenima. “Nadam se da ih neću imati vremena implementirati, jer će se rat završiti. I mi ćemo pobijediti. A naš kanal više neće biti potreban jer će majke i očevi svojoj djeci sami čitati bajke.”

Odlučan je da će nakon pobjede Ukrajine osnovati dobrotvornu organizaciju, koja će biti nazvana po njegovoj baki i majci, Valentini i Marini, “dvjema ženama heroinama” u njegovom životu koje su, kao i njegov djed i otac, već preminule.

Vjeruju u pobjedu Ukrajine i nadaju se da će se rat završiti što je prije moguće, kaže Valeria. „Želimo živjeti svojim uobičajenim životom, piti uobičajenu šalicu kave, redovno večerati s prijateljima, grliti ljude koje volimo, samo želimo da nam se vrate naši životi. Ali kada pomislim na ljude koji su u ovom ratu izgubili svoju djecu, muževe, majke, braću, mogu reći da prije svega želimo živjeti. Nitko nema pravo oduzeti život nedužnim ljudima.”

2. MARIANA PRISJAŽNJUK – UKRAJINSKA NOVINARKA KOJA SE BORI ČINJENICAMA: SVATKO IMA SVOJU FRONTU

Mariana Prisjažnjuk je ukrajinska novinarka iz područja politike i međunarodnih odnosa. Osim ukrajinskog i ruskog, govori i rumunjski, engleski i njemački, a u prošlosti je radila za mnoge medije u Ukrajini, Moldaviji, Rumunjskoj i Njemačkoj.

Trenutno je dopisnica za ukrajinski medij Glavkom i surađuje u fact-checking projektu StopFake, gdje provjeravaju lažne vijesti i bore se protiv njih. Također piše doktorat iz međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Moldaviji, a njena tema su upravo vanjski poslovi Ruske Federacije.

Prisjažnjuk se trenutno nalazi u jednoj od balkanskih država, gdje radi na jednom novinarskom projektu, ali njene misli su u Ukrajini, gdje je njen dom i gdje žive njeni prijatelji i obitelj. Kaže da još nikada nije bilo tako teško kao danas, bijesna je zbog svega što se događa njenim najmilijima i njenom gradu – Kijevu.

U stalnom je kontaktu s obitelji, razgovaraju o planu A, B, C, o tome kako stupiti u kontakt ako se bilo što dogodi i strategijama kako se nositi s ovom situacijom. Državu ne namjeravaju napustiti. Kaže da se mještani dobro nose sa situacijom, jer ne paničare, već rade ono što mogu u ovim okolnostima, objašnjava.

Njeni kolege novinari također ostaju u Ukrajini. Nastavljaju sa svojim radom i u ratnim situacijama, jedni su otišli u vojsku, a drugi vode inicijative za pomoć ljudima, prikupljaju novac, dijele informacije…

Njeni roditelji su ovog tjedna evakuirani iz Kijeva, s njima je otišla i njihova mačka.

Nisam mogla zamisliti da je to moguće u 21. stoljeću

Iako dobro poznaje dinamiku odnosa Rusije i Ukrajine, rat nije očekivala. “Iako smo već osam godina imali rat de facto i naučili smo kako živjeti u ovim stresnim okolnostima, uz vojni rizik, i suočavali smo se s ruskim prisustvom sa svih strana, za mene je to bilo vrlo neočekivano,” kaže.

Unatoč nekim znakovima i upozorenjima da bi se to moglo dogoditi, nije mogla ni zamisliti da je nešto takvo moguće u 21. stoljeću, “da neka psihopatska osoba može voditi globalne procese,” kaže.

“Ovo je velika tragedija za naš narod. U stvari, Rusi vrše genocid nad našim narodom jer su napali našu državu, bombardiraju civilno stanovništvo, uništili su više od 200 škola, desetine bolnica i rodilišta. A sve ovo vrijeme govore da smo mi ti koji radimo nešto pogrešno. Ali, oprostite mi: ovo je naša država. Vi (Rusi, op. a.) nalazite se u našoj državi, s više od 2.000 vojnika u Donbasu više od dva tjedna napadali ste i bombardirali naš teritorij.”

“Ruska propaganda sve vrijeme ostaje ista – denacifikacija ukrajinske države koja, prema njihovim riječima, vrši genocid nad narodom Donbasa. A tko je narod Donbasa? Ne razumijem. Svi smo mi Ukrajinci – Harkiv, Donbas, Lugansk, Mariupol, Odesa, Kijev, svi smo Ukrajinci!”

Raduje je jedinstvo Ukrajinaca

Iako je ljuta i iscrpljena zbog onoga što se događa njenim najmilijima i njenom gradu, sretna je što vidi da su Ukrajinci jedinstveni više nego ikad prije. “Nenaoružani brane svoje gradove, izlaze na ulice i pružaju otpor tenkovima, naoružanim vojnicima, viču na njih i govore im da je ovo njihova država.”

“Drago mi je što vidim ovako visoku razinu otpora civila. Istovremeno, krajnje je žalosno da je skoro 500 (podaci od 7. ožujka, op. a.) ljudi mrtvih, ubijenih. /… / Vjerujem u ukrajinsku vojsku, ali sam u isto vrijeme zabrinuta zbog raspleta događaja, jer može biti i gore. Nitko ne zna kakvi bi se obrati mogli dogoditi. Znam da je situacija vrlo komplicirana, pa mogu ponoviti riječi našeg predsjednika Zelenskog: ’Nadam se da će svjetlost pobijediti tamu.’“

Zahvalni su na sankcijama, ali one nisu dovoljne

Ukrajinci su zahvalni na sankcijama koje su zapadne države uvele Rusiji, ali to nije dovoljno, rekla je ona. Imamo slabiju poziciju u zračnom prostoru, Rusija nas stalno pobjeđuje, ubijeno je više od 61 djeteta (podatak od 9. ožujka, op. a.).

Svjesna je da među zapadnim državama ne postoji konsenzus oko zatvaranja ukrajinskog zračnog prostora (no-fly zone), zato smatra da Ukrajina treba tražiti i mogućnosti za suradnju u bilateralnim ili trilateralnim dogovorima s Poljskom, Rumunjskom i balkanskim državama…

“To nije samo ukrajinsko-ruski rat. Putin je 2007. godine u čuvenom govoru na minhenskoj konferenciji najavio da namjerava oživjeti sovjetski prostor. Dakle, sljedeće bi mogle biti Moldavija, Gruzija, baltičke države. Ne radi se samo o Ukrajini. Tražimo pomoć, ne samo zbog nas.”

“Cijeli svijet gleda kako ljudi u Ukrajini umiru bez pružanja hitne vojne podrške zračnom prostoru. Nije pravedno. Nije pravedno. /…/ Ukrajinski narod trenutno umire za europske vrijednosti i protiv zločinačkih namjera jedne osobe koja neprekidno živi u prošlosti.”

Borba protiv lažnih vijesti

Mariana u Ukrajini također surađuje u projektu StopFake, gdje se bore protiv lažnih vijesti i dezinformacija koje dolaze s ruske strane. Uspoređuju videosnimke, fotografije gradova i ljudi koje prikazuju na fotografijama, detaljno provjeravaju sve informacije koje dolaze.

Kako objašnjava, Rusi imaju vrlo dobar sustav propagande. On se obično pojavljuje u vidu govora mržnje i falsificiranja zločina za koje lažno tvrde da su ih počinile druge države, objašnjava. Trenutno, ruska propaganda ima više smjerova u kojima djeluje, od kojih su dva: demoralizacija ukrajinske vojske i stvaranje umjetnih slika koje lažno prikazuju da Ukrajinci podržavaju Rusiju.

Jedna od aplikacija koju u okviru StopFake svakodnevno prati je Telegram, za koji kaže da je postao jedan od važnih kanala za širenje dezinformacija nakon što je većina država zatvorila pristup ruskim internetskim stranicama.

Nova normalnost

Marianin život se s ruskom invazijom okrenuo naglavačke. Neprospavane noći, ljutnja, strah – i dalje se budi u 4 ili 5 ujutro da pogleda vijesti, da vidi je li se tijekom noći dogodio neki napad, da provjeri “kada su moji roditelji bili zadnji put na mreži.”. Ova situacija je postala nova normalnost.

“Ali sada se osjećam bolje jer sam se organizirala. Moram raditi, moram puno pisati, imala sam životne planove, moram se nositi s tim i moram biti jaka, svi moramo biti. Svatko ima svoj frontu i svoj dio posla, koji mora odraditi što bolje, posebno u ovim vremenima.”

Njen djelić te borbe je, kaže ona, da pravedno pokriva situaciju i komunicira sa svojim kolegama iz inozemstva i “pomaže im da bolje razumiju ukrajinsku i rusku agendu”, kaže.

Kakva će joj biti budućnost, ne zna, ali u Kijev će se vratiti, jer tamo ima stan, prijatelje i roditelje. “Cijeli moj život se vrti oko Ukrajine, Ukrajina je moj dom.”

3. VASILE VLASIN – RUMUNJSKI HUMANITARAC: SAMO SMO NA KORAK OD HUMANITARNE KATASTROFE

Vasile Vlasin je Rumunj koji živi u gradu na sjeveru Rumunjske, na granici s Ukrajinom. Države razdvaja samo most preko rijeke Tise. Od prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, svaki dan je na granici, danju i noću. Zadužen je za koordinaciju mase izbjeglica koji u njegov grad dolaze iz Ukrajine i za koordinaciju više od 120 volontera koji pomažu izbjeglicama na granici.

Razgovarali smo usred izuzetno napornog dana. Kako bi mogao razgovarati s nama, zatvorio se u auto. „Nemoguće je razgovarati vani“, objašnjava. Unatoč tome, tijekom našeg razgovora su sve vrijeme zvonili telefoni, ljudi su kucali na vrata automobila. „Radimo sve dane,“ kaže Vasile. “Samo smo korak od humanitarne katastrofe.”

Kako kaže, gotovo sve ukrajinske izbjeglice koje prelaze preko granice u Rumunjsku, imaju neki cilj u Zapadnoj Europi. Samo manje od jedan posto, prema njegovoj procjeni, ostalo je u Rumunjskoj, blizu granice, jer se nadaju da će rat uskoro završiti i da će se vratiti u rodni grad. Puno je studenata iz Turkmenistana, Tadžikistana, Azerbajdžana, Indije, Afrike koji su studirali u Ukrajini i sada se žele vratiti kući, objašnjava.

Vlasin i njegovi volonteri besplatno prevoze izbjeglice na lokacije po cijeloj Europi. Svakog dana u Europu – u Varšavu, Prag, Budimpeštu, München, Frankfurt, Madrid… – njegova grupa preveze nevjerojatnih 1.000 izbjeglica, i dodatnih 2.000 dnevno u gradove u Rumunjskoj.

Majke s djecom koje su na putu po nekoliko dana

Sve to zbog toga jer ne želi da idu u izbjeglički kamp gdje su smješteni u šatorima s po 12 ili 16 ljudi. On je uvjeren da izbjeglice koje su krenule na dug i težak put iz dalekih gradova, poput Kijeva, Odese, Dnjepra, a koje su na putu desetak dana, zaslužuju bolje. “Svaki dan viđam majke s troje ili četvero djece, otac je kod kuće, možda skriven ili na ratištu. Dolaze nam po pomoć, a ja im ne mogu reći: ‘Idite u izbjeglički kamp.’ /… / Ovim ljudima treba dom.”

Neke izbjeglice u Ukrajini panično skaču u vlak, ne znajući kuda ide. Događa se da polovica članova obitelji stigne u Poljsku, a polovica u Rumunjsku, objašnjava Vasile. “Pokušavamo im pomoći da pronađu svoje obitelji.”

Ljudi mu kažu da je lud

Dnevno mu je potrebno tri-četiri tisuće litara dizela za prijevoz izbjeglica diljem Europe, zato ističe da im ne trebaju hrana i druga pomagala, prije svega im je potreban novac za gorivo i cestarine za autoceste, kao i pomoć u vidu autobusa, kombija…

Imaju podršku grada, ali ona nije dovoljna, kaže Vlasin. Donacijama mu pomažu i prijatelji, ali u ovim vremenima, kaže, nije lako pronaći novac.

Trenutno veliki dio ogromne količine novca potrebnog za dizel i cestarinu – plaća iz vlastitog džepa – samo u Austriji, na primjer, za jednu vožnju autobusom plati 250 eura.

„Mnogo ljudi mi je reklo da sam lud“, kaže. Naime, ne mogu razumjeti zašto daje toliki novac za prijevoz izbjeglica koje bi mogle ostati u izbjegličkom kampu. Vasile, koji je prije sedam godina u tragičnoj nesreći izgubio sina i od tada svoj život posvećuje volontiranju i humanitarizmu, odgovara:

“Nitko ne zna bolje od mene kako je izgubiti člana obitelji. Sve što radim i što sam radio proteklih sedam godina, otkako radim kao volonter, u znak je sjećanja na mog voljenog Luku, moje dijete, mog dragog dječaka. Izgubio sam ga, a sada pokušavam pomoći drugima kako bi bili zajedno.”

Kako je izbjeglica sve više, a vozača premalo, za pomoć trenutno pregovara i s aviokompanijama koje bi ih mogle prevoziti u Varšavu, München, Frankfurt i Madrid.

“Trudim se učiniti sve što je moguće kako bih pomogao što većem broju ljudi. Ne možemo spasiti sve izbjeglice, ali pokušavamo pomoći onima koji dođu do nas.”

Donacije goriva skupljaju i na web stranici Zaklade Par, koju su on i njegova supruga osnovali nakon smrti sina: https://parintisalvatori.ro/cauze/united-for-the-children-of-ukraine/ .

U sklopu zaklade dobrovoljno podučava roditelje kako pružiti prvu pomoć, a vodi i humanitarne akcije za osobe kojima je potrebna operacija i liječenje u inozemstvu. Također prikupljaju sredstva za medicinsku opremu za javne bolnice i defibrilatore na javnim mjestima.

Pod okriljem noći granicu prelaze i muškarci

Većina izbjeglica koje im dolaze iz Ukrajine na rumunjsku stranu su žene i djeca, a noću ima i ukrajinskih muškaraca koji bježe od rata i pokušavaju ilegalno prijeći granicu, kaže Vlasin. Naime, muškarcima od 18 do 60 godina nije dozvoljeno napustiti Ukrajinu, kaže, pa mnogi pokušavaju prijeći granicu ovog inače prilično izoliranog i manje pristupačnog graničnog prijelaza plivajući preko ledeno hladne rijeke. „Svaku večer pripremamo komplete odjeće za muškarce, jer znamo da svake noći preko rijeke dolaze izbjeglice.“

I sam poznaje obitelj s četvero djece, koja je željela napustiti Ukrajinu, ali pošto je najstariji sin napunio 19 godina, mora ostati u Ukrajini. Nisu htjeli otići bez njega, pa se svi zajedno kriju, rekao je Vlasin, koji im šalje pomoć.

“Nisu mogli ostati kod kuće jer vojska dolazi tražeći ljude za rat. Priče su slične pričama mog djeda. Nisam mislio da ću doživjeti iste priče u svom životu. Barem ne ovdje, usred Europe. To je užasno.”

Boje se onoga što dolazi

Nemaju informaciju koliko ljudi dolazi. Mogu samo bespomoćno promatrati i primati ljude koji dolaze preko mosta iz Ukrajine u Rumunjsku i mogu samo nagađati koliko ih ima na drugoj strani. I pomažu im.

Boje se da najgore tek dolazi. “Vidimo slike sa željezničkih postaja u Ukrajini, gdje tisuće ljudi ulaze u vlakove, i od tamo, do kuda? Nama, u Rumunjsku, pa možda u Poljsku.”

“Svakog dana se nadam da je ovo posljednji dan. Da dolazi mir i kraj rata. Ne razmišljam o sutrašnjem danu, već o tome što mogu najbolje napraviti danas. Možda će se sutra rat završiti.”

4. BORIS – RUS IZ MOSKVE: NAPUŠTENI SMO I ZATVORENI U DRŽAVI KOJA MOŽE NAŠTETITI NAMA, SEBI I CIJELOM SVIJETU

Boris je 28-godišnji inženjer podataka, Rus koji živi i radi u ruskoj prijestolnici. Njegova obitelj je uglavnom iz Rusije, a dio obitelji po majčinoj strani je iz Ukrajine i još uvijek tamo živi, zato događaje u Ukrajini shvaća vrlo osobno. Osjeća se odgovornim za ono što se događa i što će se dogoditi u budućnosti. “Zajedno smo dozvolili da se ovo dogodi i zajedno ćemo to i platiti.”

S nama je razgovarao anonimno jer se ne želi eksponirati zbog strogih mjera države, a s njim smo stupili u kontakt preko ruske doktorske studentice, koja trenutno studira u Europi.

Usprkos sankcijama protiv Rusije, njegov život i životi Rusa nisu tako osakaćeni kao životi Ukrajinaca na području ratnih sukoba, svakodnevnog bombardiranja i traženja utočišta u skloništima. Svjestan je toga. I dalje može raditi, ali ima osjećaj da mu je budućnost potpuno izgubljena, svi planovi za budućnost su uništeni, ništa se više ne može planirati. „Osjećamo se napušteno i zarobljeno u raspadajućoj propaloj državi koja može naštetiti nama, sebi i cijelom svijetu“, kaže.

Boji se najgoreg scenarija – nuklearnog rata. “Stvarno mislim da zbog jaza koji postoji između njega i stvarnog svijeta, naš predsjednik donosi odluke koje su opravdane samo u njegovom svijetu. I možemo doći do točke u kojoj neće imati što izgubiti osim simboličnog ‘pečata u povijesti’.”

Gube nadu, očekuju gospodarsku katastrofu

Ruska invazija na Ukrajinu tema je o kojoj se ovih dana, barem u Borisovom krugu, puno priča. Ljudi su uplašeni videosnimcima svjedoka – snimcima bombardiranja Harkiva, šokirani su fotografijom mrtve djevojčice u Harkivu. Mnogi mladi ljudi u Rusiji gube nadu jer su ponovo iza željezne zavjese i zato što im svijet okreće leđa.

“Ljudi panično pokušavaju odlučiti hoće li napustiti Rusiju ili ostati. Razmišljaju što napraviti s novcem, imaju li još posao, kako će biti ako se budu morali pridružiti vojsci. Čujem dosta priča o tome kako se pripremiti za sljedeću krizu, što kupiti i nabaviti unaprijed /… / Neki mladi ljudi razočarani su što su sankcije pogodile njih, a ne pristalice ‘specijalnih operacija’, zamjeraju i razočarani su zbog zapadnih država,” pojašnjava Boris.

Njihov svakodnevni život trenutno je naizgled uobičajen, ali ih očekuje gospodarska i socijalna katastrofa. Čini se da nikada nije bilo tako velikih mjera protiv Rusije, procjenjuje Boris. „Tsunami ekonomskih ograničenja zapravo će sve pogoditi,“ kaže.

“Teško je predvidjeti kakve ćemo šokove doživjeti. Cijeloj industriji, koja zapošljava stotine tisuća ljudi, prijeti izumiranje, jer infrastruktura zahtijeva određene tehnologije koje ne proizvodimo na teritoriju Ruske Federacije.”

Zbog prijetnje zatvorom se ne usuđuje prosvjedovati

U svjetskim medijima od početka ruske invazije na Ukrajinu često izvještavaju o antiratnim prosvjedima, koji se održavaju u cijelom svijetu pa tako i na ulicama ruskih gradova. I Boris je u prošlosti prosvjedovao protiv vlasti, bio je na skoro svakom prosvjedu od 2013. godine, no učinak je bio sličan vrisku pod vodom: “Niko nas nije slušao ili shvaćao ozbiljno.”

Na prosvjedima protiv invazije na Ukrajinu, koji su se održavali posljednja dva tjedna u Moskvi nije sudjelovao jer je zbog bakine bolesti morao napustiti prijestolnicu. Vjerojatno ionako ne bi bio na njima jer se “s tako malom masom vjerojatno ne bi usudio opirati”, kaže.

“Prijetnje osvetom i optužnicama shvaćam vrlo ozbiljno. Odgovoran sam za spašavanje obitelji i trenutno si ne mogu priuštiti da me zatvore na 15 godina, zbog toga se bojim otvoreno prosvjedovati”, kaže nam iskreno.

Napad Rusije na Ukrajinu je za rusko stanovništvo bio šok, jer ga nisu očekivali. Mnogi njegovi prijatelji i poznanici su na početku bili duboko potreseni, prestrašeni i panični. Bilo je mnogo i onih koji nisu vjerovali da se sve to stvarno događa, mnogi još i danas sumnjaju, kaže Boris.

Priličan broj ljudi u Rusiji je napad shvatio kao oslobodilačku operaciju i nije htio vjerovati ni snimkama svjedoka. “U Rusiji je jednopartijski sistem kojem služi ogroman medijski aparat, a nezavisni mediji su već dugo vremena dosljedno marginalizirani. Raznolikost stavova sama po sebi i bez svjesnog napora ovdje ne postoji. Ako je rečeno da je operacija oslobodilačka i da ne pogađa civile, to je tako”, opisuje propagandu unutar Rusije.

Mlađi su manje izloženi propagandi

Mlađi ljudi su svakako manje izloženi propagandi, a uprkos tome poznaje ljude svojih godina koji podržavaju ovu “posebnu operaciju”, kako je nazivaju ruske vlasti. Neki samo slijepo slijede svoje roditelje i njeguju slične obrasce razmišljanja, a neki u događajima vide teorije zavjera.

“Misle da to jednostavno ne može biti istina, da naša država to radi, da je sve izmišljeno i da su u pozadini nepoznate sile, koje provode svoje prljave planove kako bi prerasporedile svjetsku dominaciju. To je također dio njihovog psihološkog zaštitnog mehanizma – lakše je ostati pri zdravoj pameti ako misliš da je sve povezano i jednostavno za objasniti.”

Raspoloženje se mijenja, iako je trenutno teško vjerovati bilo kojem istraživanju javnog mnijenja, kaže. “Mislim da će vremenom biti sve više ljutih ljudi, koji će shvatiti da sve zajedno nema smisla, da vlada na račun njihove budućnosti državni novac koristi za vlastite ambicije. Kada se gubici iz običnih brojeva pretvore u razorene obitelji, stvari će se još više promijeniti.”

Boji se prekida pristupa internetu

Unatoč gašenju medija i ograničavanju pristupa nekim internetskim stranicama i društvenim mrežama, teškoća sa informiranjem i očuvanjem kontakata još nema. Većinu informacija dobiva preko VPN pristupa, čita medije kao što su Mediazona, ruski Insider i Meduza, koristi Telegram. Društvene mreže, kao što su TikTok ili Facebook, nikada ozbiljno nije ni koristio, zbog čega ga njihova nedostupnost osobno nije pogodila.

Ali se boji da bi vlada u budućnosti mogla potpuno ograničiti pristup internetu. “To će izazvati potpunu katastrofu, uskraćivanje za nezavisne medije, kritične poslovne podatke, otvoreni kod i tako dalje i tako dalje.”

Ratni principi odnosa između prijatelja iz obje države

Rusofobije – diskriminacije i mržnje prema ruskom narodu, koja je u porastu nakon napada, se ne boji. Kaže da čak razumije Ukrajince i ostatak svijeta, ako su neprijateljski nastrojeni prema ruskom narodu i u ovim okolnostima “ne razlikuju paletu sivih tonova između crnog i bijelog”. “Ne bih ni ja, kada bih bio na njihovom mjestu, iako svaki čovjek zaslužuje osobni tretman. Ne zaboravite na to kada budete mrzili sve Ruse zbog trenutnih događaja,” naglašava.

Sada su napeti čak i odnosi s prijateljima iz Ukrajine. Borisova ukrajinska prijateljica mu je na početku invazije govorila da kolektivnu krivicu ne smije shvaćati osobno. Međutim, i ona je vremenom, kada je skoro granatirana bolnica u kojoj je bila njena baka, počela mrziti Rusiju i njene stanovnike.

“Razumijem je. Mislim da me sada mrzi i nemam volje stupati u kontakt sa njom. Mislim također, da bi to bila glupost, jer ne postoji ništa što bih joj u ovim okolnostima mogao reći, nemam mogućnosti zaustaviti ove okolnosti”. Ovako razmišlja Boris, iako sam nikako nije odgovoran za napad na Ukrajinu i iako mu se i sam protivi. Kao i mnogi Rusi.

Državu ne može napustiti

Rusiju ne može napustiti, iako bi to želio, jer financijskih sredstava za preseljenje u inozemstvo nema, pored toga je odgovoran za svoju obitelj, zbog čega će se morati nekako prilagoditi situaciji u državi i biti dio procesa oporavka, kaže. “Nemam nikakvih dugoročnih planova i ne znam kada će se vratiti.”

Tijek događaja iz minute u minutu pratimo OVDJE.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.