San Vladimira Putina o vraćanju ruske carske slave ne urušava se samo u Ukrajini. Nasilje koje je nedavno izbilo u Nagorno-Karabahu na Kavkazu dodatni je dokaz koliko Moskva nije sposobna ni minimalno utjecati na regiju koja je nekoć činila ključni dio Sovjetskog saveza.
Tijekom dva desetljeća dominacije političkom arenom u Moskvi, Putin se posvetio vraćanju Rusije na razine koje podsjećaju na ogromnu silu iz sovjetske ere. Iz njegove perspektive, Moskva ima pravo vršiti svoj utjecaj na takozvano “blisko susjedstvo”, nezavisne republike nastale nakon raspada SSSR-a. Putin vjeruje da je upravo raspad SSSR-a “najveća geopolitička katastrofa” 20. stoljeća, piše Telegraph.
Ipak, usprkos nemilosrdnoj kampanji kojom je želio uvjeriti te zemlje da se vrate pod okrilje Moskve, Putinove nasilničke taktike imale su upravo suprotan rezultat. Njegova loša odluka da napadne Ukrajinu ojačala je odlučnost bivših sovjetskih republika, pogotovo na istoku Europe i na Baltiku, da se zaštite od bilo kakve buduće prijetnje koju predstavlja Rusija.
Sukob u Ukrajini značajno je umanjio nade Kremlja da će uspjeti povratiti svoj utjecaj na zapadnom boku, no sve manja snaga Rusije također je očita i u bivšim sovjetskim republikama u središnjoj Aziji i na jugu Kavkaza, što vrlo jasno ilustrira ponovno izbijanje sukoba na Nagorno-Karabahu.
Dugogodišnja glavobolja
Sukobi između Armenije i Azerbejdžana oko ove regije izvor su glavobolje za Moskvu još otkad su te dvije zemlje stekle nezavisnost 1991. godine.
Planinska regija Nagorno-Karabah nalazi se na južnom dijelu planinskog lanca Karabah. Međunarodno je priznata kao dio Azerbejdžana, usprkos činjenici da većinu od 120.000 stanovnika regije čine etnički Armenci koji imaju vlastitu vladu povezanu s Armenijom. Napetosti su dovele do dva rata u prethodna tri desetljeća, a još ih pogoršava tvrdnja armenske manjine, koja je kršćanska, da su u opasnosti od progona od strane muslimana iz Azerbejdžana.
Idealni scenarij za Moskvu jest da se udalji od ovog sukoba i ostane u dobrim odnosima i s Bakuom i s Yerevanom. Upravo s tim na umu je Moskva ispregovarala prekid vatre nakon što je 2020. godine Azerbejdžan pokrenuo drugi rat na Karabahu, u kojem je poginulo najmanje 6.500 ljudi. Pod uvjetima dogovora, Rusija je – koja ima sporazum o obrani s Armenijom – pristala poslati 1.960 ruskih mirovnih snaga kako bi zaštitili koridor Lachin, glavnu humanitarnu rutu koja povezuje Armeniju s Nagorno-Karabahom.
Moskva je do kraja prošle godine počela očajnički tražiti ojačanja za svoju posrnulu ofenzivu u Ukrajini, što znači da nije uspjela ispuniti svoja obećanja da će zaštititi koridor. Zbog toga su azerbejdžanski paramilitarni odredi blokirali koridor, što je spriječilo prolazak pomoći do Armenaca na Nagorno-Karabahu i praktički enklavu stavilo pod opsadu.
Ovog tjedna, Azerbejdžan je otišao korak dalje. Zemlja tvrdi da je bila prisiljena pokrenuti “antiterorističke operacije” jer su rutu koristili armenski separatisti za prijevoz oružja. Ti strahovi sada bi trebali biti ublaženi, budući da su vođe armenskih separatista pristali raspustiti svoju vojsku i predati oružje u sklopu novog sporazuma o prekidu vatre.
Može li se obnoviti rusko carstvo?
Ipak, činjenica da Rusija nije uspjela spriječiti još jedan sukob između dviju sovjetskih republika pokazuje koliko postaje nesposobna vršiti utjecaj u regijama kojima je nekad vladala.
Za vrijeme SSSR-a, takozvani “-stanovi” središnje Azije – Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan – značajno su pridonosili sovjetskom gospodarstvu, dajući energiju za industriju i ljudsku snagu za vojsku. Od 2002. godine, Moskva je svoje povijesne spone s regijom željela sačuvati putem CSTO-a (Collective Security Treaty Organisation), vojnog i političkog saveza u kojemu su bile Bjelorusija, Rusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan.
Pitanje je hoće li Moskva uspjeti zadržati veze s ovim brzorastućim regijama sada kada nije uspjela održati mir na jugu Kavkaza. Sigurno su glavni gradovi od Taškenta do Dušanbea vidjeli da je pakt o obrani između Moskve i Armenije bio praktiki beznačajan u kontekstu agresije Azerbejdžana.
Moguće je da će zemlje zbog toga zaključiti da njihovi dugoročni interesi leže u približavanju Kini, drugoj velikoj sili koja želi pristup ogromnom mineralnom bogatstvu u regiji. Taj trend već je postao vidljiv ranije ove godine kada je Peking organizirao summit Kine i zemalja središnje Azije u Xi’anu, gradu na putu svile. Svi “-stanovi” bili su prisutni na summitu, a Rusija nije bila, što je jasan pokazatelj sve slabije uloge Moskve u regiji koju je nekoć smatrala vlastitim dvorištem. Dok je Putin bio zaokupljen Ukrajinom, Peking je uspio sklopiti sporazume o ulaganjima teške 50 milijardi dolara.
Putin možda sanja o obnovi ruskog carstva, no okrutna stvarnost je sljedeća: Moskva više nema niti snage niti utjecaja da to zaista i postigne.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare