Američki poučak

Na međuizborima se plebiscitarno glasalo protiv politike predsjednika Donalda Trumpa, a za veću kongresnu kontrolu iste. No Amerika je uvjerljivom pobjedom demokrata skrenula i ulijevo jer su mnogi izabrani kandidati Demokratske stranke lijeviji od dosad tamo viđenih. No ni Trump još nikamo nije otišao, iako bi po ocjenama nekih trebao odšepesati kao hromi patak (lame duck) očerupane moći prema kraju svoga mandata.

Sve to - i skretanje Amerike naglo ulijevo i Trumpovo hramanje prema kraju mandata još je na dugome štapu. No činjenica jest da su Amerikanci poručili kako im je dosta Trumpove politike. Među njima i puno onih koji su mu prije dvije godine dali svoj glas.

Amerikancima je dosta Trumpa

Američki predsjednik, koji god bio, politička je figura u kojoj se sažima silna politička moć. Samokontrola te moći jedna je od ključnih vrlina umješnog i dobrog lidera kako ne bi otklizao u samovolju. Kontrola te moći koja se provodi u Kongresu jedna je od ključnih karakteristika zdravog političkog sustava, ako za nju postoji pretpostavka potrebne zastupničke većine. Upravo su samovolja, hirovitost i politička koruptivnost obilježja Trumpove vladavine koja se reflektoraju na živote Amerikanaca. Oni su mu na biralištima poručili da im je toga dosta.

Trump je donio mnoge loše odluke, ušao u iracionalne sukobe sa saveznicima, otvorio bokove američkim suparnicima, a Bijelu kuću pretvorio u obiteljsko leno. Povrh svega, ušao je u rat s Iranom pogazivši predizborno obećanje da Amerika neće ići u nove ratove. Iako vanjska politika nikada nije visoko kotirala kao tema američkih međuizbora, čini se da ovoga puta nije bilo tako. Navikli na pune spremnike (jeftinog) goriva i pune hladnjake, Amerikanci su (kao i velik dio svijeta) osjetili posljedice rata s Iranom i s birališta isporučili račun Republikanskoj stranci za rizike kojima ih je Trump izložio svojim ćudljivim politikama.

Izazov republikancima, prilika demokratima

U američkom dvostranačju dvije velike stranke u stvari su političke formacije koje pokrivaju puno veći politički i ideološki pejzaž kakav, primjerice, u starim europskim demokracijama, izuzev britanske, baštini puno veći broj stranaka. No čak ni taj američki politički prostor nije pravocrtno razgraničen, nego su ondje Demokratska stranka i Republikanska stranka svojevrsni kišobrani pod kojima stoje šarolike ekipe dok stranački neopredijeljeni birači ponekad stanu ispod jednog, ponekad ispod drugog. Pa je moguće i da je dio birača glasajući za demokrate ujedno poručio republikancima da se vrate konzervativizmu i ekonomskom liberalizmu staroga kova.

S druge strane, ovi su (među)izbori za Demokratsku stranku bili dobitnički ne samo zbog broja osvojenih mandata, već i stoga što su lansirali poveći broj relativno novih političkih lica: Jamesa Talarica koji je nakon skoro 40 godina izborne suše predvodio pobjednički val demokrata u Teksasu, Abdula El Sayeda iz Michigana - prvog muslimana koji će sjediti u američkom Senatu, a pogotovo Jona Ossoffa koji je u utrci za Senat ponovno pobijedio u Georgiji, a kojemu mediji skloni traženju karizmatičnog lica prišivaju etiketu "novog Kennedyja" i u njemu vide "novog američkog predsjednika". U svoj toj smjesi stranačke i medijske euforije za demokrate je zapravo najbolja vijest da napokon imaju poveći kup jakih kandidata.

Tri poruke američkih međuizbora

Proljetos, nakon parlamentarnih izbora u Mađarskoj na kojima je okončana šesnaestogodišnja vladavina Viktora Orbána, napisao sam ovdje kako je izvanredna snaga demokracije u tome što njenu moć svi građani doslovce drže u ruci ako žele, a ona ne teži više od desetak grama koliko je teška kemijska olovka kojom zaokružuju stranku ili kandidata na biračkom listiću. Naravno, nije dovoljno samo sjesti iza paravana i zaokružiti, nego treba dobro promisliti i odvagnuti prije odluke. Vrijednost demokratskog izbora nije samo u širini odabora, nego i u mogućnosti da se poprave prethodni odabiri koji su se pokazali pogrešnima i drugome pruži povjerenje da obavi tu zadaću. Očito je da su na američkim međuizborima mnogi odlučili dati takav glas za popravak.

U američkim izbornim ciklusima skoro u pravilu se događa da na međuizborima pobjeđuje stranka čiji čovjek nije u Bijeloj kući. No ovoga puta postotni rezultat te pobjede bio je znatno veći no inače pa ga valja shvatiti na više načina: kao zahtjev da se u sljedeće dvije godine ograniči Trumpomeva samovolja, kao mandat demokratima da obave potrebne popravke i kao poruku republikancima da svoju politiku vrate u korito iz kojeg se izlila.