Zamislite da ste građanin Ukrajine, ali imate samo rusku putovnicu. I da ste zbog toga regrutirani da se borite protiv svoje vlastite zemlje.
Ovo je stvarnost s kojom se trenutno suočavaju tisuće Ukrajinaca, a neki tvrde da je riječ o ratnom zločinu.
Nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu krajem veljače prošle godine, europske zemlje rado su primile one Ukrajince koji su pobjegli na sigurno. No kada je Rusija najavila djelomičnu mobilizaciju u rujnu, tisuće su pobjegle iz te zemlje. Oni koji su ranije izrazili dobrodošlicu izbjeglicama iz Ukrajine sada su okolišali ili izravno zatvorili granice za ruske građane, zbog čega se unutar EU rasplamsala debata o tome trebaju li uopće i na koji način zemlje pružiti azil Rusima koji bježe od mobilizacije, piše Politico.
No ne bježe samo Rusi od mobilizacije – mnogi pojedinci dolaze s teritorija koje je Rusija okupirala, kao što su dijelovi Ukrajine, gdje su Rusi počeli izdavati vlastite putovnice prije gotovo deset godina, istovremeno znatno otežavši proces dobivanja ili obnavljanja ukrajinskog državljanstva.
U krvavom sukobu ove dvije zemlje, neki Ukrajinci mogli bi se naći u situaciji da ih mobilizira ili Rusija, ili Ukrajina, ili čak obje te zemlje – a nemaju način da dokažu da su građani ijedne od njih.
Masovna naturalizacija stanovnika okupiranih teritorija (kojih se Ukrajina ne odriče), poznata na kao pasportizacija (eng. passportization), nije samo pitanje toga tko će se boriti u čijoj vojsci ili tko smije prelaziti koju granicu. Pretvaranje građana Ukrajine u građane Rusije, svojevoljno i na masovnoj skali, zapravo je ratni zločin, kaže Iryna Vereščuk, ukrajinska zamjenica premijera i ministrica za reintegraciju privremeno okupiranih područja.
“Ženevska konvencija jasno zabranjuje prisilnu pasportizaciju stanovnika okupiranih teritorija”, govori Vereščuk za Politico. “Ovo mora biti dokumentirano kao ratni zločin.”
Natjerani da postanu Rusi
Ernes je prodavač automobila, a s Krima je otišao u Gruziju kako bi izbjegao djelomičnu mobilizaciju u Rusiji u rujnu. Sa sobom je poveo svoju suprugu i njihovo troje djece. Oni su krimski Tatari – autohtona manjina koja je izbačena s Krima za vrijeme SSSR-a, ali se vratila u svoju domovinu nakon pada Željezne zavjese. Krimski Tatari velikom su većinom bili protiv ruske aneksije Krima, a otada su potlačeni i maltretirani. Kao i mnoge etničke manjine na ruskim teritorijima, djelomična mobilizacija pogodila ih je mnogo više nego ostale građane Rusije.
Ernes nije jedini želio pobjeći: granica između Rusije i Gruzije bila je pretrpana. Ernesova obitelj danima je kampirala uz cestu, a na kraju su podmitili službenika kako bi preskočili red od 16 kilometara i napokon prešli granicu.
No kada su napokon stigli na gruzijsku stranu, suočili su se s administrativnom prerekom. Kao i mnoge europske zemlje, i Gruzija je počela odbijati ulazak Rusima. I dok Ernes, njegova žena i starije dvoje djece imaju ukrajinske putovnice, najmlađi sin – trogodišnji Emil – ima tek ruski rodni list. Obitelj može ući, odlučila je granična policija, ali samo ako najmlađe dijete ostavi na granici.
“Rekli su ‘ostavite ga tu’. Kao da je riječ o kovčegu”, rekao je Ernes kasnije svojoj punici.
Obitelj, koja je već potrošila poveći dio svoje ušteđevine na ovaj put, morala se vratiti natrag na Krim.
Tisuće Ukrajinaca koji imaju ruske ili istekle ukrajinske dokumente prošli su istu situaciju.
Prisilna pasportizacija je namjerna praksa vanjske politike koju Rusija koristi kao oružje u svom najbližem susjedstvu, kažu stručnjaci.
S tom praksom su započeli u Gruziji i Moldaviji još 2002., nakon oružanih sukoba, a nastavili su ju u Ukrajini 2014. Tom politikom Rusi su dodali nekoliko milijuna novih građana svojoj populaciji koja je bila u padu, a istovremeno su potkopavali suverenost zemalja oko sebe i pružali (slabašne) dokaze za rusku invaziju i okupaciju.
Nakon što je Rusija 2014. ilegalno oupirala Krim, automatski je više od 2 milijuna stanovnika tog poluotoka “pretvorila” u Ruse, dajući im rok od tek šest tjedana da odbiju novu putovnicu. Čak i oni koji su već ranije napustili Krim – kao aktivistica Olha Skripnik – shvatili su da su postali građani Rusije protiv svoje volje.
Dvije godine kasnije, 2016., Rusija je onemogućila da onima koji ne posjeduju rusku putovnicu pristup medicinskoj skrbi, obrazovanju i zdravstvenom osiguranju, koje je na Krimu obvezan uvjet za zaposlenje. Potom je 2020. Rusija zabranila onima koji nisu građani Rusije vlasništvo nad nekretninama u velikom dijelu Krima. Kada bi netko pokušao otići s Krima u kontinentalnu Ukrajinu, ruski granični policajci zahtijevali bi da im se pokaže ruska putovnica, a onu ukrajinsku bi zaplijenili ili oštetili, kaže Skripnik za Politico.
Na istoku Ukrajine, gdje Rusija kontrolira dvije kvazirepublike u Luhansku i Donjecku još od 2014., Ukrajinci od 2019. imaju opciju nabaviti rusko državljanstvo o kratkom postupku. Nekih pola milijuna Ukrajinaca iz očajno osiromašenih, međunarodno neprepoznatih republika uzelo je putovnice kako bi mogli raditi i studirati u Rusiji.
U mjesecima prije pune invazije, Kremlj je agresiju pokušavao opravdati neprestano ponavljajući priču o navodnom “genocidu nad ruskim narodom” u istočnoj Ukrajini.
Prošlog svibnja uvedena je pasportizacija na novo-okupiranim teritorijima na jugu Ukrajine, uključujući Herson i Mariupolj. Iako je zainteresiranih za rusku putovnicu bilo malo, Rusija je pritisnula građane tako što je primanje humanitarne pomoći ili zadržavanje posla u zdravstvu ili obrazovanju uvjetovala posjedovanjem ruske putovnice.
Od 2014., građani Ukrajine na okupiranim područjima mogu obnoviti ili se prijaviti za ukrajinske dokumente ako otputuju na teritorije koje kontrolira ukrajinska vlada. No to uključuje skupo, nepredvidivo putovanje i mnogo čekanja – za dobivanje ukrajinskog rodnog lista temeljem ruskog rodnog lista s Krima mora se dobiti dopuštenje od suda.
A kada je pandemija paralizirala svijet 2020., takva putovanja postala su gotovo nemoguća.
To znači da nakon osam godina, tisuće Ukrajinaca u okupiranim područjima ili ima nevažeće ukrajinske dokumente ili ih nema uopće.
Bijeg od okupacije
Ubrzo nakon najave o djelomičnoj mobilizaciji, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozvao je Ukrajince da napuste okupirana područja kako bi izbjegli rusku regrutaciju. No ti Ukrajinci zapeli su u ničijoj zemlji – dopušteno im je izići iz Rusije, ali ne smiju ući u drugu zemlju – ili im je ponestalo novca u zemljama kao što je Kazahstan, dok su pokušavali dobiti nove ukrajinske dokumente.
Krajem rujna, predstavničko tijelo krimskih Tatara, Mejlis, počelo je zaprimati stotine poziva očajnih Tatara koji su željeli pobjeći.
“Po cijele dane smo pokušavali riješiti taj problem”, kaže Refat Čubarov, čelnik Mejlisa.
Ukrajinski konzulati mogu izdati privremenu dozvolu za građane bez važećih dokumenata da uđu u Ukrajinu i podnesu zahtjeve za nove. No rodni list nije dostatan dokaz identiteta, a mladi s Krima često imaju samo rusku putovnicu ili druge dokumente koje Ukrajina ne priznaje.
“Sada kada je počeo totalni rat, oni koji su pokušali pobjeći, pogotovo mladi muškarci dobi od 18 do 20 godina, imaju mnogo problema”, kaže Skripnik.
Rusija je također deportirala tisuće Ukrajinaca s novo-okupiranih teritorija na Krim ili u Rusiju, često pod izlikom da ih “spašava” od aktivnih borbi, no potom je primanje pomoći i olakšica u Rusiji uvjetovala posjedovanjem ruske putovnice.
Tim ljudima je gotovo nemoguće dokazati da su zaista Ukrajinci.
Posjedovanje ruske putovnice s Krima izrazito je problematično i u Europi, kaže Usein, 31-godišnji krimski Tatar koji je s Krima otišao u rujnu kako bi izbjegao mobilizaciju. Otišao je u Rusiju i napustio ju s ruskom putovnicom koju je dobio na Krimu, a potom u Latviju ušao s isteklom ukrajinskom putovnicom. Kaže da je vidio kako je nekima zabranjen ulaz s objašnjenjem da su ruski dezerteri koji su sami odlučili živjeti na Krimu pod ruskom okupacijom.
“To je najveći problem, jer oni samo biraju koga će pustiti, a koga neće,” kaže Usein. “Njihov argument je: ‘Imate rusku putovnicu i državljanstvo. Što ste radili na Krimu osam godina?'”
Usein je otišao u Poljsku, gdje je primio suosjećanje i pomoć. No jedan volonter, koji je pomagao ukrajinskim izbjeglicama, nazvao ga je izdajnikom jer je ostao na Krimu i nije obnovio svoju ukrajinsku putovnicu.
“Objasnio sam da sam samo dobio rusko državljanstvo, a da sam otišao zbog mobilizacije”, kaže. “Krim je moja domovina. Zašto sam trebao otići prije? Nisam želio otići ni sada. Sve što želim je živjeti u svojoj domovini.”
Uz probleme s dokumentima, mnoge izbjeglice – u strahu da bježe od jedne vojske u drugu – ne žele se vratiti u Ukrajinu dok traje rat.
“Pobjegli su od mobilizacije u Rusiji i željeli pronaći sigurno mjesto za sebe i svoje obitelji”, kaže Čubarov. “Kada bi došli u Ukrajinu, mogli bi biti mobilizirani u ukrajinsku vojsku.”
Kada se Usein obratio ukrajinskom konzulatu u Varšavi, rečeno mu je da se za novu putovnicu mora vratiti u Ukrajinu.
“Rekli su mi direktno ‘idite u Kijev, zašto ste došli ovamo?’, kaže. “No ako odem tamo po dokumente, neću moći ponovno otići.”
Zbog proglašenog ratnog stanja, većina muškaraca između 18 i 60 godina ne smije napustiti Ukrajinu.
Taoci ili kvislinzi?
Usein nije mogao pronaći posao u Poljskoj, a sada se nalazi u Belgiji i čeka da tamošnji konzulat potvrdi njegov ukrajinski identitet. Živi u hostelu za migrante koji prolaze kroz sustav azila.
Ernes, koji zbog najmlađeg djeteta nije mogao ući u Gruziju, morao se s obitelji vratiti na Krim. Mnogi od onih koji su se za pomoć obratili Mejlisu iscrpili su opcije i sredstva i vratili se kući, kaže Čubarov.
“80 posto onih koji su došli do Europe i naišli na te probleme s dokumentima samo su se okrenuli i vratili natrag”, slaže se Usein.
Kolaju glasine da bi Rusija mogla 2023. proglasiti opću mobilizaciju, a oni koji su se morali vratiti mogli bi na kraju završiti u ruskoj vojsci, boreći se protiv vlastitih sunarodnjaka.
Istovremeno, Ukrajinci pozivaju Europu da odbije primiti Ruse, tvrdeći da bijeg od mobilizacije nije isto kao protivljenje ratu.
Europska unija je u rujnu suspendirala dogovor o pojednostavljenom viznom režimu za ruske građane. Baltičke države, Finska i Poljska u listopadu su zabranile ulaz ruskim turistima, pozivajući na sličnu zabranu na razini EU-a. Slovačka i Češka su Rusima prestale izdavati humanitarne vize u rujnu.
No stanovnici Krima koji nisu imali izbora nego prihvatiti rusku putovnicu morali bi se tretirati drugačije od Rusa, kaže Čubarov. “Ako su s Krima, oni nisu prijetnja”, objašnjava.
No teško je definirati tko je prijetnja, a kontroverzna je tema pitanje kolaboracije s Rusijom.
“Ukrajinske specijalne snage moraju dijeliti informacije sa svojim kolegama iz Europe o tome tko je počinio veleizdaju i radio na strani Ruske Federacije”, kaže Skripnik.
Ukrajinski parlament razmišlja o prijedlogu zakona kojim bi prisiljavanje ili omogućavanje nekom da dobije rusku putovnicu bilo kazneno djelo. No posjedovanje ruske putovnice samo po sebi, kaže Vereščuk, ne bi trebao biti razlog za sudsko gonjenje, a oni koji pokušavaju izbjeći rusku mobilizaciju zaslužuju pomoć.
“Oni su taoci, ne žele se boriti, mi ih ne vidimo kao kriminalce već kao Ukrajince koji se žele vratiti,” zaključuje Vereščuk. “Želimo tim ljudima pomoći.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!